Poglavlje 4
Prošlo je već dva-tri dana kako je osecana ona potra. Poranio gazda Raka i obišao zabran svoj, pa udario pored Pavića kuće — hoće preko livade dole mehani. Taman beše okrenuo niz potok, kad eto ti Marice s Janom Srećkovom — idu s vode. Gazda Raka uze već da se smeši onako vragolasto, pa poče:
— Nuto, nuto, poranile cure!
One ćute, skretoše s putanje i prođoše. Raka se osvrte za njima pa, smeškajući se, upita:
— A kamo ti dobro jutro, Marice?
— Ostalo u potoku! — oseče se ona na nj, pa pođe dalje.
Gazda Raka mahnu glavom, učini: „Hm, hm, đavo dete!“ pa okrete naniže preko Ilijine njive dole seoskoj mehani. Tu zateče Simu, ispsova se opet s njime zbog one potre, i reče da će ga tužiti kapetanu, ako mu danas ne donese dve vreće.
Pošto se već sit navikao i popio čokanj rakije i kafu, pođe opet preko livada — pored Pavića kuće.
Marica izišla u gradinu, pa nešto kopa. Dok eto ti Rake, nadnese se na plot, pa zaškilji očima, i poče smešeći se:
— Baš ti, Maro, kopaš, ne šališ se?
Ona ćuti.
— A gde ti je Spasoje i Đura?
— Ne znam… Idi pa ih traži! — odgovori ona ljutito.
— E baš si mi jutros nešto ljuta… Nisu ti sve koze kod kuće.
Ona se čini i ne čula, samo kopa. On poćuta malo, iskašlja se, pa opet poče:
— Zar baš ostade u potoku, Maro?
— Šta veliš? — upita Marica, pa stade, naslonivši se na motiku, i pogleda ga popreko.
— Ono tvoje, „dobro jutro“… Baš si mi ti neki đavo! — reče Raka i opet zaškilji očima i kao nasmehnu se.
— More, gazda-Radovane, obiđi-de ti malo podalje, dok te nije odneo đavo!
— A što, čedo moje?
— Čedićeš se ti nikakav dok te odaderem ovom motikom! — oseče se Marica.
— O, o, bogami, ona se ne šali! — progunđa gazda Raka, pa odmače od plota.
— E, zbogom, Maro, zbogom! — reče brzo i, klimnuvši glavom, učini: „Hm, hm!“ pa zamače preko jednog prelaza u voćnjak.
— Đavo te nosio, kljusino matora! — reče ona, pa nastavi kopati.
Utom dođoše Spasoje i Đura da se malo prihvate. A Marica te pred njih:
— Ama, Đuro, bogati, privikni-de ti onom Radovanderi — nek me se okani jednom!
— Šta, zar ti opet ne dâ s mirom? — upita Spasoje.
— Ne mogu nikud da se maknem od njega! Kao da ga sam đavo nanese: kud god pođem, jà li će me sresti, jà stići… Sad, baš pred vama, htela sam ga motikom međ oba oka… Ja kopam, a on ti se odnekud privulao i nadneo na plot, pa tek stade zanovetati koješta…
— A, valja to javiti kmetu — reći će Đura. — To je već i suviše.
— Nije vajde, Đuro, ja ti kažem — prihvati Spasoje. — Nego hajde da mi njega izdevetamo… to će biti bolje. A da ga tužiš, nije vajde; niti on mari što, pa će posle još gore…
— Nije, vala, vajde ni devetati ga — reče Đura. — Već nekoliko puta lemali su ga ljudi kao vola, pa ništa… Valjalo bi njega kako drukčije zavarčiti.
— A čekaj ti, znam šta ćemo — poče Spasoje, pa prsnu u smeh.
— Šta? — upita Đura.
Spasoje se smeje jednako i sve više.
— Šta ti je, more? Kaži šta ćemo…
— Neka stoji, kazaću ti posle — reče Spasoje prekidajući smehom.
Povuče Đuru za rukav, iziđoše oba na stranu i počeše nešto šaptati. Na to se i Đura poče smejati — obojicu suze obliše od smeha.
— Odi-de amo, Marice! — zovnu Đura svoju sestru.
I oba brata šantaše joj nešto, šaptaše, pa rekoše: — Ali tako mu reci: „Biće u mehani“ — znaš!
— Baš ste đavoli! — reče ona i ode da posluje nešto po kući. Đura i Spasoje uzeše sekiru, svrdao i maklju, pa zamakoše, smejući se, naviše u osoje.