Poglavlje 7
Tek se dan i noć deli, a Sima obišao svoju livadu pa ide kući; gunjac preturio preko ramena i pevuši polagano. Pogleda nešto u trnje kraj puta, kad ima šta videti! Nov, otesan direk strči iz trnjaka pa se miče, naginje se đa ovamo, đa onamo! Sima stade i ućuta. Gleda da mu se nije što učinilo. Aja! Baš se lepo miče direk! Kaka je to napast jutros?! Hajde što je udaren tu kraj puta, valjda je kmet naredio da se potes obeleži, ali što se miče? Bi li prišao da vidi izbliže, ne bi li? Gotovo ga neka sumnja hvata. Hajde da priđe. Kad tamo, a ono — gazda Raka čuči u trnjaku, pa stenje i ćuti, a roga mu strči za vratom! Duži kraj okrenut iza vrata naviše, pa još ruke mu upetljane konopcem iznad glave za nj.
— Jesi li ti to, gazda-Rako? — upita Sima, a čisto mu raste kapa što ga nađe tako ubraćena.
— Ja sam, brate slatki!… Eto vidiš… beda! — odgovori Raka, umoran od onog tereta, teško stenjući.
— A šta to činiš, bolan? — upita opet Sima.
— Ne pitaj, moj brate!… Zlo ti činim! Snađe me, vidiš, beda!
Sima se obazre da ne ide ko, pa upita: — A ko te to tako jutros ubradi?
— Nije, brate, jutros, nego još noćas… One lole, Đura i Spasoje… Nikud ti nisam pristao ovako grdan!… Molim te, brate, ako boga znaš, skini mi ovu bedu!
— E, e… bogami, gazda-Radovane, — poče Sima kao da se zateže, — ono ja bih ti kao i skinuo… ama šta ja znam ko ti je to naturio.
— Ama oni, Simo brate, bogami!… Eto, lepo hoće da me obrukaju. Kumim te bogom, skini mi!…
— Ne znam, bogami, gazda-Rako, — stade opet Sima oklevati i slegati ramenima. — Šta ja znam, može biti da ti je to vlast naturila.
— Ama molim te kao brata, skini, platiću ti! — Znam, znam… Nije to da rekneš zbog plate, — poče opet Sima da ga muči, — nego može otkud doznati vlast, pa da ja budem kriv…
— Daću ti deset dukata, Simo brate, kurtališi me ove napasti! Ako boga znaš… evo ti u gunjcu šest dukata, uzmi… Nemam sve kod sebe, bogami! Kusur ću ti dati čim odem kući, samo se navrati do mojih vratnica…
— E, hajde baš, gazda-Rako, ne mogu gde si ti, a vere mi da je ko drugi ne bih ni po koje novce.
I to rekavši, Sima priđe Raki, izvadi mu iz džepa u gunjcu četiri dukata u zlatu i dva u sitnini, pa zaveza u peškir i strna u nedra. Zatim mu odreši ruke, pa uze jedan kamen i poče mu izbijati klin ispod vrata. Raka samo srkne od muke, a svetlaci mu senu pred očima; ali trpi šta će.
Kad mu skide rogu s vrata, reče:
— Bolan, gazda-Rako, nije veća ni u mog sivonje, dobro si je mogao nositi!
Raka to i ne čuje, nego okupio moliti Simu: — Molim te kao brata, nemoj da se čuje ova bruka! Ako se razglasi, ne smem ti izići na beo dan… Uvrati se pred ručak na moju kuću da ti dam pare… Simo, tako ti svega na svetu, nemoj da se čuje!…
Iako je bio gazda Raka onakav kao što ga već znamo, opet se čuvao da se ne tera podsmeh s njime. Bolje da ga ubiješ nego da mu se podsmehneš za što.
— Nemaj ti brige, gazda-Rako, — uverava ga Sima. — Kako bih ja to kazao?… Ti znaš da smo mi uvek… Eto tako, bogami, uvek kao komšije… Kud bih ja to kazao? Ako smo se i sporečkali… ljudi smo! Bogami, gazda-Rako, ne brini se ti!
Raka udari naviše, sve uz potok kroz trnje, da ga ko ne ugleda. Sima ne hte kući, nego okrete naniže mehani.