Poglavlje 2: Stefan Dečanski piše iz Carigrada Danilu u Svetu Goru da se zauzme za njega kod oca Milutina, što Danilo i čini, u čemu i uspeva. Stefan se vraća ocu i dobija deo župe budimaljske
Kada je sin previsokoga kralja Uroša, zvani Stefan, dugo vremena tamo živeo, i ne nadajući se ni na koga da mu pomogne osim na jedinoga Boga, koji je izmena svima koji su u skrbi, jer reče prorok: „Baci na Gospoda svoju žalost, i taj će te prehraniti.“1 Kada je bio u takovoj bedi, napisavši slova umilnih reči sa velikom tugom srca, i njih dade ka ovome preosvećenome gospodinu mome2, koji je tada bio u Svetoj Gori u domu presvete Bogorodice, mestu zvanom Hilandar, živeći u usamljeništvu radi inočestva, moleći mu se i govoreći: „Gospodine moj i oče, pogledaj na suze moje i na uzdisanje srca moga i stenjanje; ja sam više nego pogreben mrtvac, jer ne vidim svetlosti koja sija, ni slike onoga koji me je stvorio; umuče grlo moje od mnogoga plača i vapaja, i nema ko će se smilovati, meni tuđincu u tuđini i strancu među stranima, i poslušavši suze moje neiskazanoga stradanja, podigni sa sobom u Gospodu darovani ti sabor, svečasne oce Svete Gore, i potrudivši se, učini za mene nedostojnoga moljenje ka gospodinu mome i roditelju da ne drži jarost gneva svoga do kraja, da skončam život u tuđem kraju. No dobrorazumnim i slatkim rečima tvojim učini poslušnim njegovo previsoko ime da me dovede u Bogom darovanu svoju državu. Evo, kao zarobljeni sluga ili krivac velikoga zla, nasilno bih doveden i predan u ruke tuđinaca. No ne nalazim mesta reči koja će me opravdati, jer sam nevin za takvu osudu. Jer braća moja i drugovi i bližnji moji3, koji se naslađivahu mojim darovima, govorahu mi varljive reči, zapeše mrežu nogama mojima, i ovako mi učiniše, i bih kao i onaj porugani na njihovo preziranje, ne pazeći na zapovest onoga koji me je rodio. Jer reče u priči: Slušaj, sine, i primi reči moje da, gledajući dobro života, obraduješ se; jer sin koji ne čuva savete očeve, poučiće se zlim rečima.“4 I ovakve molbene reči posla ka ovom preosvećenom.
A ovaj gospodin moj, primivši takve reči pisma, pokrenuvši se svesrdačnim uspehom svoje bogoljubazne duše, ne prezre bola njegova srca, sećajući se koliko mu beše mio isprva, dok se ne beše razlučio od svoga roditelja, previsokoga kralja; i sećajući se takvih njegovih dobrih cela i nelicemerne ljubavi, požuri se, hoteći mu pomoći. I sakupivši ka sebi svečasne i prepodobne i dostojnoimenite črnce Svete Gore, i ljubazno učinivši sastanak u Gospodu, i pošto je bila duhovna beseda među njima, ovaj, gospodin moj, Bogom vođen i urazumljivan Duhom svetim, smisleno i razumno posavetova se s njima, i dade im pismo ka njemu. I usavetova ih mnogim razumnim rečima, i izabravši neke od takvih, svečasne črnce Svete Gore, i ove poslaše ka previsokome kralju Urošu, sastavivši mnogorazumne i divne reči pisma, kojima bi mogli da postignu volju njihove molbe što su molili o sinu ovoga hristoljubivoga. Takođe molbu načiniše ka preosvećenom arhiepiskopu Nikodimu da se potrudi sa ovim poslanicima kod blagočastivoga kralja5. I ova gospoda moja, kao istiniti poslušnici Hristovi i ljubitelji Hristove ljubavi, svagda gotovi ka svima zapovestima što je na volju božju, ispunjujući sobom reči božastvenoga pisma, ukoliko hvali sve poslušljive, i naoružani tom moćnom snagom ljubavi srdačne, i primivši molitvu od igumana i od ovoga preosvećenoga, pođoše tako u državu ovoga blagočastivoga. I, prvo došavši ka ovom preosvećenom arhiepiskopu kir-Nikodimu, i učinivši mu poklonjenje, i dadoše svoje knjige (pisma) što su pisane od napred rečenih.
I tako ovaj gospodin moj, preosvećeni arhiepiskop kir Nikodim, saslušavši takve reči, i kao vaistinu muž dobrih želja, revnitelj istinite ljubavi, mrzeći zlo i odvraćajući se od svake nepravde, sa uspehom ustavši pođe ka tome blagočastivome i hristoljubivome kralju Urošu. I tu došavši u jedan skup ovaj preosvećeni sa takvim bogoizbranim črncima Svete Gore, i davši im knjige svoje, pisane od celoga sabora Svete Gore, i opet pogodno vreme ulučivši, pristupiše sa ovim preosvećenim arhiepiskopom kir-Nikodimom ka blagočastivome, i što su imali da kažu zbog čega su poslani, sve izgovoriše. A ovaj preosvećeni, vaistinu imajući savršenu smelost ka ovome blagočastivome, pristupivši njemu, poče mu govoriti slatke i dobrorazumne i kojima bi mu bilo moguće veliki gnev jarosti njegove okrenuti na krotost, kao što je i bilo. Jer, ovaj hristoljubivi, ne hoteći prezreti takve prozbe i molbe ovoga preosvećenoga i celoga Bogom ljubljenoga sabora Svete Gore, no, okrenuvši se na milosrđe, reče: „Molbu vašu ispunih, i zapovedam da bude u svemu vaša volja što ste mi govorili o mome sinu.“ I ovi blaženi blagodariše Boga i ovoga blagočastivoga, i pokloniše mu se, govoreći: „Bog milosrdni, davalac svakoga dobra i poslušatelj onih koji ga sa istinom prizivaju, i svima dajući prošenja različnim darovima svoje bogate milosti, on jedini, najmilosrdniji Bog svega vidljivoga i nevidljivoga stvorenja, neka ispuni volju i htenje srcu tvome.“
I posle ovoga taj blagočastivi kralj posla svoje vesnike sa istinitim znamenjem ka svome tastu, blagovernome caru Grka kir-Androniku, u slavni grad Konstantinov, gde beše držan njegov sin, govoreći da ga pusti. I vaseljenski car, čuvši takvu vest, veoma se obradova, i počasti ga velikom čašću i davši mu sve što mu treba, i zapovedi da ga časno isprate u državu njegova roditelja, ovoga blagočastivoga kralja.
No, vazljubljeni, podivimo se ovome svetome i blagovernome vaseljenskome caru kir-Androniku, posmatrajući njegovu dobru veru i ljubav prema Bogu. Jer njome razgarajući se, i dušu svoju čisteći dobrim delima svoga života, prozre umnim očima buduće davanje večnih dobara, svagda se milostiv javljaše čovečjoj prirodi, kao što je bio milostiv i ovome mladiću previsokoga kralja Uroša. Jer, imajući ga još tamo u svojim rukama, unapred je razumeo da mu nije do kraja bio oduzet vid očiju njegovih, po božjoj dobroj volji. Jer Hristos, istinita svetlost, koja prosvećuje svakoga čoveka koji grede u svet6, sačuva mu telesne zenice po proroku, jer reče: „Sačuvaj me, Gospode, kao zenicu oka.“7 Ovaj blagoverni, razumevši takvo progledanje njegovo, ne objavi nikome takva viđenja da mu se ne doda opet koja zloba. No čineći mu milostinju i hraneći ga, tešeći ga kao čedoljubiv otac, podiže ovoga paloga i primi njega, koga niko nije čuvao, i sačuva ga do takva pomilovanja od njegova roditelja. I počastivši ga mnogim različnim pohvalnim darovima, i koliko mu je trebalo, svako dovoljstvo dade mu, mnogo zlato i druge potrebe, koliko je hteo, i sa velikom ljubavlju otpusti ga ka ovom blagovernom i blagočastivom i hristoljubivom kralju Urošu.
I kada je došao ka svome roditelju sa sinom svojim Dušanom, i sa nešto malo dece svoje, i tako pavši na noge njegove, imajući povezane oči svoje, kao što priliči slepome, i sa gorkim suzama vapijući, govoraše: „Oče, znao sam te da si rodom dobar, umilosrdi se na mene nedostojnoga, što učinih tvome milosrdnom liku, to sve dođe na mene, i evo ispovedam protiv sebe bezakonja svoja; jer ne tajim što znaš, i ne odričem što ti je poznato; no, kriv u svemu, ležim kao mrtvac prostrt pred tobom. No ne prezri porod bedara tvojih.“ A ovaj, roditelj njegov, hristoljubivi kralj, ne mogući trpeti zbog žalosti i tuge srca svoga, videći vazljubljenoga sina svoga gde mu govori takove reči, izmeni se na milosrđe, imajući kao novu i dobru i poslušnu milost od dobre česti i ne odmećući se od prisnosti sinovljeve, dade mu neki mali deo od države župe budimaljske gde će se čuvati.
Napomene
- Psalam (55, 22).
- arh. Danilu.
- Tj. vlastela koja ga je navodila da digne bunu protiv oca.
- Priče Solomonove (4, 10 i 19, 27).
- Oko godine 1320. Milutin je zaista, na molbu sveštenstva, oprostio sinu i dozvolio mu da živi u župi Budimlje u Srbiji.
- Jevanđelje po Jovanu (1, 9).
- Psalam (17, 8).