Poglavlje 9
Čitav denjak akata, zajedno s jejinom i popovom čitom — onom što su se đaci njom igrali „vina“, sprovede se ministarstvu.
Razmotriše tamo stvar dobro. Videše da je Živadin doneo učitelju jejinu a ne popu, da se deca nisu igrala nikakvim drugim „utvarima“ osem popovom kapom koju je on u vinogradu, bežeći od grada, zaboravio, te je bujica snela u potok a deca našla — što potvrđuje i sam Živadin i Mitar, koji je popa gologlava stigao i nabio mu košnicu na glavu, da ga grad ne ubije. Dalje, videše da učitelj nije ismevao činodejstva popova, osem što se smejao njegovoj molitvi od grada, a tome su se smejali svi po selu. Dalje, videše iz ocena revizorskih i iz svedodžaba, što ih je podneo — da je Grujica dobar učitelj, i da je sasvim na svom mestu. I rešiše da se akta bace u arhiv…
Naposletku, da bi se stalo na put tolikoj svađi i gloženju ponovu i učiteljevu, potrudi se onaj revizor te pozdravi učitelja da traži premeštaj, što on i učini.
I tako premestiše učitelja Grujicu. Dadoše mu daleko bolju školu i pohvalnicu za njegov rad i uspeh.
Jejina se vrati učitelju, a popu čita.
Kako se učitelj rastao s popom — ne pitajte! Da nije bilo ljudi, bilo bi i za kike… Imali su posla i kmetovi, i kapetan, i panduri!
I sad će pop Vujica kad čuje zimi kakvu jejinu da buče, uzdahnuti i pogledati u onaj kraj svoje sobe gde je ugovarao da namesti onu učiteljevu.