Poglavlje 5
Pop Vujica, tvrdo uveren da je učitelj za nj ispunio onu jejinu, jednako se hvalio kako tek on ima retku ticu; samo dok je donese — svi će se čuditi!
Pomene kogod kako je učitelj okitio svoju sobu ticama, a pop se Vujica tek pohvali:
— A da vidite vi kaku ja ticu imam, ništa su one učiteljeve!
— Pa kamo ti popo? — upitaju ga.
— Tamo kod učitelja, da je još malo dotera.
Što se tiče na priliku, samo dok vidite — svi ćete se začuditi!
Pop Vujica je voleo da je u njega sve najbolje, to jest da ni u kog nema što u njega ima; i zato mu baš nije milo kad opazi da drugi ima nešto što u njega nema…
Čuje učitelj Grujica to, pa pored sveg toga što se onako lepo živeo s popom Vujicom, naumi da mu nikako ne da jejine. I to mu se tako uvrte u glavu, da mu se činilo neće moći preživeti, ako bi je pop Vujica odneo.
Jednom behu došli popu neki gosti iz čaršije; bilo je među njima i neke gospode iz sreske kuće. Pop Vujica pokazuje im šta ima, a oni se samo čude; njemu milo, bože, milo, pa im tek čisto ponosito reče:
— Ama, da vi vidite drugo nešto što ja imam! — pa zovnu crkvenjaka i šapnu mu: — Idi-de donesi od učitelja onu ticu!
Navališe gosti pitati ga šta je to tako lepo i retko. On im se stade hvaliti kako ima nešto što nema ni u koga! A gosti se čude, bože, čude, čude! Pop jedva čeka da se vrati crkvenjak, samo da ih iznenadi.
Crkvenjak nađe učitelja pred školom i reče šuškajući:
— Poslô me pop Vujica, učo, da mi daš onu ticu!
— Koju ticu? — upita učitelj i nabra obrve.
— Pa onu što si je njemu ujdurisao.
— Koju to?
— Pa onog bukavca.
Učitelj uskipe, pa reče:
— Ne dam!
Crkvenjak stade i zablenu se u nj.
Učitelj ponovi ljutito:
— Ne dam! Idi, kaži ne dam!
Pop nestrpljiv izišao, pa hoda ispred kuće i gleda naviše ide li crkvenjak. Izviruju i gosti, a pop im veli:
— Samo dok vidite kako je to!
Vrati se crkvenjak. Čim on na kapiju, a pop upita:
— Kamo?
— Ne dâ! — odgovori crkvenjak.
— Ko ne dâ? — upita pop čisto ne verujući.
— Ne dâ učitelj!…
Pop Vujica samo pomodri kao čivit i ućuta.