Poglavlje 4
Na sam Petrovdan iskupila se deca iza škole, na utrini kraj potoka, te se igraju dok ne zazvoni u crkvu. Jedno od njih čeprkajući po šušnjaru i granju kraj obale, što je potok ovda onda pridolazeći naneo, iščeprka popovu kapu, pa otrči s njom među svoje drugove. Diže se među decom kikot: otkud sad popova čita u potoku! Šta će s njom — hajde da igraju „vina“ (ili, kako to varoška deca zovu, „šorkape“). Jedan đačić od većih metnu je na zemlju, pa poče opskakivati i braniti je nogama od ostalih svojih drugova koji se poređaše unaokolo, pa ga staše zavarkivati da potkače nogom čitu ispred njega i da je već teraju dokle mogu. Jedan je, bome, i potkači, te s noge na nogu stade odletati jadna čita niz potok, pa čak pored zida školskog. Deca halaču za njom — čitav urnebes!
Kad odnekud pop Vujica s crkvenjakom, te pred njih, a čita im se zakotrlja ispred nogu. Stuknuše deca natrag, a pop Vujica ih samo kao malo prekore:
„Što se tiče na priliku, tako li vi moju kapu, đavoli jedni, a?“… pa ode u sobu učiteljevu.
U sobi učiteljevoj stoji na jednoj grdnoj pečurci već napunjena jejina. Pop Vujica se upita lepo s učiteljem, reče mu „na zdravlje kava“ koju u taj mah beše tek uzeo da pije, pa stade zagledati jejinu i, pošto je dobro razgleda, reče:
— Eh, učitelju, baš si je lepo ispunio, što se tiče!
— Imao sam, popo, vala, i posla čitavo dva dana.
— Što se tiče na priliku, — okrete se sad pop crkvenjaku koji se čudio učiteljevoj majstoriji — baš lepa stvar! I ja ću da probam da napunim koju.
— Ne bi ti to umeo, popo, — reče učitelj Grujica osmeškujući se.
— Kako ne bih?… Evo, što se tiče — sad, samo da mi je žice i da vidim kako ti to nameštaš oči i kljun pa, što se tiče na priliku, ako ne napunim — u što ćeš!
— U što god hoćeš, popo, ne možeš napuniti. Nije to laka stvar! — veli učitelj.
— Vala, što se tiče, ti bi video, na priliku — reče pop Vujica, pa opet poče zagledati jejinu. — Ala je to golemo, bolan!… Ja sam gledao, što se tiče, na mnogo manje, koliko kokoš, nije veće; pa i perje mu nije ovako kao u ovoga, na priliku.
— To, popo, nisu bukavci, nego sovice; one su manje. A bukavac je svaki krupan.
Pop, zagledajući kljun i kandže, reče:
— O, pa ovo bi, što se tiče, i čoveku, na priliku, dosadilo!… Nego baš lepa stvar da stoji tako u sobi. Vredno je, što se tiče na priliku, da čovek ima tako retkih stvari. Šta veliš, učitelju, da je namestim u onoj mojoj velikoj sobi, što se tiče?
— Bi lepo stajalo — odgovori učitelj.
— Ja baš, što se tiče na priliku, rekoh Živadinu kad je pronese: „Nosi to učitelju neka nam je ispuni; samo neka lepo bude.“ I odista udesio si je, što se tiče, ne može bolje biti.