Poglavlje 6
Otada pop Vujica omrze na učitelja Grujicu, i naumi kako bilo da mu potkuje opanke. Istina, nije hteo da se inati s njim, nego se opet uvraćao na školu, ali ne tako često kao pre. I kad se razgovara — razgovara se nekako preko srca; neće ni da se našali kao pre. I sad zatiče učitelja na ručku, večeri, užini, s kafom ili mezetom. I sad ga učitelj nudi, kao i pre, a on neće da uzme; retko da prihvati koji zalogaj, pa i to se baš vidi kako mu nije slatko. Jejina stoji jednako na pečurci, a pop više ništa ne govori o lepoti njezinoj.
Dosad su popova deca išla u školu kod učitelja Grujice, i sâm je pop govorio da će ih ostaviti tu kod njega neka izuče i četvrti razred „na privat“. Sad se nešto priseti, pa ih izvadi iz škole i dade u varoš da uče.
Dosad su svi seljaci do jednog voleli učitelja da ne može bolje biti i hvalili se njime, nigde nisi mogao ni jedne za nj čuti. Sad, bome, počeše popove komšije i oni što češće idu popu da se nešto tuđe od učitelja i da zuckaju pogdekoju za njim.
Pa i sâm pop ne govori lepo o njemu kao pre. Upita ga ko: „Kako učitelj, popo?“ A on čisto preko srca odgovori: „Ta dobro je. Samo čovek, što se tiče, vrlo mlad, pa se zanosi drugim poslovima, a deca sama… Gradi tamo, što se tiče na priliku, i majstoriše povazdan. Ali šta ćeš mu, na priliku, kad je nemiran — ne može se skrasiti na mestu… Polomi, što se tiče, onu veselu decu, na priliku, verući se s njima po brdu i gore po potoku… One opet tice jednako puni; ne znam, što se tiče, da li mu i to stoji u propisu…“
Ele — tako je bilo nekako zapeto stanje između popa Vujice i učitelja Grujice. I kako koji dan, bivalo je sve više zapeto — gotovo već da pukne.
Siromah učitelj čudi se šta je to te se pogdekoji nešto iskosio na nj! Da je što popuznuo u radu — nije, vala, ni u dlaku. Ta sad se već mnogo više izveštio i zna šta treba i kako treba s decom. Da se promenio u naravi — nije ni to; i sad je onako isto dobar, iskren i svakom ljubazan… Ima tu neki đavo!
Tako je to trajalo čitavu godinu, čak do pred Petrov dan.