Poglavlje 1
Ej, ej — baš šteta što se svadiše pop Vujica i učitelj Grujica! A onako se, bolan, lepo živeli!…
Učitelj Grujica nije, da rekneš, od onih starih što još ne mogu da ovarišu u ovim novim bukvarima i čitankama, — nego čovek od mlađega sveta; uči ti on đake sve po novom pravilu. Izvodi ih četvrtkom i praznikom u polje, te hvataju bubice, leptire, mušice, pa to nabada posle na čiode i suši ih. Što će mu to, ne zna čak ni pop Vujica, iako je kašto odlazio u Beograd, i tamo slušao gde ima negde — te se tako kupe bube, kamenjice i travke. Naposletku, šta se to njega, popa tiče? Neka ih nek hvataju, ako hoće, i pijavice, njemu baš ni iz kese ni u kesu! Zna samo da je to, valjda, lepo i da mu je sada taki adet.
Pop Vujica voli učitelja Grujicu, — nikad ga neće obići, a da ne svrati.
Škola je navrh sela. Nego, da bi se bolje shvatilo koliko je pop Vujica voleo učitelja Grujicu — treba znati da je selo otišlo nekako u dužinu za čitavo pô sata… Ele, škola je navrh sela, a popova kuća nasred sela. Desi se često te pop ima posla čak dole u dnu sela, u najdonjoj kući; on pođe — pa opet neće obići dok ne svrati učitelju… Pop Vujica nikad nije voleo — bar tako sam kaže — da zateče čoveka na ručku; jer, veli, zna po sebi kako to nije prijatno… „Čisto ti, što se tiče na priliku, presedne i ručak i sve! (Pop Vujica je često dodavao uz reč ovo: „što se tiče na priliku“ ili samo „na priliku“). Da se barem čovek, na priliku, nada, pa hajde de, nego tek bahne ti, što se tiče, neko iz nebuha!“ I kao za divno čudo — pop Vujica nekako uvek zatekne učitelja Grujicu ili za ručkom ili za večerom, ili ako ne to, a ono — da pije kafu, vino, ili… štogod prismače! Šta će onda — nije mu baš milo, ali tek rekne: „Na zdravlje ti, učitelju!“ — Učitelj opet, dobar i druževan momčić, saleti: „Hodi, popo! sedi! hodi!…“ Ne možeš mu sad kvariti atera. I pop Vujica, iako je lepo kod svoje kuće ručao pasuljca i neku lepu papriku iz turšije, — a valja i to znati da je pop Vujica voleo, barem tako sam kaže, paprike iz turšije, — zasedne s učiteljem Grujicom te osmoči malo pečenja ili ćevapa ili slanine, i uvek napomene: „Baš, što se tiče, učitelju, da neću sutra ići u parohiju, zvao bih te na večeru. Zaklao sam, što se tiče na priliku, onog velikog ćurana; ali neka stoji drugi put!“ Međutim „veliki ćuran“ i sutra brblja deci seoskoj kad prođu pored avlije popove, pa mu zviznu.
Pa još, pop Vujica će uvek reći i lepu reč za učitelja Grujicu. Dođe kogod iz varoši ili iz drugog sela, ili ma ko sa strane, pa upita: „A, boga vam, popo, kaki vam je ovaj učitelj?“ On se tek samo unese pred čoveka pa razgrana: „Nismo odavno, što se tiče na priliku, imali ovakog učitelja. Okretan je, živ, kao, što se tiče, mlad čovek… Pentra se s decom svaki dan po brdima; valjda im nešto kazuje. Što se tiče na priliku — smejao sam mu se šta čini s njima… A što mu ide svašta od ruke — čudo je! Eto, što se tiče, načinio je mojoj poši stupu; po selu svuda pogradio — nekom zastrug, nekom slanicu, nekom tučak, nekom preslicu… Povazdan tako deljka i majstoriše, što se tiče na priliku, kao majstor.“
I doista, učitelj je Grujica imao sav i strugarski i stolarski alat, i umeo je načiniti sve što samo očima vidi. Čim svrši s decom u školi i što mu je već kao učitelju dužnost, a on alat u šake, pa majstoriše: gradi deci računaljke, tablice, i sam izmišlja neke sprave da im pokaže što — da bolje upamte. A nekom i načini ponešto, ako imadne zališna vremena.
Osem toga učitelj je Grujica umeo vešto puniti tice. Svu je sobu okitio svakojakim ticama. Seljaci se često iskupe, pa se čude toj njegovoj majstoriji. Posle kad su ga već svikli, čim ubiju ili uhvate kaku ticu, pošlju je ili donesu učitelju Grujici. A on je ispuni, namesti u sobi, pa uvede đake i zanosi se vazdan s njima, kazujući im: kako ta tica živi, kud se seli, šta radi, kako se zove, — i šta ti im još neće kazati!…
Ej, ej, — baš šteta što se svadiše pop Vujica i učitelj Grujica, a tako se, bolan, lepo živeli!…