Poglavlje 9
Od tri svoja najbolja putopisa Nenadović je dva posvetio Crnogorcima (Pisma iz Italije prvobitno su i nosila naslov Vladika crnogorski u Italiji). Naša ozbiljna kritika zamerala mu je da je u njima dao nevernu sliku o Njegošu i netačnu, idealizovanu sliku o Crnogorcima. Po njoj, on je to učinio iz subjektivnih i patriotskih pobuda: Njegoša je načinio republikancem i kosmopolitom zato što je sam bio takav, a Crnogorce je idealizovao iz svog oduševljenog rodoljublja. Tim zamerkama mogla bi se dodati još jedna dosad nekazana: mimo svoga svagdašnjeg običaja da vladare iz principa napada, on u njima crnogorske vladare vazda hvali, što bi bilo u najvećoj protivrečnosti sa njegovom republikanskom ideologijom i najdubljim unutrašnjim uverenjima.
Više književnik-prosvetitelj nego književnik-umetnik, ali prosvetitelj društveno-politički a ne kao Dositej prosvetitelj prosvetno-kulturni, on se i u svome životu i u književnom radu rukovodio više tim društveno-političkim nego književno-umetničkim razlozima. Zato je u Pismima iz Italije on i govorio o vladaru Crne Gore, a ne o pesniku Gorskog vijenca, o Njegoševom rodoljublju i slobodoljublju, a ne o njegovu pesništvu i filozofiji prirode. Posmatrane sa toga stanovišta, stvari zbog kojih mu je kritika zamerala dobijaju drukčiji vid. Iz te prosvetiteljske, društveno-političke prirode Nenadovićeve ličnosti potiče i ona idealna slika koju je dao o Crnoj Gori i ona čudna ljubav jednoga republikanca prema crnogorskim vladarima. Ljubav koju, zbog svojih uverenja i njihovih postupaka, nije mogao steći prema vladarima u Srbiji, stekao je u Crnoj Gori. Sukobljen sa vladarima srpskim, on se sprijateljio sa vladarima crnogorskim. Ako u svojim delima iz mnogih razloga nije mogao napadati srpske vladare, svoje nezadovoljstvo njima iskazivao je time što je u njima hvalio samo crnogorske. Jer ono u njemu što su srpske vlade progonile, crnogorski vladari su cenili. On se nije mogao dvoumiti kojem će od dvojice vladara pokloniti svoju ljubav i svoje hvale, knezu Aleksandru koji je Šumadinku zbog rasprostiranja slobode zabranio ili Njegošu — i kad se odvoji pesnik od vladara koji mu je u Italiji o toj zabrani rekao: „Šta se Srbija ima bojati slobode? Srbija, koju je sloboda rodila, koja samo sa slobodom može unaprijed poći. Kud gođ misli da korači, očekuju da im slobodu donese. Sučim će poći braći koja su pod Turcima, ako im slobodu ne ponese.“ Dok nijednog od šest srpskih vladara iz dveju dinastija, od kojih su dvojica i po dvaput vladali, u svojim putopisima nije ni pomenuo, o tri crnogorska (Njegošu, Danilu i Nikoli) s velikom ljubavlju i poštovanjem govorio je u čitavim dvema knjigama. U tome se krije i nerazjašnjena zagonetka što od 1851, kad je onde bio, pa sve do kraja 1868. godine nije objavio Pisma iz Italije, što je dotle, sedamnaest godina posle susreta s njim, ćutao o Njegošu, i desetak godina posle prve posete Crnoj Gori i poznanstva s knezom Danilom ćutao o njima.
Vrativši se kući 1851. g., po Njegoševim savetima, da tu radi za dobro naroda i zemlje, on je za sve vreme dok se nalazio u službi bio uzdržan i svoja raspoloženja i o srpskim i o crnogorskim vladarima nosio duboko u sebi. Kad o tri srpska vladara, koliko ih se tada izređalo na vlasti, nije mogao reći dobru reč, osećao je svu uvredu koju bi im naneo kad bi hvalio samo crnogorske. Ali 1868. g. tri groba njegovih rođaka i njegovo konačno raskidanje sa zvaničnom Srbijom oslobodili su ga dotadašnjih obzira i već krajem te godine on će početi da objavljuje svoja pisma pod naslovom Vladika crnogorski u Italiji. Uvređen i ucveljen u Srbiji, on je u Crnoj Gori našao svoju drugu otadžbinu; i dok je u Beograd, otkad ga je 1869. g. napustio pa do svoje smrti, navratio samo jedanput, u izuzetnoj prilici, na Cetinju se osećao kao kod svoje kuće. Tada je nastala jedna od najboljih njegovih knjiga, O Crnogorcima. Živeti u Srbiji, a u svojim dvema knjigama slaviti crnogorske vladare u vreme dinastičkih surevnjivosti između Obrenovića i Petrovića, kad je posle ubistva kneza Mihaila kandidat za njegova naslednika bio knez Nikola a ne knez Milan, pa knez postao ovaj drugi a ne onaj prvi, značilo je isto toliko prećutnu osudu srpskih vladara, koliko i vidan znak Nenadovićeve smelosti i ljubavi prema crnogorskim vladarima.