Poglavlje 5
Među duhovitostima i šalama, bezbrojnim kao i ljudske gluposti koje su ih izazvale i šarenim kao sam život iz kojeg su crpene, najsočnije su i najveću vrednost imaju one što se u najrazličitijim vidovima odnose na društveno-političke pojave, na sistem vladavine i nosioce vlasti u nedemokratskim državama, kao i na političku ograničenost ponekih naroda. Kao Hajne, i on se, na primer, podsmevao podaničkim osećanjima Nemaca, čije je tehničke veštine i sposobnosti inače veoma cenio. Na jednome mestu on priča kako Nemci poštuju zakone i savesno izvršuju naređenja svojih vlasti, pa dodaje: „Nemci se bune samo kad čaša piva s jednim pfenigom poskupi. Nigda Nemci nisu napadali na palate, a svake godine lupaju prozore na pivarama.“ Ili, dok su svi drugi narodi 1848. g. zahtevali ustavne i republikanske slobode, Nemci su pod kraljevim dvorom u Berlinu vikali: „Hoćemo da se dozvoli potpuna sloboda pušenja u Tirgartenu“ — i svi su bili zadovoljni kad im je kralj dao tu veliku slobodu. Kad je hteo kazati da u karađorđevićevskoj Srbiji nema pravde, on je pričao kako je „jedan veliki gospodin“ poslao uredniku dve pretplate na Šumadinku — za sebe i za jednu ličnost čije je ime „Sirotica Pravda“. Samo, dok su „velikog gospodina“ u Beogradu lako našli, „Siroticu Pravdu“ ni dva kurira posle desetodnevnog traženja nisu mogli naći — jer nje nije bilo nigde, ni po nadleštvima, ni u gradu ni u celoj državi. Ili će se sećati da mu je njegov otac govorio:
Samovoljstvo kada započne da vlada,
Beže izmeđ ljudi istina i pravda.
ili će zapisati misao: „Gde sila i jačina vladaju, tu pravda služi.“ Kad je 1850. g. policiji dato ovlašćenje da batina ljude, on će u Prolećnoj pesmi opisivati čari proleća, pevanje i skakutanje ptica, cvetanje cveća i listanje voćaka, pa s jasnim aluzijama na policijske macke na kraju tek dodati da je i „procvatila leskovina, listaju cerići“. Kao Hajne, s kojim ga vezuju i druga duhovna srodstva, i Nenadović je peckao cenzuru koja je iste godine bila pooštrena i s kojom je on stalno imao muke zbog objavljivanja liberalnih ideja u Šumadinki. On neće srpske cenzore, kao Hajne nemačke, hteti da nazove budalama, zato će kazati da su oni „babice svakog pismenog sočinenija, ali mnogo puta zbog nje dete sakato ostane“. Kad je u Napulju, videvši na jednoj knjizi odobrenje cenzure za štampanje, rekao da nije znao o postojanju cenzure na Cetinju, Njegoš mu je odgovorio da je bilo štamparije ali ne i cenzure: „To se Simo podsmijevao ostalom svijetu, te tako stavio.“ Ili će je tobož hvaliti, i nju i srpsku vladu: da Šumadinka, koja baš kao i vlada želi narodu samo dobro, ne bi više bila zabranjivana, staraće se o tome i cenzura, a „naša je cenzura umerena, razborita i blaga; blažija može biti nego što je zasad u faljenom gnjizdu slobode, u Parizu“; ona bi u listu brisala sve što nije u korist naroda i rodoljublja, pa ironično završuje: „I ja ostajem uvek pri tome, da što je god naše, slatko je. Da nas bog tuđe samo cenzure sačuva.“ Ili bi, pričao je, rado naslikao lepu, svečano obučenu devojku iz Šumadije i ispod slike napisao: „Šumadinka pre cenzure!“; zatim bi naslikao istu devojku raščupanu, u pocepanoj haljini i unakažena lica, pa ispod nje napisao: „Šumadinka posle cenzure!“ — Vladari, velikaši i ministri bili su naročito omiljena meta njegovih zajedanja. Na jednome mestu on navodi „tuđu poslovicu“: „Kad bog hoće kakvu zemlju da kazni, a on oduzme velikašima pamet.“ Pošto je u prvom pismu iz Napulja primetio da je previše govorio o brbljivom i nametljivom čičeronu, on ironično dodaje: „Šta da radim, kad se o neapoljskom kralju nema šta pisati.“ Kad su Francuzi u jednom nemačkom restoranu pročitali depešu u kojoj se javlja da je na konjskim trkama u Parizu prvu nagradu dobila francuska kobila, oni su radosno klicali kobili i svome imperatoru: „Živela kobila Sorneta! Živeo imperator Napoleon!“ Zatim je dodao da je Napoleon „pljeskao obema rukama u slavu kobile Sornete, a zapovedio je: da Beranžea, najmilijega francuskog pesnika, policija sa oružanom stražom sahrani, da mu narod ne bi mogao svoju ljubav na grobu izjaviti“. Pošto je ispričao da se u Evropi neko vreme sve bilo ućutalo, da nema nikakvih novosti, odjednom je prešao na Napoleona Trećeg: „Car Napoleon izigrao je sve uloge što je znao, i brine se čime će sada Francuze koji bez komedije ne mogu da žive, zabaviti; još mu samo ostaje da se pokaže na užetu.“ U Vizbadenu posmatrao je u jednom izlogu psetance od mermera koje je imalo Bizmarkovu glavu. Iznad psetanceta bila je prava Bizmarkova slika u pozlaćenom okviru s jednim natpisom: „Ova slika sa okvirom vredi četiri talira, bez okvira ne vredi ništa.“ Na kraju je dodao: „Mene te slike nisu zanimale, jer sam video u originalu i ministre i pse. Među njima nema nikakve druge sličnosti osim što hoće lako da pobesne.“ U Pismima iz Nemačke svoje pričanje o smrti bavarskoga kralja završiće ovako: „On je umro od crvenoga vetra, ta bolest mora biti da je nasledna, jer je njegov sin vetrenjast.“ I tako neprestano, o čemu god i ma koliko tužnom i ozbiljnom počne pričati, on završi nekom žaokom, nekim ubodom vladara. Ni sama srpska vlada nije ostala pošteđena njegovih invektiva. Na jednom mestu u Šumadinki pripoveda on ovo: „Visokoslavno naše Praviteljstvo brinući se ne samo za prosvetu dece i ljudi, nego je jošt obratila svoj milostivi pogled i na životinje, i želeći volove i konje oblagoroditi, poslalo je gospodina At. Nikolića jošt s jednim činovnikom u Beč i jošt dalje, da nađu veće i blagorodnije volove i konje.“
Dok je vladare i ministre samo zajedljivo peckao, narodu je nazdravljao. Umesto oda Karađorđeviću i Obrenovićima, kao što je činio naivni Đura Jakšić, Nenadović je 1850. g., uprkos knezovima iz obeju dinastija s kojima je bio i u srodstvu, poput Prešerna pevao svoju Zdravicu samo narodu:
Prvo: da bog narod živi!
Drugo: bože, živi narod!
Treće: bog naš milostivi
Nek poživi samo narod!
Isto tako hvalio je republikance i verovao u sigurnu pobedu republikanskih ideja u svetu. „Načela ustavne slobode i republike — govorio je u Pismima iz Italije — idu kao kolera. Dođu, a ne znaš kako i otkuda dolaze. Rekao bi da idu s vetrom. Cenzura i karantin izvršuju strogo svoju dužnost, ali uzalud, ne mogu da sačuvaju, mogu samo njihov dolazak malo da zakasne.“ Njegoš je, po njemu, o slobodi čovečanstva govorio tako slobodoumno da je onaj talijanski advokat, vatreni republikanac, rekao Ljubi: „Verujte mi, ovaj vaš suveren bolji je republikanac nego predsednik Francuske Republike.“ Zvaničnu autokratsku Srbiju osobito je ozlojedio ovom pohvalom republikanaca: „U republikancima je duh i život narodni, i dok je republikanaca, tj. slobodom disajući ljudi, narodu će biti dobro.“ Ili u pesničkoj pripoveci Begunci:
Ne bojte se ništa — kapetan im veli —
Ta i moje srce republiku želi,
Tu sam narod vlada, tu sam narod sudi,
Nema podanika, svi slobodni ljudi.
U slobodi čovek sebe se ne stidi,
Republika j’ sunce, slep je ko ne vidi!
Takve i slične misli iskazane na zanimljiv i duhovit način odjekivale su široko po zemlji i nanosile režimu mnoge neprijatnosti i zadavale mu brige. Loše stanje u zemlji i nepopularnost ustavobraniteljskog režima posle ugušenih revolucija u Evropi knez Karađorđević pripisivao je i „izdavatelju Šumadinke“, Ljubi Nenadoviću.
Zbog širenja liberalnih građansko-demokratskih uverenja, zbog kritike društveno-političkog stanja u zemlji, zato što „nalaze da rasprostire odveć veliku slobodu“, kako je sam rekao Njegošu; zato što je „ton toga lista, naročito od nekog vremena upravljen protiv samog poretka postojećeg“, kako je pisao knez Aleksandar; zato što je bio uređivan u sveslovenskom, ruskom duhu i optuživao Kneza i vladu zbog proturske a antiruske spoljne politike, kako stoji u jednom poverljivom francuskom izveštaju iz 1851. g. — vlast je zabranila Šumadinku posle pola godine njenoga izlaženja. Nenadović je napakostio vladi još jednom šalom koja joj je više štetila no što joj je zabrana lista koristila. Pošto je u znak žalosti za njom svome momku vezao crni flor oko šešira, on je platio tutoru propisanu taksu za oglas smrti i u podne su sva zvona Saborne crkve na porugu vlasti oglasila Beogradu i Srbiji smrt popularne Šumadinke. Obavešten o tome ministar unutrašnjih poslova Garašanin ljutito je pisao iz Ribarske Banje Knićaninu da Nenadovića, pre no što mu dopuste da po molbi otputuje u inostranstvo, podvrgnu kazni „što je činio sprdnju sa zvonima crkvenim koja su sasvim za drugu celj opredeljena“. Ali njegovom prkosu vladi ni tu nije bio kraj. Pred policijom on se isto tako duhovito branio kao što ju je ranije napadao. Oglašenje Šumadinkine smrti ne može nikog vređati, govorio je on, tim pre što ceo svet zna da i zvono na Topčiderskoj crkvi svakoga dana, i odmah posle službe, zvoni „da se krave praviteljstvene poju, muzu i timare“, i to još besplatno, a on je za oglašenje smrti svoga lista platio propisanu taksu od jednog dukata. Posle takve odbrane, koju je pretvorio u optužbu, s moralnim pravom i autoritetom vlasti, koja bi da građanima zabranjuje da čine na malo od onoga što ona sama čini na veliko, bilo je svršeno: ona je imala da ućuti, istragu da prekine i optuženome da izda traženi pasoš za inostranstvo — što je sve i učinila.