Poglavlje 10
Kao i svi koji pišu pesme, Nenadović je verovao da je pesnik. „Zanesen još u detinjstvu fantazijom bezbožnih grčkih bogova — ispoveda se on u Pismima iz Nemačke — želeo sam da budem poeta.“ Pesničku žicu razvio je u njemu, kao i u Njegošu i Ignjatoviću, Sima Milutinović Sarajlija. Verujući Sarajliji, koji mu je često govorio da „od poezije nema na svetu lepšeg zanata“, on je u svojoj sobi obesio sliku Homerovu i drugih velikih pesnika, i uporno pevao pesme, napisavši preko 20.000 dosta tečnih stihova, što čini polovinu celokupnog njegovog književnog dela, uključujući tu i slabe pripovetke. U trenucima jasnoga saznanja on je uviđao da vrednost njegovih pesama nije velika, da među njima ima malo cveća, da one neće biti duga veka i da će ih zemlja pokriti zajedno s njim. U takvim trenucima on će sa svojim pesmotvorstvom praviti i šalu. Svi pesnici čije su slike visile o zidovima njegove sobe — govorio je — bili su ćelavi, kao što je bio i Sarajlija. Pošto je mislio da niko ko nije ćelav ne može pisati pesme, i sam je želeo da oćelavi, i: „Od svih želja tu mi je jedinu želju bog ispunio.“ Mada se u tim trezvenim ocenama nije prevario, on se pesništvom ipak bavio celog veka, pesme pisao pedeset godina, njima 1843. g. svoje književnikovanje otpočeo i njima ga 1893. završio, nežno im tepao „pesme moje, moj živote celi“ i čak, u drugim trenucima verujući u dnu duše da je doista pravi pesnik, u jednom zapisu smelo rekao:
Kada pesma nema jezgre,
Tad je ona prazna ljuska,
Kada pesnik nije slavuj,
On je onda prava guska,
Desi se ponekad u književnosti pa pesnik naiđe na svoga kritičara koji o njemu kaže odmah pravu, tačnu i poslednju reč. To se zbilo i Nenadoviću. Jedan mladi, rano preminuli kritičar, Kosta Ruvarac, izrekao je o njegovim pesmama, ispevanim i objavljenim do 1860. g., mišljenja koja su ostala i koja su se sa izvesnim ispravkama i na drugi način i docnije ponavljala (Nedić, Skerlić, P. Popović). On je ustanovio da Nenadović nije sasvim originalan, da mu nedostaje tvoračke mašte i da razuma ima više no što pesme podnose, da su mu prava pesnička osećanja slaba, da su mu stihovi, istina, tečni i laki, ali „da on nije pravi pesnik“. Taj sud o njemu kao pesniku nisu bitno izmenile ni mnoge docnije ispevane pesme sa više i jačih osećanja i originalnosti, sa mestimično silnim poetskim izrazom, kao što su u svoje vreme veoma popularne rodoljubive pesme Opšta kuća, Snaga naroda, Gruda zemlje, Putem ždrale i nekoliko iz ciklusa o Crnoj Gori. U Nenadovićevom obilnom pesničkom delu ističu se i njegove humoristične i satirične pesme, ali više kao karakteristika njegove ličnosti nego kao umetnička vrednost njegovih pesama.
Ono što Ljubomira Nenadovića i danas čini svežim i privlačnim piscem, to nisu ni pesme ni pripovetke. To su njegovi putopisi, nova književna vrsta koja tek od njega sigurno traje u srpskoj književnosti; i nov književni stil kojim je u našoj prozi tek on počeo pisati i koji je dugo vremena služio za ugled srpskim piscima; i poneka nova njim prvim kazana reč koju će kasnije sa više pesničke snage i umešnosti izgovoriti Zmaj, Jakšić i Kostić; i onaj putopisni manir kojega se kasnije neće libiti ni Jovan Dučić.