Poglavlje 3
Posle četvorogodišnjeg bavljenja u inostranstvu, od 1844. do 1848. g., posle studija u Pragu, Berlinu i Hajdelbergu, posle putovanja po Nemačkoj i Švajcarskoj i boravka u Parizu, on se sa glavom punom liberalnih građansko-demokratskih i republikanskih ideja i sa poznavanjem vladajućih filozofskih pravaca u Evropi vratio u domovinu gde je u međuvremenu bio izgrađen jedan birokratski sistem kojim je stega bila pojačana a odnosi između činovnika i naroda svedeni na odnos gospodara i sluge. Veran svojoj porodičnoj tradiciji i svojoj mladićkoj zakletvi iz 1847. g., izrečenoj u jednoj pesmi pisanoj u Hajdelbergu:
Opštim stvar’ma biću veran,
Golim grud’ma lomit strelu,
on se rešio da u doba kad je evropska reakcija posle ugušenja revolucije ponovo likovala, u Srbiji digne zastavu liberalizma i republikanizma koja je u drugim zemljama bila spuštena. Ali borbu protiv političkog bespravlja on neće voditi kao političar, sa nekim jasnim programom i prečišćenim teoretskim pogledima, već kao književnik, s oduševljenjem i naivnošću jednoga idealiste zadojenog ljubavlju prema narodu i opštim idejama o demokratiji, slobodi, istini i pravdi. Ni njegova borbena oruđa neće biti oruđa političara — agitacija, propaganda, zborovi i mitinzi, već oruđa književnika — humor, podsmeh, ironija i satira. Ako slobodoumlje čini jednu od glavnih sadržina njegove ličnosti i njegova dela, humor i satira čine jedan od glavnih oblika i načina kojima je ono u njegovim delima izraženo. I taj srećni spoj slobodoumnih raspoloženja sa humorističkim načinom njihovoga iskazivanja čine i danas privlačnu moć njegove ljudski čestite, lepe ličnosti i daje glavnu draž i vrednost njegovom književnom delu.
Kritika, humor i satira drugih naših pisaca toga vremena ticali su se pojedinaca i grupa ljudi u srpskome društvu. Sterija je izlagao podsmehu ružne naravi i karaktere svojih građana, Branko je jetko napadao i ustanove i pojedince koji su se isprečavali napretku srpske književnosti i kulture. Kritika, humor i satira Ljube Nenadovića, u svojim najboljim vidovima, bili su drukčiji, on im je udahnuo novu sadržinu, proširio ih na nove oblasti života, dao im savremeniju osnovicu. Pokretanjem Šumadinke početkom 1850. g. on je u srpsku književnost počeo unositi jednu novinu od koje će ona dugo vremena živeti: motiv vlasti, književnih razgovora o društveno-političkim pitanjima i državnom uređenju. Politička satira, kritika vlasti i gospode, žestoki napadi na autokratsku državnu upravu i monarhijska načela sa liberalnih republikanskih gledišta 19. stoleća, ismejavanje vladara, knezova, kraljeva i careva, koji su činili smetnju slobodi, demokratskom razvitku i blagostanju naroda — to su bili novi motivi, nove sadržine kojima je on ispunio duhovitu šalu i humor, i prokrčio im put u književnost. Jedanput u nju pomoću humora, ironije i satire useljene, vlast i politika iz naše književnosti dugo neće izići, i biće uvek privlačan i uvek opasan motiv za mnoge docnije pesnike i pripovedače koji prema sudbini naroda nisu ostajali ravnodušni — 3maja, Jakšića, Glišića, V. Ilića, Domanovića, Nušića. Još pre no što će postati srpski Ekerman, Nenadović je postao srpski Hajne. Ali ne Hajne Lirskog intermeca i Knjige pesama, već Slika s putovanja i Putovanja po Harcu.
Te najdragocenije osobine svoga duha ispoljavao je Nenadović u svima svojim glavnim delima — u Šumadinki, u putopisima, u rodoljubivim i humorističko-satiričnim pesmama.