Poglavlje 1
Govoraše meni moj pokojni otac:
. . .
Al’ drž’ se granice što međ nama svima,
Između skladnosti i laskanja ima.
Ne reci ni caru — ako ga kad vidiš
Ropske reči kojih možeš da se stidiš
— Lj. P. Nenadović, Sećam se
Poslednjih decenija prošloga veka Ljubomir P. Nenadović uživao je najveće simpatije čitalačke publike i dobijao pohvale srpske književne kritike. Njegovi putopisi iz raznih zemalja, njegove patriotske i satirične pesme, njegovi pogledi na svet, politička i socijalna uverenja, misli i način na koji ih je iskazivao, vedrina i humor kojim ih je obasjavao — sve je to označavalo jednu novu i svežu književnu pojavu koja je u najvećoj meri godila raspoloženjima i ukusima čitalačke publike i književne kritike. Tadašnjem pokolenju koje je živelo pod ćudljivom samovoljom jednoga ljubavnika i kockara na prestolu, morao je biti blizak i omiljen pisac koji je u svojim delima pomoću humora i satire vojevao protiv tiranije i monarhije, koji je u despotskoj Srbiji, gde je sloboda misli ugušivana i sloboda savesti kažnjavana, celoga života slavio slobodnu misao proglašujući je za najvišu vrednost svoga stoleća:
Devetnajstog veka bila b’ sjajnost mala,
Da slobodu misli sudba nije dala.
Njegovo slobodoumlje spojeno sa humorom i satirom jesu oni elementi njegove ličnosti i njegovoga dela koji su ga u to vreme načinili popularnim, omiljenim i cenjenim piscem.
Svet odonda izgleda mnogo drukčiji, a u njegovoj zemlji izmenilo se sve: država je bez kraljeva, društvo bez bogataša, kultura viša i rasprostranjenija, znanja o svetu ogromno uvećana, umetnički ukusi nesravnjeno utančaniji, zahtevi od literature veći, stvorena je nova književnost, vrstama, sadržinom i formama bogatija i složenija, a pogledima, težnjama i izrazima modernija no što je onda bila. Patina starinskog, što prekriva mnoge književne vrednosti kojima su se suvremenici nekada ushićivali, prekrila je mnogo štošta i u njegovome delu. U spletu novih saznanja, iskustava, ostvarenja i zahteva čoveka naše ere njegova dela izgubila su neke od svojih nekadašnjih draži i svežine; vreme, polako ali neumitno, spira sa njih sve što je bilo efemerno, trošno i pomodno. Ali ima i osobina njegove ličnosti i vrednosti njegova dela koje odolevaju vremenu i ne predaju se Letinim talasima. Jedna dopadljiva dobrota i blagost njegove naravi, svetli humanizam, iskreno rodoljublje, moralna čistota i ljudska čestitost njegove duše, njegove pametne misli, njegovo slobodoumlje i vera u nastanak jednog boljeg i lepšeg sveta na zemlji, humor kojim je zadahnuo svoja dela i stil kojim ih je pisao — neke su od osobina kojima je ovaj pisac zauzeo stalno mesto u društvu onih koji nadživljuju svoje doba.