Glava osma
U njoj je izneto kako nesrećni kir Geras pada sa zla na gore, sasvim po onim pesnikovim (Sterijinim) stihovima, koji glase: „Kad se s brega zakotrlja — Tko će stenu zadržati? — Tko će sudbi na put stati — Što je rekla da ne bude?“
Ovo poslednje delo lakomislenih i neblagodarnih sinova prosto ga je porazilo. Zar je malo bilo materijalne štete, podsmeha od tuđinaca, prekora od zemljaka i vilajetlija, griže savesti i prebacivanja od samoga sebe — nego da dočeka još i to da ga i sam porod njegov onako grubo osuđuje i ismeva; odakle se nadao da ga sunce ogreje, odatle ga led bije!
Zbog toga je bilo često reči među ocem i sinovima. Bilo svađe skoro svaki dan. Oni njemu prebacuju što je upropastio radnju, a on njima što su već ljudi, a još ne žive od svoje zarade. I to se tako ponavljalo i oteglo dok se moglo trpeti, a posle ga i sinovi napustiše. Iseliše se, uhvatiše svaki na svoju stranu, a od dece ostale uza nj samo sin Miloš i kći mu Ljubica, udata, koja ga češće pohodi.
Ali nije to bio sav gubitak. Posle nekog vremena razbole mu se i žena, pade u krevet, pa se i ne diže više. Umre i ostavi ga neutešna. To je bio najteži gubitak za kir Gerasa. Posle je pošlo u sunovrat sve. Od žalosti kir Geras prodade kuću. Ne može više u njoj da sedi, jer sve sve ga opominjaše na srećne dane i na nesrećnu i neprežaljenu Terpu njegovu. Preseli se čak u drugu ulicu. Uze mali jedan dućanac, a Miloša pusti da ode malo preko „u vandrovku“. A i šta će mu, šta mu treba kod ono malo espapa u onom dućančiću u koji, kad tri mušterije uđu, dućan je dupke pun! Tako se kir Geras obrete u onakvom istom poslu u kakvom je pre četrdeset godina bio. Predao se poslu i nije ni za šta i ni za koga razbirao. Nije se mešao ni s kim, ni s komšijama, ni s esnaflijama, pa čak ni s vilajetlijama svojim. Sve ih je izbegavao. Čuvao je svoj dućančić, prvi je on otvarao i poslednji zatvarao, i od ranog jutra do mrklog mraka bio u njemu. Već se pomalo navikao na svoj novi položaj i na svoje nove mušterije. A mušterije su sad opet — kao ono pre četrdeset godina kad je otpočeo bio, u ime boga, radnju — sve neki dunđeri, Cigani, radnice sa vunare, testeraši, i taj takvi svet. Ali on ih poštuje, čak im i veruje, a oni kupuju, pazare za gotovo i na veresiju. Gotovo zgrće u čekmedže, a veresiju piše na mušemu. Puna mu mušema pisane veresije; sve, istina, mala dugovanja, ali sa velikim titulama. Piše tako jedno ispod drugog: gospoja Dafina 2 gro: 10 para; gazda Neca tester 3 gro: 20 para; gazda Rista amal 4 gro: 30 para; kum Laza Cigan 1 gro: 20 para; gospoja Cana bandistovica 6 gro; Franc podnarednik band. 13 gro: u gotovom.
Radi tako i u radu nalazi zabave i utehe, i ne malaksava duhom, nego poručuje onom Milisavu Pinosavcu: da je aram para uvek nesrećna i baksuz; i da je bolje sirotinja s alalom nego bogatstvo s aramom! A gazda Milisav, kad mu donesu takav pozdrav, brani se pred drugima i kaže da je on svoje uzeo! Kako ga je on služio, još je, veli, i malo uzeo, i dodaje da je kir-Gerasu bar lako: ume on, veli, da jede i lojane sveće!
Kir Geras se stoički ponaša; u bedi su mu putovođa opet oni veliki, oni stari Jelini; uzor i primer su mu od ljudi oni, a od beslovesnih životinja uzori su mu trudoljubivi mrav i istrajni gundevalj, koji ne očajavaju niti malaksavaju, nego zapnu i po stoti put počinju, i onda naravno da i stignu svome cilju…
I tako živi stari Geras sam, bez sinova, bez prijatelja, bez komšija, i bez poznanika. Oni ga, istina, traže, ali on ih stalno izbegava; kad ga pitaju kako mu je, on ih se brzo i lako otresa i skida ih s vrata s rečima: „Vidi bog, ljudi ne veruju“, ili: „Ne daj, bože, gore, a ovako se još može!“…
Pa i to nije dugo potrajalo! Sinovi ga davno ostavili i ne dolaze mu nikako; a kakvi su, i kako rade, gotovo i bolje što mu ne izlaze na oči. Istina, sad su u poslu, u trgovačkom su pogledu dobri, ispravni, ali u moralnom pogledu ne valjaju ništa. Obojica su preko volje očeve, nemajući više ni truni onog starog trgovačkog stida i srama, spanđali se sa svojim neprilikama; stariji sa nekom mašamodom, a mlađi s nekom harmoniskinjom i pevačicom. I samo to bi već dosta, i suviše, bilo za slaba pleća Gerasova. Ali to nije dosta bilo sudbi koja se okomila na kir Gerasa, nego ga počeše stizati novi, još teži udari nemilosrdne sudbine… Jednoga dana dobi glas o Aristotelu i onoj mašamodi. Javiše mu da je postao deda preko reda; pre deda nego svekar! Još se nije oporavio ni od ovog udara, a posle nekog vremena dobi glas i o onom mlađem. Još grđi glas, još veća sramota. Ovaj drugi batalio službu i sad je kasir kod nekog orfeuma, u kom peva ona njegova. Sedi na vratima za jednim stočićem i prodaje bilete; oko pola predstave zaređuje po stolovima i kontroliše karte i svađa se s nekim muftašima i putujućim glumcima, pokazujući im na plakat, na kome jasno stoji da besplatne ulaznice nikome ne važe.
Za ovo mu javiše njegovi Grci, koji i sami behu kao ubijeni kad su mu to pričali.
To ga ubi sasvim. Dotuče ga. Živa njegova mašta predstavljaše mu sve crnje i gore u budućnosti… Jednoga dana još će čuti kako mu njegov sin ide po konopcu, ili guta vatru, ili tako neko čudo i pokor… I on izgubi volju na svaki rad. Omrznu mu i dućan i espap, i mušterija i veresija. I on jednoga dana prodade dućan jednom svom zemljaku. Kad se namiriše, on ga zagrli i posavetova ga da ne veruje nikome i da na veresiju daje samo toliko koliko kredom može zapisati na mušemi koliko šaka širokoj! A on se povuče još više. Sasvim se povuče od sveta i ljudi, bez kojih je mogao, jer je imao još toliko koliko mu treba da do smrti koju je iskreno želeo ni koga ne moli i ne padne nikom na vrat!…
⁂
I sada je stari kir Geras sasvim povučen od sveta. Uzeo je sebi stan na gornjem boju jedne stare turske dvokatnice na Jaliji. Tu sam živi, sam čisti i namešta sobu i krevet, sam gotovi sebi jelo. Teši se time da ni onaj veliki naravni filozof jelinski Diogen nije imao ni toliko posluge i udobnosti!…
Sam sedi doma, sam ide ulicom i ne javlja se nikom, i čini se da ne vidi nikoga, a kad mu se ko glasno javi, on se osvrće i plašljivo i nepoverljivo ga otpozdravlja. Kad ide onako sa zaturenim rukama, on uvek šapće u sebi nešto i uvek gleda preda se. Uvek traži nešto kao da je izgubio dukat. I uvek se oko njega pokupe deca, pristanu uz njega, idu pogureno kao i on, i gledaju u zemlju kao i on i traže očima isto kao i on. Idu tako poduže s njim, prate ga, a on ih i ne primećuje. A kad ih primeti, a on se nabrecuje na njih. Tera ih od sebe i pita ih što su pristali uza nj. Oni mu odgovaraju da traže ovaj dukat što ga je on izgubio, pa onda dižu sa zemlje ma što i pitaju ga je l’ to izgubio. A on se onda ljuti, razmlatara se rukama i nogama, psuje ih i grčki i srpski, i tera ih od sebe. A oni onda beže podalje, i odande mu pokazuju rukom na konjsku balegu i viču mu: „Čičo, eno medžedije!“
A on ide dalje, pa i ne okreće se na njih. Gleda u zemlju i diže sve što nađe. Diže i kući nosi kakve stare cipele sa raširenim federima, koje su silno zinule na prstima, pa i ne liče već više na obuću nego na kakvu retku morsku ribu koja je, željna vode, razjapila vilice; diže papuču koja već više i nije papuča, jer nema onu drugu polu đona; diže praznu kutiju od mašina šarene korice od cigarpapira, kutiju od sardina, i sve što je uopšte kadgod što vredilo, i nosi kući, meće na gomilu, u nadi da će sve to opet kad-tad nekome trebati. Ponekad mu dođe volja pa se zaključa, i sedne pa to sve pregleda, razmišlja čije li je sve to bilo: ta „štrumfbandla“, ta brunerska ženska cipela ili necovana rukavica bez prstiju; ko se sve brijao tim brijačem od kojeg on sad drži korice; koja li je dama nosila taj suncobran od koga držak i šipke drži sad on, i je li koštao mnogo i je li mužu lako bilo kupovati sve to svojoj ženi. Sve tako pretura, razgleda, sređuje i pregleda inventar tih stvari, da vidi je li sve zapisano.
Nedeljom pre podne ide redovno u crkvu, ponajčešće u crkvu Ružicu. Stoji blizu onog velikog čiraka, moli se bogu i pazi na svećice da se koja ne nakrivi ili nepravilno gori; namešta ih i šapuće i dalje molitvu svoju. Posle podne sedi na stoličici pred svojom kućom, prebraja brojanice; kraj njega gomilica kamenja, tera kučiće da mu se ne približe, a mačka voli još jednako, i sad ima kod kuće jednog mačka. Kad prođe koji poznat, čini se da ga ne vidi. Ne voli žive, uzdiše za mrtvima, i zato ne propušta nijednu pratnju, kad umre kakav poznati, a često nedeljom posle podne ide na groblje. Tu rado provodi vreme, obilazi stare dobre poznanike; čita grobne kamenove; tuga ga spopada, i on uzdišući šapuće sebi: „Eto, sve što je dobro, to je pod zemljom; ono što je loše, ni bogu ne treba!“…
Njgovi zemljaci ga izdaleka posmatraju, žao im što se toliko povukao i zapustio njihov Geras, i pažljivo pokušavaju da ga ožive i usprave. u ime ostalih, dolaze mu trojica najodličnijih, Kutula, Džanga i Danga. Ali kao ono pravednom i mnogostradatelnom Jovu što dođoše tri njegova prijatelja Elifas Temanac, Vildad Sušanin i Sofar Nomaćanin, pa mu mesto utehe doneše samo veći jed svojim prekorima, tako i ovi — Kutula, Džanga i Danga — samo mu, kod njegove muke, zagorčaše život svojim odocnjenim savetima i izližnim prekorima. I kakvo čudo onda ako ih je on osorljivo i dočekao i ispratio. Oni ga ostaviše, i tužno klimajući glavom rekoše da mu nema leka, i da je njegova nesreća velika, nesravnjiva! Nazvaše ga drugim Velizarijem, koji je silno propatio od neblagodarnosti ljudske i na kome se najstrašnije pokazala taštnost i kratkovremenost sjaja i sreće ljudske!…