Glava jedanaesta i poslednja
Iz koje će čitatelj uvideti kako je stari kir Geras doista nalik na onu mitološku ticu feniksa.
Utom i trgovci stigoše pred Gerasov stan, dvokatnu kuću koja je bila ispod Zereka. Zastaše malo, uzdahnuše i promrmljaše svi: „Kajmeno kir Geras!“ zatim se ponukaše i pustiše Cincare kao mlađe napred, a istakoše kir Kutulu kao najučenijega da on prvi pođe i povede ih. Krenuše se uz basamake, ali ne par po par, nego jedan za drugim uputiše se gore: Kutula i Antula, Dada i Deda, Fota i Liota, Danga i Džanga, Dufa i Džufa, Luča i Fuča, i Guša i Nuša, a za njima Grci — opet jedan za drugim — Hristodulos i Čistopulos, Blesides i Čikirides, i naposletku Farmakakis i Sapuncakis. Jedan za drugim, na svakom basamaku po jedan Grk ili Cincarin; kad je Kutula bio na prvom, najgornjem, Sapuncakis je bio na poslednjem basamaku, i taman je Sapuncakis digao nogu da kroči na drugi basamak, kad ujedared oseti silan pritisak i pade nauznako; i ceo taj red od kir Kutule do kir Sapuncakisa preturi se i poobaljuje jedan drugog (kao ono red karata, kad se deca igraju, što se natraške svali jedno na drugo kad onu prvu čvrknu prstom). Posvaljivaše se ne znajući nijedan — sem kir-Kutule — ni zašto ni krošto, samo se čulo iz gornje polovine: „fevge!“ i jedan preko drugog nagrnu napolje, a niko opet ne zna zašto. Samo im je toliko jasno bilo da je kir Kutula morao videti nešto strašno pa ustuknuo, obalio nekoga iza sebe, a ovaj onog trećeg, i tako popadali svi…
A tako je i bilo, jer je kir Kutula video prizor neverovatan, neviđen dotle. Jer, kad je otvorio polako vrata spreman da vidi kir Gerasa nasred sobe sa podvezanim vilicama i fesom bez kićanke na glavi, — on ga vide zdrava i vesela usred rodbine svoje!…
Kad se poizdizaše i odahnuše, oporaviše i obavestiše, krenuše se opet gore, i banuše unutra, i zastaše pred prizorom. Nasred sobe sedi kir Geras, zagrlio šuru Antanasa i šurnjaju Kleopatru; oko njega sinovi i još neka rodbina; pred njima vino, a kir Geras veselo peva neku monotonu cincarsku pesmu koja liči na kukanje, a ostali mu pomažu i tapšu rukama.
Svi se zaprepašćeno gledaju, a kir Kutula došao dosred sobe, iskrivio glavu na levo rame, i on ga prvi oslovi:
— Đerasi, bre? Kuskre, bre! Adelfe! Ti li si? Živ li si? Nesi umreu?…
— Rodio sum se! — odgovori mu veselo srećni kir Geras. — Nesum umreu!…
— Živ! Živ! — ču se odasvud, i svi poleteše raširenih ruku k njemu.
Tu radost kad videše da je živ, te pozdrave i to grljenje kir Gerasa sa svima redom, po alfavitu, od Antule do Džufe, — pero nije kadro opisati; nije kadro čitaocu ni najbleđu sliku dati. I zato se pisac neće ni upuštati u to!
… Kir Geras je bio tronut, srećan i presrećan kad je video tako i toliko sačustvovanje sviju, i rodbine, i sunarodnika, i poznanika, jer stigoše i mnogi Srbi i obradovaše se kad videše šta je i kako je.
Tada kir Gerasa u ime sviju, i Cincara i Grka i Srba, pozdravi najučeniji i najnačitaniji između njih, kir Kutula, s čašom u ruci. Diže čašu, i kako ga je bog kao retko koga obdario besedničkim darom, nađe odmah s kim će i čim će porediti ovu današnju radost i sreću njihovog dragog kir Gerasa. Kaže da je ova radost i sreća velika, nalik na radost i sreću onog poznatog Hilona, efora spartanskog, koji je dočekao da mu sin bude kao pobeditelj uvenčan na Olimpijskim igrama, i baš zato i želi i moli boga da i Geras prođe u svemu kao Hilon, koji je umro od silne radosti na rukama svoga sina; — da i on Geras, umre na rukama svojih sinova — ali: kad mu bude bar sto godina!
Ne može se opisati efekat koji je proizvela ova zdravica, jer svi se zaprepastiše kad kir Kutula poče nešto o smrti govoriti, i kako ih sada obradova onaj obrt na kraju zdravice gde mu se želi sto godina života.
Svi su bili zadovoljni, i Cincari i Grci. „Živeo kir Kutulis!“ viču mu ovi poslednji, kucaju se s njim i odlikuju ga time što ga po grčki nazivaju Kutulis, i na taj način svojataju ga i grabe u svoje kolo. Jer, vele, u svemu je potpun i savršen, samo mu još fali da se zove Kutulis…
Kir Geras im je svima blagodario i odmah u istom duhu odgovorio. Priznaje da je radost zaista velika, da je veća i od Hilonove. Jer onoga obradova samo sin, a njega, Gerasa, obradovaše i sinovi i prijatelji, i konpatriote i sugrađani, — a to je, veli, velika sreća, veća od Hilonove. Ali da on ipak neće tako proći. Ne, veli on, on oseća lepo da posle ove bede i nevolje koju je preturio preko glave, i posle ovakvog uverenja i saučešća, — oseća da neće, ne može i ne sme umreti, nego će još dugo živeti, i da je on nalik na feniksa. Da, on je nalik, reče, na onog feniksa koji sagoreva i iz pepela se javlja nov, mlad, čio i novom životu rad feniks!
⁂
Dva-tri dana posle ovoga počeše da stižu izjave saučešća iz unutrašnjosti i iz inostranstva, iz Pešte, Beča, Trsta, pa čak i iz Aleksandrije i Smirne od konpatriota njihovih. Čita ih kir Geras i briše suze videći kako ga toliki mnogi tako iskreno žale. Tek sad kad je „umro“ video je koliko je prijatelja za života imao…
I on se ispravi, silno oseti opet volju za život, i stade razbirati za rodbinu, obilaziti je i prikupljati oko sebe. A bilo je velike promene mnoge prinove i priraštaja kako kod rodbine tako i kod prijatelja.
Za ovo nekoliko godina pustinjačkog života njegovog, silno se namnožilo koleno kir Gerasovo, sve ih već upoznao i lik im zapamtio, ali je nevolja što još ne može tako i imena da im zapamti. A nije ni lako: kći mu Ljubica ima dvoje, Ksenofon dvoje, Aristotelo petero, i sve sinovi. Pa tek kakva su im imena: sem jednog poznatog, ono drugo sve neka starosrpska, sve neka velikožupanska imena, koja kir Geras nikad svoga veka nije čuo; jer Ljubičina dva sina zovu se Beriša i Ljubiša, dva unuka od Ksenofona zovu se Predrag i Nenad, a pet unučića od najstarijeg sina Aristotela, nose imena: Višeslav, Gradimir, Budimir, Branislav i Geras. — Ko će sve ta imena da zapamti! Kir Geras nikako ne može ni da ih zapamti i izgovori, a kamoli da zna koje je čije ime! Pokušavao je, pa ispadne koješta. Jedno zove Nedrag, drugo Beribiša. Ali to njega ništa ne buni. Njemu je dosta što zna da su mu sve to unučići, i što oni znaju da im je on deda, i što ga zovu deda Geras, i onda šta će mu imena! Dosta mu jedno: „dedino“, ili: „a bre, muško“ za sve. I on ih tako zove, a oni se svi lepo odazivaju, pa jedna divota! Samo vikne: „magare“ ili „gumari“, a oni se odazivaju, čuče mu u naručju i viču: „deda!“ a on ih dočekuje: „A, varvari dedini!“ A on ih uzima sve po dva na kolena, miluje ih i ljubi, i pita ih: šta će biti kad budu ljudi, šta bi najvoleli, i milo mu što mu unučići svi kažu da će da budu trgovci i ortaci s dedom, i još tutori u crkvi. A stari Geras se topi od miline, i oči mu pune suza, milo mu što vidi da je sve to njegova krv, što teže dedinim idealima. Jer kir Geras je sada i jedno i drugo, i tutor i ortak. Za tutora ga jednoglasno izabraše sugrađani iz priznatelnosti za njegovu primernu revnost i pobožnost, a ortak je sa sinom Milošem. Eno blešti velika firma, i zlatna slova zasenjuju oči, a zlatna slova na firmi pišu: Trgovina Đerasima (Gerasa) Paskaljevića i sina Miloša.
Stari, negdašnji Geras Paskalis je — tako da kažem — kapitulirao. I on je najzad odmahnuo rukom, zaplivao strujom novoga vremena, koja je mnoge i mnoge njegove ponela sobom. „Na mlađima svet ostaje!“ I on neće da je bela vrana među svojima. Kao novi feniks iz pepela, tako se rodio iz staroga kir Gerasa Paskalisa novi Đerasim Paskaljević!…