Glava prva
U njoj je opisan dolazak kir-Gerasov i Srbiju i prve godine bezazlene i bezbrižne mladosti njegove.
Stari ćir Đeras — ili Geras, kako se on sam svojeručno potpisivao, — koji je pod starost išao pogureno, sa opuštenim ili na leđa bačenim rukama, sa brojanicama od pet-šest zrna, što je išao tako i šaptao nešto u sebi i gledao uvek u zemlju, pa večito izgledao kao da je nešto izgubio pa sad traži, — bio je negda mnogo mlađi, bio je — i ko bi to rekao i danas verovao! — bio je nekad čak i dete! I zato ćemo i mi, po onom starom latinskom sed initio est oriendum, početi od početka. To jest, počećemo s onim njegovim bezazlenim i ranim dobom kad je bio još mali, što rekli, kao pesnica, i kad još nije ni srknuo, a kamoli se napio gorčine iz pehara koji vreme toči i život služi i nudi svakome stvoru; počećemo sa onim dobom kad još nije znao za štedionice i berze, obligacije i menice, i jemstva, ročišta i sudske izvršitelje…
⁂
Bilo je to davno, još u ranoj zori našega državnog života, kad je ovaj stari i pogureni ćir Geras prešao u Srbiju. Upravo nije on prešao, nego je prenet u Srbiju, a ako ćemo da pazimo na izraz, nije ni prenet, nego još bolje, on je tako reći „prošvercovan“ u Srbiju. A to je bilo u četvrtoj desetini prošloga veka, tek što je ustanovljen đumruk i karantin u Aleksincu.
I baš tih dana, jednoga dana kad su se gospoda toga nadleštva, a to su osmotritelj karantina, procenitelj i latov, krepili rakijom pod hladnjakom, koji je dignut prilikom svečanog otvaranja i osvećenja novog karantina i đumruka, i mezetisali svežim zelenim krastavcima, baš u to do ba dakle po rakiji sudeći, pred veče, stiže poduži jedan karavan iz Turske od niške strane. Pređoše granicu sitno koračajući i ljudi i sitni konjići i magarići njihovi. Bio je to kara sastavljen iz konjića, magarića i puno Cincara većih i manjih okolo njih. Mlađi su vodili konjiće i magariće, a na svakom tom konjiću i magariću sedi po jedan stariji Cincarin na drvenoj samarici i klati se i nogama i dugim vratom svojim.
Kad pređoše granicu i stadoše kod katunske karaule na srpsko zemljište, siđoše tada i oni stariji s konja i magarića. Uto se začu zvonce sa zvonika seoske crkvice. Putnici se trgoše na te za njih tako mile i svete zvuke. I svi se, i stariji i mlađi i oni u sepetkama i ovi dole na zemlji, skinuvši fesove i pogledavši i u nebo pobožno prekrstiše i blagodariše bogu što živi i zdravi stigoše i stadoše nogom na hrišćansku zemlju, gde hrišćanin sudi i caruje. Još malo osluškivahu zadovoljni i blaženi glas zvonceta iz daljine. A zatim se svi opet s rukama pod pojasom pokloniše smerno i pokorno vlastima srpskim, koje su pile rakiju i mezetisale zelene posoljene krastavce.
Kad ih zapita vlast: ko su i odakle su, rekoše da su Grci, hrišćani iz Turske. „Iz Tursko sme!“ reče jedan, a drugi dodade jošte: „Risjani sme, od Ipersko, iz selo Gotista, od Mecovska zemja, — svi sme Mecovalije…“
A nije ih ni trebalo pitati, jer se odmah na prvi pogled videlo ko su i odakle su. Svi behu Cincari ili Grci; Cincari ili Grci velim zato što se ni tada a ni docnije u čaršiji nikako nije moglo doznati ni za jednoga šta je: Grk ili Cincarin. Jer kao što je poznato učenim čitaocima, a naročito onima koji su bolje upoznati sa Istorijom sveta, u čuvenoj Aleksandrijskoj biblioteci, između mnogih drugih knjiga i bukvara, čuvao se nekad tu i cincarski bukvar, čuvao se sve do onog istorijskog požara. A kad je tada plamen obuzeo biblioteku, poleteli su svi narodi da spasu svoje književno blago. Tada su i Cincari potrčali i dočepali svoj bukvar, i u onoj zabuni, dodavali ga jednom drugom baš po onom našem: „Pop crkvenjaku, crkvenjak đaku, đak psu.“ Tako i ovde: Cincarin Cincarinu, a ovaj poslednji Cincarin ćušne psu bukvar, a pas zaždi glavom bez obzira,i niko ga živa više nikad i nigde ne vide!… Otada, pričaju Grci, ostao je ovima poznati pseći običaj: da se javljaju jedan drugome njuškajući se: to traže, vele, taj izgubljeni cincarski bukvar… Tada se, dakle, zagubio i zaturio cincarski bukvar, a s njim i cincarska azbuka; i od to doba se i Cincari od grdne sramote — što su oni jedini od sviju naroda izgubili bukvar i azbuku — ne kazuju pravim svojim imenom, nego se izdaju za Grke. Tako bar Grci pričaju, a oni, kao što se zna, nemaju običaj nikad da lažu.
Pa tako i oni sada rekoše da su Grci. Sve to behu ljudi koji su pošli u pečalbu, a bilo ih je starijih, mlađih i dece. Svi behu u anterijama, sa fesovima na glavama i bestraga šiljastim jemenijama na nogama, kojima na vrhu igraše poveća kitka od vunice; ljudi sa jače zabrijanim brkovima i velikim, gustim i čupavim obrvama, ponizna držanja i sitna, kozja hoda.
Vlast im pregleda teskere, osmotritelj karantina pregleda ih kakvoga su zdravlja i nađe da su svi zdravi; a procenitelj da nisu ništa preneli, i zapisaše: da ih je tom prilikom prešlo dvadeset i sedam „mužeskoga spola, a raznoga doba starosti“.
Davno je rečeno: da je Srbin dobar sluga a rđav gospodar. Ovo se pokazalo kao sveta i nepobitna istina i ovom prilikom, ovde pri ispričanom pregledu na karantinu na Katunu. Jer da su ovde, mesto ovih Srba, prvih „beamtera“ mladoga Knjaževstva Srbije, bile tu kakve Švabe, ne bi oni tako ovlaš pregledali sepetke i teskere i torbe, kao što su oni činili; nego bi najsavesnije i najbrižljivije pretresli svaku sepetku, torbu pa i same džepove; svud bi zaboli svoj nos, i naravno da bi tada spisak prošavših putnika bio tačniji i potpuniji, i mesto dvadeset i sedam, zabeleženo bi bilo dvadeset i osam lica. Jer, da su, kao što rekosmo, malo bolje zagledali kad su onako ovlašno pregledali ćilime, pokrovce, samarice i sepetke, — našli bi tamo u jednoj sepeci i jedno malo, vrlo malo Cincarče, u anterijici i jemenijicama malo većim od skinutih svinjskih papaka, sa fesićem na glavi iskićenim srebrnim paricama i đinđuvicama, i perima iščupanim iz plovanova repa i zadenutim iza svakog uveta (urok od zlih očiju), tako da je izgledalo kao soluf. I zapisali bi tada i toga, dvadeset osmog, granicu prešavšeg putnika; zapisali bi ime sedmogodišnjega Gerasima Paskalja Mezovalije iz sela Gotiste iz Ipera, a to je bilo ime junaka ove naše pričice.
A ovako, niti je vlast njega opazila, jer je bila aljkava, niti je on, opet, vlast video, jer ga je baš tada nekako savladao san i on zaspao bio baš na samoj granici.
⁂
Tako je naš junak prešao u Srbiju neopažen i nezabeležen ni u spisku došavših putnika ni u dnevniku uvezene robe; dakle ni kao lice, ni kao stvar, pa čak i kao mustra bez vrednosti.
Usput su se odvajali i ostajali u mestima kraj druma, samo petorica produžiše put do Beograda.
Čim su stigli u Beograd i isprodavali svoje konje i magariće sakadžijama, odmah su se rasturili na razne strane. Jedan je otvorio likerdžinicu „Kod Karaiskakisa“, sa slikom istoga junaka; drugi je otvorio na Zereku neku kao poslastičarnicu kod „Nektara i amvrosije“ i pravio i prodavao sudžuke, petliće i zviždaljke od šećera, koje su kao instrumenat prevazilazile sve dojakošnje poznate instrumente, jevtinoćom i jasnoćom glasa i hranljivim česticama svojim, jer je to jedini muzički instrumenat bio koji se mogao pojesti, i tako je on u nekom vidu i proslavljao i hranio svoga umetnika, sladeći mu na taj način gorki umetnički život i teški poziv njegov. Treći je otvorio aščinicu blizu Liceuma, u koju su gomilama svraćali mladi Srbi koji su se u Beogradu iskupili žedni znanja i nauke. Četvrti je otvorio piljarnicu u glavnoj čaršiji, a posle nepune godine prometnula se ta piljarnica u bakalnicu čak tamo kod „Tri ključa“. Kod ovoga se zadržao i mali Geras.
I tako, već u sedmoj godini svojoj, Geras je učestvovao i pomagao svome sunarodniku i zemljaku ćir-Naunu svojim slabim silama. Postupno je uvođen u trgovačke poslove, jer se znalo da je postupnost škola koja daje najtemeljnije i najsolidnije trgovačko znanje. Prvi njegov rad u trgovini sastojao se u tome samo da pazi: ništa drugo, samo da pazi na mušterije. I on je po vazdan imao samo da se nađe tu pred vratima ili na tezgi, da gleda i da se uči kako njegov ćir Naun nudi, gustira i meri mušterijama, a još više da pazi da ko od mušterija, ovih iz dućana ili onih ispred dućana, ne makne što. I on je to majstorski za one svoje godine izvodio. Igrao bi se kao bajagi kao svako dete, ali one sitne i hitre cincarske oči njegove igrale su živo i nemirno kao na zejtinu — i ništa mu se nije moglo izmaći iz vida!… I kako je pazio! Ne samo da niko nije mogao iz dućana ukrasti, nego je još on sam dva-tri puta pridigao iz torbe zablenutih i ćurkastih seljančica već kupljenu i plaćenu stvar, i vešto je vratio u raf, tako da ni sam ćir Naun nije primetio! A baš ako ipak naiđe tako kakav što ume vešto da pridigne, nije se taj dugo sladio pomišlju da je olako došao do espapa, jer mali Geras je brzo saznao to i odmah tankim cincarskim svojim glasićem na cincarskom jeziku javio ćir-Naunu: i ovaj bi u računu, koji je beležio kredom na tezgi, zabeležio i to:
— Imamo, gazda: sol pet i pol oke, i dve šamije kalemćarke, i dve ćitke, smilj-ćitke za snašu, i pol oke pamvuku, i jedni presni opanci, — i jedni kajiši…
— Kakvi kajiši, bolan! — viče mušterija. — Nemo’ ti da zulumćariš men’; nije ovo Turska!…
— Oni tam’ u torbu… — dodaje mirno ćir Naun i pokazuje kredom na torbu dole i zapisuje u račun četiri groša.
— Ma, slave ti, koji kajiš?… — pita kao zaprepašćeno mušterija.
— U torbi… Od ovi kajiši… — veli ćir Naun i pokazuje na kajiše u dućanu.
— Evo! — veli mali Geras i vadi ih brzo iz torbe. — Evo, nema gi u drugi dućan, samo u našu radnju ima taki kajiši…
Seljak se priseća: kad je on to i kako je on to mogao metnuti u torbu; i ne seća se baš nikako, pa se čudi i krsti levom rukom.
— Hehe, može, može to da bidne, gazda Ranisav, — umiruje ga ćir Naun i beleži mu u račun još jedared četiri groša, i sumira i u isto vreme ublažava tu malo tugaljivu scenu. — Može može da se zab’ravi čovek. Imao si neku muku kod kuće, — boles’ neki, e, de; pa čovek ne zna šta radi…
— Ama jes’, slavu mu, otkud pogodi! — veli seljak. — A boj se, ja sam ih metnuo; ja-ja… Ama ja, ko će drugi…
— E, da ti kažem eto za mene!… Da slušaš i da čuješ — i da ne veruješ; a živ mi moje malo Geras, ovo dete, — tako je bilo! — Došao gazda Pavle iz Rušanj, a lepo se živimo, sefte mi napravi u dućan kad sam počeo bakalsku radnju… Iska sol’ da kupi. Kol’ko, — „Deset oke!“ — Ništo; služim ja… Merim sol na kantar, — deset oke… „Malo!“ kaže gazda Pavle. — „Što malo, pitam ja, zar malo, deset oke? Da pišim jedanaest?“ (Imamo si šalu, znaš!) — „Jok, kaže gazda Pavle; malo sol, mnogo oke!“ „Tol’ko“, kažem ja. „Neje tol’ko, kaže, znam šta su deset oke, ovde nema ni sedum!“ — „Ne može da fali, gazda; vređate mi čes’!“ kažem ja. „Kantar siguracija: sveti Aranđel duše može da meri na njega, — tol’ko što je prava mera!“… — „Batali, gazda Naun!“ kaže mi on. — I što je bilo!… Imašem neku brigu, pa sol merim, a na brigu mislim; pa pritisnuo sas lakat, pa tegli sol deset oka! Kad dignim lakat, osam i pol oke, — oka i pol jeksiđ!… Eli možeš da veruješ,… E, pa tako i sos teb’, gazda Ranisav… Hehe! Zaboravi čovek; zar je jedna briga i muka na ovaj svet?…
I tako lepo ćir Naun, blagodareći malom Gerasu, naplati u računu sve, pa i tu u rasejanosti metnutu stvar u torbu…
Tako je i mali Geras polako ulazio u rad i poznavao se polako i postupno s trgovačkim poslovima. I jednog jutra pojavi se mali Geras, na opšte iznenađenje i divljenje celoga komšiluka, kao pravi bakalin, u potpunom propisnom ornatu, sa keceljom napravljenom od jednoga džaka, na kojoj se lepo mogla pročitati numera džaka i firma pan-Všetečke, gospodara parnoga mlina, koja mu je kecelja bila vezana malo poviše nego što se obično vezuje, to jest odmah ispod guše. — Tako je mali Geras izgledao pravi pravcati bakalin, u minijaturi, naravno, kao neko, što bi Nemci rekli, Taschenausgabe. I začudo, valjda zato što je bio svestan odgovornosti i rada u fazi u koju je pripasivanjem kecelje ušao, odmah mu se pojaviše i bore izmeđ obrva na čelu — tako da je time još više ličio na bakalina i na Cincarina. Falile su mu još brojanice, bez kojih se jedan Cincarin apsolutno ne može ni zamisliti. I on je naskoro do jednih došao i uživao prebrajajući ih krišom, naravno kad je sam u dućanu bio; ali mu to uživanje beše kratkoga veka. Jer kada ga jednom opazi ćir Naun kako se šeta zamišljeno ispred dućana, kao da mu je cela glavna čaršija dužna, i prebraja zrnca, pa još kad primeti da su Gerasove brojanice čak i duže i od samih njegovih, planu silno ćir Naun i priđe mu, nakriviv malo glavu kao svaki Cincarin kad je ljutit, uhvati ga za uvo i zapita ga:
— Tatko, beše li ti na Sveti grob?…
— Jok! — odgovori Geras i gleda ga začuđeno, trudeći se da oslobodi uvo.
— A… ti… nesi ’adžija?…
Geras ćuti i već sluti.
— U dukjan, pa sol da melješ, gumari! podviknu mu ćir Naun, i prišivši mu jedan vruć šamar, oduze mu brojanice…