Glava druga
Iz nje će čitatelj videti kako se Geras trudom i mukom, patnjom i štednjom, gurao kroz ovaj svet i izišao na selamet; ili kraće reći, kako je Geras nastao kir Geras, i kakav je bio kao takav, to jest, kakav je bio kao mlad trgovac za tezgom. A u njoj su i neki tamni nagoveštaji kao da je kalfa Geras ipak imao poetskih trenutaka u tom kalfenskom životu svom.
Preskočićemo ono najcrnje doba iz života svakoga bakalina, to jest doba šegrtsko, pa i doba kalfensko, koje je kod sviju drugih zanata ipak lepo, jer je posuto pomalo cvećem i lepim uspomenama, ali koje je samo kod bakalskog kalfe isto tako, ako ne još crnje i mučnije, nego i samo šegrtsko što je. Ono je puno svakojakih nevolja i napora, i pero je slabo da sve to opiše. Puno teških i nemilih poslova i pojava, kao ranog ustajanja, gladovanja, zime i vrućine, cvokotanja, znojenja, gladi i žeđi; puno sumnji i grdnji, šamara i batina, žuljeva po rukama i masnica po leđima. Sve ćemo to preskočiti ili, bolje reći, ukratko preći, jedino u toj celji da poštedimo osetljivost nežnih čitatelja i čuvstvitelnih čitateljaka; da bi im uštedeli potoke takozvanih „suza žalosnica“, koje bi možda prolili pri čitanju opisa svih tih Gerasovih patnji i muka.
Zato ćemo biti kratki i spomenućemo samo toliko da je Geras posle sedmogodišnjeg šegrtovanja postao, naposletku, kalfa. A što je baš sedam godina, a ni više ni manje bio šegrt, imalo je i to svoga razloga, koji i sam Geras zadugo nije znao, ali se posle obrazloženja gazdina umirio; pomirio se sa sudbinom i uvideo da je tako moralo biti. Jer kad god je gunđao i roptao: zašto toliko služi kao šegrt, gazda Naun bi ga umirivao i uveravao da to mora tako biti iz vrlo mnogo razloga, koje sve nabrajati bilo bi i dugo i izlišno, ali mu je ipak nekoliko razloga naveo; a ti su bili ovi: zato što i nedelja ima selam dana, što ima sedam tajni hrišćanskih, što je bilo sedam čuda svetskih, i što je, naposletku, bilo sedam mudraca jelinskih, — i zato, eto, govoraše mu ćir Naun, i on, Geras — kao hrišćanin i Jelin — treba ravno sedam godina (ni dan manje, ni dan više) da služi! A to je i bože pomozi, pričaše mu ćir Naun, jer kad je on — gazda — bio vo vremja ono šegrt u Moskopolju, služio je kao šegrt ravnih — ne sedam, kao oni danas, — nego deset godina, jer su — tumačilo se tada — deset zapovedi božjih starije od svega na svetu!… Ali sad su, veli ćir Naun, druga vremena; svet se pokvario i od boga otpadio, i zato sada i on, Geras, služi samo sedam godina, a one tri dodaje gazda, odneo je andrak i kakademon!
⁂
I tako je Geras postao kalfa i bio kao i svaki bakalski kalfa. A kakav je izgledao kao kalfa, lako će vam biti, poštovani čitatelji, da predstavite sebi. Zamislite sebi onog malog Gerasa, ono malo šegrče iz sepetke, pa zamislite da ga gledate na uveličatelno staklo, — eto, to vam je bio kalfa Geras! Nosio je i posle cincarsku anteriju i preko nje pripasanu kecelju napravljenu od debelog nekog džaka. Na glavi je imao fes manji od glave, a na nogama kondure veće od nogu, a noge su inače još iz šegrtskog sedmogodišnjeg doba postale od silna stojanja za tezgom široke kao pačije noge, pa kad bi koga očepio njima, a ovaj bi odskočio na jednoj nozi, pa samo što ne skamukne kao pas od silna bola kad ga očepe!… Jedino što je malo drukčije bilo, bilo je to što je ispod anterije mesto tozluka imao pantalone, a to nije ni moglo drukčije biti kad se zna — jer je to i naukom utvrđeno — da je Beograd na kapiji zapadne civilizacije i Evrope.
Kao kalfa nije znao ni za kakve radosti i zadovoljstva, kao što su to, na primer, znale tadašnje terzijske, a još više berberske kalfice, kojima je svaki dan drukčiji bio, a subota i nedelja uveče bile pune najlepših uspomena. Sem dućana i tezge za Gerasa nije postojao drugi kakav svet. Od ranog jutra do mrkloga mraka tu je bio. Posluživao mušterije, žrnao so, tucao biber onako umotan i zabuljen, i pravio fišeke, ili ma šta tako radio, tek da nije besposlen, jer — ulivao mu je svakoga dana u glavu ćir Naun — „besposlenost je mati sviju poroka na svetu“. Nedeljom i praznikom pre podne pokućario je, to jest pomagao je domaćici Patruni, drugoj ženi ćir Naunovoj, u kujni, a posle podne je sedeo pred avlijskim ili dućanskim vratima, pa je pevušio, upravo pojao iz Katavasije (naravno na grčkom jeziku), ili je čitao kradom Grčku mitologiju, ili čitao javno Žitija svetih, koja je dobijao na pročitanje i „duhovno sozidanje“ od svoga daskala, iz grčke nedeljne škole, ćir Haritona, kod koga je odlazio kao šegrt i učio se samo nedeljom, jer radnim danom ćir Hariton je bio samo jedan prost i običan jorgandžija i drndar.
Tako je Geras četrnaest punih i dugih godina bio kalfa, a ostao bi možda još i drugih četrnaest da se nije desilo nešto što je ubrzalo stvar, i Geras dobio „Esnafsko pismo“ ranije nego što ga je i potražio…
⁂
Šetao se jedne nedelje po avliji stari ćir Naun, onako zamišljen kao što to obligatno mora da izgleda svaki Grk i Cincarin, sa rukama odostrag i s kratkim brojanicama koje nesvesno i mahinalno prebrajaše, kad ga iz misli trže glas i pesma:
Bez tebe, dragi ljubezni,
Ne mogu živjet, ne mogu živjet —
Moram umret!
Kao grom da ga je iz vedra neba pogodio, tako stade ćir Naun. Posle se zaljulja i umalo ne pade, ali se zadrža na petama. Kićanka mu odskoči preko fesa napred: digao obrve, iskolačio oči i zinuo od silna čuda kad ču tu srpsku pesmu. Zastade i osluškivaše dalje stihove:
Ta ti si cveće mirisno,
Ta ja te berem, ta ja te berem —
Radosno.
— „Cveke!“ ponavlja stari ćir Naun. „Kakvo cveke! Koj bere cveke?… Kome da miriše cveke! Ko je toj cveke?“… šapuće ćir Naun. Onako ljut tumara i svaki čas zastajkuje, kopa i baca nogama kao mali petlić na bunjištu. „Cveke!“ ponovi i opet se ustumara, pa odjedared zastade i okrenut onamo otkuda se čuje pesma, silno se udari u prsa i strahovito viknu: „Cveke?… E, ja sum cveke!…“ Posle dužeg tumaranja zastade i tužno zaklima glavom. — „Dulusos!“ — viknu najzad i odmahnu rukom slušajući pevanje mlade Aglajice, treće žene svoje, još mlađe nego obe ranije pokojnice.
To ga je prosto sablaznilo! Aglajica? Aglajica, koja još čestito ni natucati srpski nije znala, — jer je tek pre dve godine dana došla iz Šatiste — a već peva; i kakve pesme peva, — srpske sramotske! Zavrte glavom stari ćir Naun i poče brže prebrajati brojanice. Ustumarao se po avliji; jednako vrti glavom i šapuće; obilazi oko kujne i miče ustima, ali ne ulazi. Kad mu se oteže pesma, on priđe i primeti joj da bi dobro učinila da prestane rekav joj: da je grehota što za vreme božje službe mesto da se moli bogu ili ako joj se već peva, a ono bar da otpeva kakav akatist na grčkom jeziku — a ona gle kakve pesme peva! Posle se opet šetao šapćući od vremena na vreme: „Dulusos, ćir Naun! Dulusos!“ Šeta se i misli, a iz odaje opet začu pevanje:
Za tobom, dragi, umreću,
Ah, i u grob tavni, i u grob tavni —
Leći ću!
— Huuu! — huknu ćir Naun, i skide fes da proluftira malo glavu, koja mu se pušila kao obarena cvekla. I taman pogleda u nebo i zahvali bogu što je pesma već svršena, kad se ponovo začu na drugi glas, druga pesma:
Na te mislim kada zora sviti,
Na te mislim kad se svrši dan…
— Hehe! „Na te mislem!“ Mislem!… A ja što mislem, na tebe, kerko, i za toj slovo!… Tartaros mi turila u strce, Klitemnestra prokleto!…
A iznutra se čuje:
I do groba misliću na tebe
— E, ćir Naun! Nazdravje ti pita — uzdahnu ćir Naun, kad ču to. Pa se opet jače stade udarati po glavi: „Eh, kondrokefalos! Bukova glava!“
Kad spomenu reč pita, a on se seti i pite, „cincarske pite“ i „paša-ćufteta“; i tek sad mu palo u oči da njegova mala Aglajica od nekog doba učestala pa i radnim danom pravi ta i takva jela, koja on nikada niti je zahtevao, niti bogzna kako mari za njih!… I ćir Naun tu zastade: zinu pa zvera obazrivo i plašljivo očima na sve strane, kao mačak kad hoće da zdipi što sa kujnskog stola.
— Hmmm! — reče i zavrte glavom zamišljeno ćir Naun. — Ehe! Pceto-le, pceto!… Erostratos prokleto. Oki da mi zapalji hram na Artemida!… A, ja će da bacim ova vatra iz kuću!…
I jednoga dana, uskoro posle ovoga, videše komši!e kako u ćir-Naunovu kuću navališe trgovci Grci. Dolaze jedan po jedan. Svi zamišljeni. Sa brojanicama u rukama, mrmljajući i računajući nešto u sebi, ulaze jedan po jedan u ćir-Naunovu kuću. Obrazovaše kao neki Sud dobrih ljudi. Pred njima stoje otvoreni neki tefteri… Džakaše i londžaše nešto i poduže, i sve se naposletku svrši time što se, i ćir Naun i svi oni, izljubiše sa Gerasom; svi ga potapkaše ljubazno po ramenu i po plećima, nazvavši ga tada prvi put među sobom kir Reras, kako će ga i pisac od sada stalno i redovno zvati.
⁂
Tako je kir Geras postao svoj gazda.
Otvorio je dućan na Zereku. Vrlo je teško bilo odrediti kakve je vrste trgovina bila to, jer je u dućanu bilo svačega. Bila je to na prvi pogled i bakalnica i galanterijska radnja; ali kad opet malo bolje pogleda čovek, a njemu se po nekim artiklima učini da je nalik na piljarnicu i na šećerdžinicu; po tome opet što su babe jedino odatle uzimale lekove, ličila je na apoteku i drogeriju; a opet po ovim silnim samarima, nogarima i testerama što su stajali vrlo često pred dućanom, i po onim pijanim Banaćanima u dućanu, ličila je radnja kir-Gerasova još ponajviše na likerdžinicu.
Ali baš zato je kir Geras i dobro radio, i dućan mu uvek bio pun mušterija; jedni izlaze a drugi ulaze. A i on je od svoje strane opet umeo da pridobije i privuče mušterije — naročito žensku čeljad — češće kakvim malim darom, a još češće, upravo redovno, lepom rečju. Tek samo uzdahne kad uđe kakva lepuškasta devojka ili udovica, i rekne onako, više kao za sebe: „He! Teško za kuću bez fustan!“ A ako je udata, a on opet uzdahne, pa kaže nešto drugo, ali opet tako nešto lepo i mušteriji prijatno, kao: „Puška ke fanem, klefta ke stanem!“ A kad ova zapita kuda će, odgovara: „Orman1 ke da fanem.“ A kad ga ova dalje zapita zašto sve to, on joj odgovara: da će to učiniti zbog njenog muža, koga, veli, mrzi, jer mu je dušmanin, a zašto mu je dušmanin, to, veli, neće ni crnoj zemlji kazati. Drugu neku opet drukčije dočekuje i drugo nešto, opet lepo, kaže joj; kaže: „Kaluger ke stanem, manastir ke zidam!“ — Ali mu sve to nije smetalo da po malo zakine na meri svakoj, pa i najlepšoj mušteriji. Pa ipak, te lepe reči učiniše svoje: i ženska čeljad, i gazdarice i sluškinjice, navaljivale su na dućan kir Gerasov kao muve na šećer.
I tako, bilo gde pazara i mušterija ili ne bilo, u kir-Gerasovom dućanu ih ima puno; još više pred podne a najviše uveče, pred večeru kad se amali Bošnjaci i testeraši Banaćani vraćaju s rada kućama.
Tada je pred kir-Gerasovim dućanom puno samara, testera i nogara. A u dućanu sede testeraši sa ženama, pa oni piju rakiju, a žene im piju likere, i pričaju, i jadaju se, sećajući se šta su nekad bili a šta su sad! I da je kir-Gerasa interesovalo to bar onoliko koliko se pravio da pažljivo sluša, doznao bi mnogu interesantnu istoriju tih svojih svakidašnjih mušterija. Jer kakvih ti sve tu nije bilo! Bilo je tu nekadašnjih starih gazda, sesijaša i virilaca, koji su se vozili na četiri konja, koji su kupovali, prodavali (a i krali) konje; bilo je ljudi koji su srećno i zadovoljno živeli bez i jednog oblačka u bračnom svom životu, pa im jedne noći odbegla žena (kakva Sosa, Sara ili Rakilja) sa rušnjačkim firerom negde bestraga daleko. Bilo i takvih što je u veselju udario bricom druga, pa posle odrobovao poveći broj godina, a kad se vratio, — imanje mu skoro sve propalo, od žene ni glasa! A on, šta će, nego aljku na bataljku, pa ’ajd u Srem, najpre za taljigaša a posle za pudara, a kad mu ostalo samo tri forinta, a on onda kupio testeru i turpiju i prešao u Serviju… I sad uzdiše još za starim vrancima i otumaralom, neznano kud, Pijadom. Ali se ipak, sad ovako pri čaši rakijice, kao pravi filozof teši, i veli: „Ne daj, bože, samo gore! A ovo će se moći već otaljigati do prve smrti!“…
Napomene
- Orman, planina, na turskom jeziku.