Glava peta
U njoj je opisana kir-Gerasova prva radost i prva žalost koju je doživeo od svojih sinova, sasvim po onoj staroj didaktičnoj pesmi: „O, mladiću, ti si radost, — O, mladiću, ti si žalost“, itd.
Grci i Cincari poteže se rešavaju na nešto: razmišljaju, okreću i obrću stvar sa svake strane, nukaju se, i šta ne rade dok se ne reše na nešto. Ali kad se već jednom reše i bace na neki posao, ne premišljaju više i ne malakšu, nego istraju na njemu do kraja. Tako je bilo i ovde s kir-Gerasom. Taman su odneli na tavan dubak kao nepotreban malome Aristotelu — koji se u svojim malim palikarskim paticama batrgao po sobi, pomažući se sam i hvatajući se za noge od stola i stolica — i šegrt Milosav Pinosavac vraćen opet u trgovinu, kad posle nekoliko meseci a oni skinuše s tavana opet kolevku kao potrebnu. — Kir Geras dobio opet prinovu. Opet sin, opet krštenje, opet darovi, nadanja i želje velike. Ovome drugome sinu dadoše na krštenju ime Ksenofon, sa željom da bi bio i onako pismen i onako junačan kao onaj Ksenofon od „Anabazisa“.
Ne prođe ni dve godine, a oni opet skinuše kolevku s tavana, a dubak odneše u ćiler, kao vele: nek je tu bliže, trebaće opet skoro, pa što da se pentraju čak na tavan i tamo cunjaju i zabadaju nos u paučinu kao ponjava debelu, tražeći dubak. Taman je kir Geras bio, kao dobar otac, učinio plan i raspored između svoja dva sina, kad mu ovo sad „prevuče štriklu“ preko sviju njegovih planova, jer ga Euterpija opet sinom obradovala. Upravo ga nije obradovala, nego zbunila i pomela. On već učinio raspored: bakalnicu odredio jednom, kafanu drugom — kad sada dođe i ovaj treći, s kojim nije znao šta da radi. Možda je to i bio uzrok što i ovaj treći nije dobio jelinsko slavno istorijsko ime kao prva dvojica, nego varvarsko srpsko. Kir Geras je, sasvim ravnodušan i malaksao u jelinskom osećanju, pristao da mu se treći sin nazove Miloš, kao što je pristao i četvrto dete da mu se nazove Ljubicom. Kod ovog četvrtog deteta već su ga njegovi morali tešiti: da je to od boga, a što je od boga, slađe je od meda; i dodavali bi: neka su samo roditelji i deca živi i zdravi, a za sve ostalo treba se osloniti na boga.
I kir Geras je sada učetvorostručenom energijom i istrajnošću radio u dućanu. I ukoliko je čeljad koja je dolazila i pazarila kod njega u bakalnici bila zadovoljnija njegovim dočekom i ljubaznim rečima, utoliko su gazde im nezadovoljnije bile rđavom merom.
Sada je trebalo zapeti i raditi i u kuću donositi. Jer, kuća je, žena je, deca su, glavobolja je, haljine su, cipele su, apetit je, trošak je; a to — govoraše kir Geras — mora neko platiti, — ja l’ Vla’, ja l’ Turčin!
⁂
Prođoše godine mnoge. Sverušeće vreme zbrčkalo je lice kir-Gerasovo, oplevilo mu bujnu kosu s temena, pa izgleda kao onaj biblijski prorok Jelisej (kome su se zbog ćele deca podsmevala, pa ih medvedica za kaznu rastrgla), otrcalo mu vreme i negdašnje bujne i debele palikarske brkove, pa izgledaju brci sada kao dve otrcane molerske pemzle; i brci mu došli manji od velikih prosedih obrva nad još živim i hitrim grčkim očima njegovim, koje još jednako sve vide i na sve strane stignu. Telo mu nešto i malaksalo, ali duh ostao svež i čio.
Kad je Aristotelu bilo dvanaest, a Ksenofontu deset godina, i svršili osnovnu školu, kir Geras spremaše jedno familijarno „toržestvo“ u kući. Hteo je, naime, da oba svoja sina, — svoja krila, kojima će dalje i više poleteti — uvede u svoju bakalsku i kafansku radnju. Spremio im je jednu besedu i dve kecelje. Sam ih spremio; Aristotelu, budućem bakalinu, spremio je kecelju od novog džaka, a Ksenofontu, budućem kafedžiji (a ako bog da i prvom hotelijeru!), kecelju od plavog porketa. I toga dana ih svečano iza veo u krug familije, izneo pred njih kecelje da im svečano sam svojom rukom opaše i uvede ih tako svečano u posao, kao ono drevni riteri što su uvodili nove junake u red riterski teški. Iskašlja se i poče svoje slovo, i taman nagovesti šta hoće, i poče čemu se nada od njih na tom putu — kad ga domaćica prekide, prvi put sada otkako su spojeni svetom bračnom vezom! Ona se ispreči. Udari u plač. Ne dâ nikako i veli kroz plač: kad ih je hteo za bakale, trebao im je dati druga kakva imena, a ne Aristoteles i Ksenofon; zar su to, veli, bakalska i mehandžijska imena? Neka uzme, veli, Miloša k sebi u radnju kad pristigne. A ove neka školuje, nek ih da na velike škole i nauke, kad se tako zovu, i kad mu je dao bog imanja!…
Majka navalila pa ne popušta, i onda, šta će kir Geras, nego — kao pametniji, popusti on i pristade.
I tako se Aristoteles Paskalis i Ksenofon Paskalis upisaše u školu, — oba po svojoj vlastitoj volji, a preko volje očeve upisaše se pod prezimenom: Paskljevići, protiv čega kir Geras zbog nekih liferacija nije smeo roptati.
Učili su realku. Doterali do četvrtog razreda. Učili su se vrlo lepo, tako lepo da se otac Geras vrlo često uveče topio od miline slušajući ih kad su mu oni što glasno čitali i tumačili iz Robarice, Osnova trgovačkog knjigovodstva ili iz Trgovačke geografije. Oni čitaju i tumače, preslišavaju se, a roditelji sede i slušaju. Tada Geras sluša, razume sve i divi se, a mama Euterpija, i ona sluša: ništa ne razume, ali plače od radosti što je rodila tako učene sinove, i milo joj, i ponosita je što je dočekala to da svoje sinove ama baš ništa ne razume! Takve je večeri majka dobro zapamtila, i kad su sinovi svršili četvrti razred, majka im je opet priskočila u pomoć i zauzela se za njih. A to je bilo onda kad je kir Geras opet i po drugi put nasrnuo na njih sa one dve kecelje od džaka i porketa načinjene, i hteo da im pripaše i da ih uvede u esnaf bakalski i kafedžijski. — Opet skoči mati u pomoć; ne dâ ih, brani ih. I ma koliko da je kir Geras bio apsolutista kao domaćin i avtokrata u trgovačkim stvarima, — ovde, u stvarima srca i familijarnim čisto stvarima, ipak je naposletku morao pogoditi se s domaćicom i popustiti joj.
Pogodiše se da Geras zadrži kod kuće u dućanu Miloša, a Aristotelesa i Ksenofonta da pošlje gore, na veće nauke. A to je Geras mogao da učini tim pre što ga je u tome pripomogao i ubrzo i jedan neočekivan i za Grke užasan događaj u krilu baš samog beogradskog jelinstva, u samoj grčkoj školi. Odvajkada su se oni u svemu delili od meštana Srba i hteli da budu nad Srbima kao zejtin nad vodom: u crkvi, u čaršiji, u kafani, čitalištu, pa sledovatelno i u školi. U školi naročito, jer su se držali onog zlatnog pravila koje glasi: čime se nov sud prvo napuni, na ono posle celoga svoga veka i trajanja i miriše, odnosno zaudara. Zato su se kao patriote i Jelini, i kao dobri roditelji, postarali da mladu jelinsku dušu još izrâna napune jelinizmom, pa će, vele, posle sve do groba jelinstvom mirisati. I zato su odvajkada imali svoju školu, u koju su nabavljali učitelja iz Jelade ili bar iz Epira. — Oni su ga sami nalazili i plaćali i kontrolisali. Plaćala mu svaka grčka kuća u novcu i naturi. Svaka mu kuća plaćala dvadeset groša čaršijskih godišnje; a cela grčka opština davala mu godišnje: dvanaest oka čista zejtina, božićnjega i uskršnjega posta deset oka maslinki, i tri oke ohridske jegulje, i naposletku za mezeluk dve oke sušenih saragica i kesu leblebija. A sem tova imao je pravo o praznicima da ruča kod viđenijih Grka, pa imali ovi ili nemali dece u grčkoj školi.
U ovo vreme bio im je grčki učitelj u Beogradu neki kir Zografides, i zla sudba je htela a on bude „poslednji Jelin“, to jest poslednji učitelj u Beogradu, iako su s njim zadugo bili zadovoljni i ponosili se njime, a s neke visine gledali na srpske učitelje i sažaljevali srpsku decu.
To je tako bilo sve dotle dokle jednome od mlađih inteligentnijih Grka dr-u Eftimijadesu, ne pade na pamet da jedne godine o ispitu ne krene se sam da kao nadzornik prokontroliše rad daskala kir Zografidesa.
Ispit se poče. Predmeti su bili ovi: nauka hrišćanska istorija, računica, jelinski jezik. Najviše se zadržali kod sv. Jovana Hrizostoma, čije su pojedine besede morali đaci napamet znati, i kod računice. Zadaci su zadavani obično takvi da još više obodre ovu „mladu Jeladu“ u tuđini. U tim računskim zadacima (uzetim, naravno, iz trgovačkog sveta) Srbi su obično bankrotirali, a Grci izlazili s velikom dobiti.
Ređaju se na tabli đaci, mali garavi Grčići sa velikim kukastim nosevima (svaki đak, tako reći, pola dete a pola nos!), jedan odlazi a drugi dolazi, jedan drugom predaju kredu i sunđer. Daskal zadovoljan, a prisutni roditelji blaženi. Kako čije dete izradi račun, ili izgovori besedu Hrizostoma i krene se na svoje mesto, a svi prisutni roditelji dižu se, prilaze ocu dotičnoga đaka, rukuju se s njim i čestitaju mu:
— Hero me, kirije! Na sas zisi to palikari (Radujem se, gospodine. Da vam živi mlad junak!).
To se tako redovno ponavljalo kako je koje dete otišlo na mesto. Dr Eftimijades je samo gledao, vrpoljio se na stolici i trpeo donekle, pogledajući iznenađeno čas u daskala, čas u roditelje (što su ovi, naravno, sve optimistički tumačili), a posle ga ostavi strpljenje, i on se obrati zadovoljnim roditeljima s pitanjem: Šta to oni čestitaju, i zašto, i kome čestitaju?… Oni začuđeno odgovoriše: da čestitaju i učitelju, i sebi, i deci, i jelinstvu, jer je sve dobro…
Tada dr Eftimijades planu i reče: da sve ovo ama baš ništa ne valja. Da je sramota, sramota od varvara, da najcivilizovanija nacija ima takvog učitelja.
Kao grom iz vedra neba, tako ta strašna vest porazi sve prisutne Grke. Ko je, šta je, šta je svršio taj daskal kir Zografides? — pitao je mladi doktor Eftimijades (a zapitaše se sada i zbunjeni roditelji), ali nije bilo nikakva odgovora… Svi su zanemeli, a kir Zografides ćuti kao studen kamen, kao ona kamena bista Platonova (poklon apotekara Eskulapopulosa), koja je krasila učionicu.
Odmah ga isplatiše i otpustiše.
Šta je bio grešni kir Zografides pre učiteljevanja, to dotle nijedan Grk nije mogao doznati, ali posle ovog učiteljevanja znali su odmah posle kratkog vremena ne samo svi Grci, nego i svi Srbi Beograđani: da je kir Zografides u Kalafatu — furundžija…
Grčka opština raspisa, istina, konkurs za učiteljsko mesto, ali kad im odmah sutradan neki Srbi poslaše jednog perečara sa napisanim svedodžbama (u kojima je stajalo da govori i nemački) kao kandidata za učiteljsko mesto, — beogradske Grke to porazi kao grom i ubi im svaku volju za separatizam. Škola se zatvori da se više nikad i ne otvori. „Mlada Jelada“ ode tada sva listom u srpske škole.
Kir Geras izvadi svoga Miloša iz škole i uze ga k sebi. I tako najmlađem, Milošu, odmah pripasaše svečano bakalsku kecelju malo poviše, odmah ispod pazuha, s roditeljskom napomenom da nema svetije dužnosti nego žrtvovati se za braću svoju! A Miloš ima sada to da učini; on će odsad rano da ustaje, docnije da leže; da trpi povazdan letnju žegu i omorinu, i zimnju stud i hladnoću; da pomalo čak i svoju savest žrtvuje prilikom merenja mušterijama. On će dalje — a sve žrtvujući se za svoju stariju braću — da nosi i dodere sve haljine i svu obuću tate Gerasa, da se tako odreče radosti koju svako dete ima o Vrbici, jer treba jednako da ima na umu trošak roditelja oko školovanja starije braće njegove.
I tako kir Geras, našav i svoj interes u tome što će ih školovati, pošlje ih gore: jednog u Prag, drugoga u Beč. Posle dva-tri meseca, kad je dobio pisma od svojih sinova, bio je sav blažen, iako ništa iz njih nije mogao razumeti, jer je jedno bilo na češkom, a drugo na nemačkom jeziku. Nemačko pismo mu prevede neki Ranko, „Švaba“ iz preka, a ono češko neki bandiski narednik. Oba su pisma skoro jedne iste sadržine bila. U pismima svojim pišu mu sinovi o svemu: o putovanju, o dolasku tamo, o stanju, o životu i o skupoći, i obojica završuju pisma izvinjavajući mu se što su pisma kratka; vele, nemaju vremena, sve im je vreme učenjem i naukom zauzeto, imaju mnogo da uče, tako da glave ne mogu dići od silne nauke, na što kir Geras primeti da i treba da uče, ali neka samo ne preteruju, pošto je ipak zdravlje najveće bogatstvo i dragocenije je od svake nauke…
Tako je redovno dobijao za čitave dve godine, ali kako koje docnije pismo, sve je bilo kraće, a sve punije zahteva nekih. Njihova su pisma bila sve kraća, a njegova sve duža; njihova puna zahteva, a njegova još punija saveta.
Mesto četiri godine, oni učiše samo dve. I vratiše se kući. Tu uveriše oca da je za njih dovoljno i toliko, što im otac, naravno, i poverova; prvo, što je to jevtinije; drugo, što se setio da su svi u njegovoj familiji bistri, a kao Jelini što kažu, već rođeni trgovci. I on im odobri potapka ih po ramenu s rečima: pametnoj glavi dosta i jedno oko!
⁂
Ko je bio tih prvih dana srećniji od presrećne majke, Gerasovice, posmatrajući svoje lepo izrasle sinove, sa lepim svetskim manirima, fino obučene, kako lepo govore i za vreme govora obrezuju nokte, glade ih malom turpijom i čiste malom četkicom, a kad se izražavaju, jednako viču „molim“ i „pardon“ i grickaju i vlaže jednako jezikom donju usnu! Jednom reči, fini, svetski mladići. Sve im je nekako drukčije i finije. Kad jedu, oni viljušku ne drže u desnoj nego u levoj ruci, a kad dođe red na grožđe, a oni ljuske pljuju u tanjir, a i ruke posle peru nad tanjirom. Ne pljuju na patos, nego u marame, a šešir meću na patos pod stolicu na kojoj sede! Pitaju zašto po svu noć gori kandilo, i kritikuju staru ikonu sv. Đorđa. Pa i druge stvari su im fine. Kad se umivaju, pevaju sve neke austrijske pesme, pevaju. trala-la, ili „Oj, supe, šambr separe!“ Skaču, izbacuju ruke, dižu stolicu, čuče i dižu stolicu, čuče i dižu se, i sve takve fine stvari rade, što se majci neobično dopada, samo ne voli kad joj se sinovi hvale kako su u Trstu, u jednoj talijanskoj restoraciji, jeli bataka od žaba. To joj samo još nikako ne ide u glavu, i ona ih onda moli da joj ne pričaju takve stvari, ni njoj, a još manje drugima… Ali se ipak hvalila da još tako finih mladića nije svoga veka videla! I već joj se polovina beogradskih devojaka učiniše isuviše proste; niko i ništa, i nikakve prilike za njene sinove, za takve momke! A Geras tek, kako je tek on bio srećan i blažen razgovarajući se s njima, i slušajući njihove izveštaje i mišljenja i njihove ocene: o svetskoj trgovini, o saobraćajnim sredstvima, putevima i kanalima, o rečnim i železničkim mrežama, o grdnom napretku i poletu svetske trgovine, slušajući oštru kritiku na njegov, očev, dojakašnji rad, i slušajući planove njihove u budućnosti. Zadovoljno trljaše ruke Geras kad pomisli kakve će to hale biti na radu i kud će mu otići numera njegova! Šta će sve, ako bog da, učiniti firma Gerasa Paskalisa i Sinova, kad se udruže njih trojica; kako će podeliti Beograd, okrug, Srbiju, Balkan! Biće sila kao ono Zeus, Had i Posejdon što behu sila kad podeliše među sobom zemlju, vode i podzemnaja! I kir Geras pusti uzde svojoj bakalskoj mašti poče da mašta. U mislima mu se poređaše silne glomazne magaze uz Savu do Rače i niz Dunav sve do Radujevca, i sve kao šipak pune lojem, kožama i šišarkom!
„Ama čije su te tolike, i sve jednake magaze?“ pitaće putnik. „Čekaj!“ odgovoriće mu. — „A ja da znam da čitam grčku jaziju, ne bi pitao“ odgovoriće im on. A onaj mu čita: „ Magaza br. 27. Gerasa Paskalisa i Sinova“. Tak maštaše srećni otac, čitati nekada putnici putujući lađom niz Dunav i uza Savu.
⁂
Kir Geras je pustio nekoliko dana sinovima na volju i nije navaljivao na njih. Pustio ih da proleventuju malo, kako mladosti i priliči. Očekivao je da mu se oni sami ponude, i da je dosta gostovanja, i da je krajnje vreme da se prihvate kakva posla. Prođe desetak dana, a oni nikako da spomenu zašto su se vratili. Čudi se kir Geras što oni to ne čine. Najzad, posle dve nedelje, opomenu ih sam.
I po treći put — kô veli: triput bog pomaže — napravi kir Geras dve bakalske kecelje. Napravio ih je odmah sutradan po dolasku njihovom. Ali sad ih nije pravio, kao ono pre, od džakova, nego od one kalfenske ili gazdinske nove, zelene čohe, kecelju koja se ne pripasuje kanapom nego lepim žutim kopčama. I po treći put mu, evo, dolazi volja da ih onako „toržestveno“ uvede u radnju. Priredio je čak i jednu zakusku namenjenu da je pojedu njegovi najprisniji prijatelji u trgovini.
Ali i po treći put ne bi ništa. Sinovi ga zamoliše (a majka ih potpomože) da ih ostavi još koji dan na miru, a posle, vele, lako će se: znaju i oni šta im je dužnost. Majka ih potpomaže u tom; treba i njoj da načini jedno desetak-petnaest poseta po kućama (koje su već kod majke ušle u kombinaciju, da se, to jest, orodi s kojom od njih).
I kir Geras popusti. Pre je on bio pametniji, i što rekli, „njegova se jela“, ali sad poče popuštati, rezonujući da su deca više sveta videla od njega, školovanija su, pa stoga valjada i pametnija od njega moraju biti.
Popusti, ali mu nije pravo bilo; javi zvanicama da je odloženo „toržestvo“, pa ih zato moli neka mu i ne dolaze!… I zakusku koju spremio beše stari Geras za sebe i svoje prijatelje, ne okusiše ni njegovi prijatelji, a ni on, jer mu nije bilo ni do jela, — sve mu presede! Na spremljeno jelo i vino naklopiše se Aristotelovi i Ksenofontovi mladi kardaši, jeli su i pili, pevali i igrali, i kad se nasitiše, pripasaše one dve čuvene kecelje i odoše svi nekud sa onim pripasanim keceljama. Gde su sve bili i šta su radili, — ko bi to znao! Tek ove dve kecelje bile su sutradan čak i u raportu dežurnoga u glavnoj policiji spomenute i u prilogu pod jedan priložene uz raport, a tek preksutra ih je kir Geras primio iz glavne policije na revers, s napomenom da su nađene na izvesnom mestu…
⁂
Nije odobravao to stari kir Geras, ali je ipak otac, — i kir Geras je pravdao to mladošću njivom, švapskim vaspitanjem, a poglavito time što su, tako mladi i zeleni, tako dugo i tako daleko bili od jelinstva. Zato se potrudi da ih opet povrati u jelinsko jato, da ih pouči, pomišljajući na one Hristove reči: da čovek ostavi devedeset i devet ovaca i ode da traži onu jednu izgubljenu, i kad je nađe, on se njoj više raduje nego onima devedeset i devet na broju koje nađe potpuno na broju kako ih je ostavio.
Nekoliko dana posle ove ispričane neprijatnosti, sledovala je blaga roditeljska — u jelinskom duhu — opomena sinovima. Nad krevetom jednoga sina, onoga što je u zoru dolazio, napisao je kir Geras, uramio i obesio ove reči Hilona Spartanca, jednoga od sedam grčkih mudraca: „Vreme dobro upotrebi“; i nad krevetom onoga drugoga, onoga što je još docnije dolazio kući, napisao je, uramio i obesio kir Geras ove zlatne reči Pitakosa Mitelenjanina, koje mu pribaviše ime jednoga od sedam mudraca jelinskih, a koje su reči glasile: „Uči se vreme poznavati; u vremenu svako dobro leži!“
Te zlatne reči zadugo i ne primetiše oni kojima su namenjene bile. Otac je hteo da ih sinovi pročitaju, ako ne više puta, a ono bar dva puta: kad u devet legnu u krevet i kad u pet ustanu iz kreveta. Poslednje što pri koncu dana treba da vide i čuju pre nego što se bace u Morfejeva naručja — treba da im budu te reči i prve koje novoga dana treba da ih pozdrave, trebahu opet te zlatne reči da budu! Ali nije bilo tako. Sinovi se najmanje bavljahu u svojoj spavaćoj sobi; docne dolažahu, docne ustajahu, i prema tome nije im bilo do čitanja. Naposletku ih kir Geras odvede tamo, i pročita im, i spomenu im Pitaka i Hilona, i stade da ih preslišava i zapita ih: da li su čuli kadgod ta imena? Oni, onako rasejani i mamurni, odgovaraju mu koješta. Jedan mu odgovori da su to neki ovdašnji Grci, iz čaršije; a drugi opet reče da su to valjda neki od onih Grka što su ostali na vilajetu. I što je najžalosnije bilo, on ih pita na grčkom, a oni mu odgovaraju na srpskom jeziku! To je zabolelo jako kir Gerasa. I on ih bolno prekori što su učeni, a ni toliko ne znaju da je Hilon bio Spartanac, a Pitakos iz Mitilene na Lezbosu. A još ga više boli, reče im, to: što i varvarski narodi znaju to i vladaju se po tome, a oni, učeni ljudi, kir Gerasovi sinovi, Jelini, — ne samo da se ne vladaju po onim izrekama, nego i ne znaju za njih, pa čak im nisu ni poznata imena Hilona Spartanca i Pitaka Mitilenjanina!…