Glava šesta
U njoj je kir Gerasovo razmišljanje o starom i novom vremenu i povlačenje paralele između starih i novih trgovaca, na štetu ovih poslednjih.
Ostade stari kir Geras sa svojim Hilonom i Pitakosom potpuno nemoćan i izlišan. Kako se samo izrodio i iskvario sadašnji naraštaj! razmišljaše tužno. Jer ono što stari Jelini urezivahu na vratima svojih veličanstvenih hramova, — nedostojni potomci njihovi neće danas ni da zapamte, neće ni da zabeleže ni na „skrižalama svoga srca!“ Eto, sinovi njegovi, porod njegov, kost kosti i krv krvi njegove, — pa ni nalik na njega! Oni produžiše svoje leventovanje. Oni mu se ne javljaju, a on opet ne sme još da ih opomene! Tek posle nekoliko meseci jedva jednom izjaviše da su našli mesta prema inteligenciji i spremi svojoj. Obojica su se namestila u novčanim zavodima, pošto za tezgu neće ni za živu što glavu, u čemu ih je uostalom i majka podržavala; što, veli im majka, da zakopaju svoju lepu mladost, tako sa keceljom, za tezgom!…
Iako je s početka i još neko vreme protivan bio tome, malo-pomalo stade se miriti s tom mišlju, i posle nekog vremena ne samo da se naviknu, nego mu bi neobično milo. I kir Geras oseti nov duh, nov život, novo vreme. Kao Jelin, i pametan čovek, on je naskoro uvideo da je ovde, između njega i sinova mu, sukob između dva pravca, dvojakog vaspitanja, sukob dve kulture, i uvideo je da se, kako je da je, mora trpeti, jer mora tako biti.
Razmišljao je i upoređivao ono staro, dobro trgovačko vreme s ovim novim, stare trgovce s novim trgovcima, stare kalfe, pa čak i šegrte, s ovim sadašnjim kalfama i šegrtima, — i nađe da je doista grdna razlika i po telu i po duhu među onima i ovima.
Već onako naoko, pa kakva je grdna razlika. Oni stari nosili na vilicama, jakim kao žrvnji kojima žrnaju so, bakenbarde, a ovi novi nose neke francuske neozbiljne bradice, male kao zapeta u bukvaru. Oni stari sa otečenim rukama i grdnim čvornovatim nogama, masivni kao Verthajmova kasa, kad idu gledaju samo preda se (ili ako kadgod i pogledaju čoveka, on im se uvek učini kao neki džak, veći ili manji, teži ili lakši, i oni ga onda obično šacuju koliko je težak i bili ga mogli odneti na ramenu na tavan), i na pola milje izdaleka udaraju na majoran i na haringe, — a ovi novi sa nogama kao u kakve fine mašamode, vitki i tanki, kao kao kakav „brenajzen“ iz budoara kakve dame, kad idu zveraju na sve strane i pogledaju, i zagledaju i dame, i pitaju i šacuju u sebi ako je devojka: koliko donosi miraza; a ako je udata: je li pristupačna i izdaleka se još osećaju i raspoznaju po mirisu od ljubičice ili mošusa. Stari behu sa narukvicama od šarene vunice, koje smeju da ponesu tek i samo kao verenici, i nose ih bez promene od Mitrova do Đurđeva dana, a ovi novi sa manšetnama koje menjaju svakoga dana! Pa tek po karakteru, kakva opet grdna razlika između starih i novih trgovaca! Stari ostavljali dućan jedva tri ili četiri puta u godini, a ovi novi bar pet-šest puta samo preko dana. Starima džeparac nikad nije bio preko groša ili šezdeset para, i to samo za tas kad idu u crkvu, a ovi novi vade iz čekmedžeta celoga dana, pa ponekad čak i noću svraćaju u dućan po džeparac. Starima dugo vreme samo nedeljom i praznikom, a ovima novima svakog dana; stari prilegli posle podne samo prvi dan Božića, kad se očemere od pečenice, a novi spavaju obligatno svakoga dana i bude se tek kad je vreme pivu…
Pa i same kalfe drukčije su bile u ono staro, dobro vreme. U ono vreme kalfa je u džepu smeo imati novaca samo dvaput u godini, pred Đurđev i Mitrovdan, kad je išao da se šiša; a ove sadašnje kalfice drže pare čak i dole u čarapama, daju berberu onoliko bakšiša koliko su stari, čak i najglavatiji, davali za celo šišanje, a šišaju se počešće, jer malo koji da nema švalerku.
A tome su, mišljaše kir Geras, krivi svi ovi silni novčani zavodi, podignuti — kako im i zvučna imena njihova svedoče — jedino radi suzbijanja stranih proizvoda i ekonomske nezavisnosti od stranih kapitalista. Usled tih mnogih zavoda, razvilo se ovo današnje lako zaduživanje. I u tome nađe kir Geras opet grdnu razliku između starih i novih bakala: stari su teško pravili dug, a lako ga vraćali; a ovi novi obratno, lako uzimaju, a teško vraćaju; stari nisu mogli po čitave noći ni da trenu ni pre ni posle zajma, a ovim sadašnjim kanda to ni najmanje ne razbija san.
Tako rezonuje kir Geras o starom, prošlom i sadašnjem vremenu, o gazdama, kalfama i o novčanim zavodima. Ali opet, kad pomisli da su tu, u tim zavodima, i oba sina njegova, pa i ne ropće još mnogo na zavode i na menice. A sinovi mu lepo napreduju. Hvale se šefovi njihovi njima; hvale ih da su vredni, vaspitani, da lako shvataju. Samo primetiše oba šefa za obojicu — ama jedno isto, kao da se dogovoriše — da im jedino ne valja to što se ponekad zadocne i kao malo mamurni dolaze u kancelariju, i što čuju da malo poviše troše. Ali kao sinovima imućne kuće gledalo se malo i kroz prste. Gledalo se i trpelo dok se moglo. Ali kad jedan kir-Gerasov sin napravi poveći deficit, a onaj drugi falsifikova menicu, — puče pred očima i šefovima im. Kir Geras popuni deficit i isplatom zatiškuje i zabašuruje falsifikat. Potrča cela jelinska kolonija, a kir Geras najviše. I svrši se sve dosta dobro. Odbiše im na mladost, zadovoljiše se obećanjem da će se popraviti, i braća samo razmeniše mesta. Aristotel je otišao u Ksenofontov zavod, a Ksenofon u Aristotelov, i stvar se zatiškala i legla.
⁂
Ne dopada se sve to starom kir-Gerasu. Utučen je zbog svega toga što se dogodilo. Nezadovoljan je sinovima kao trgovac stare generacije trgovcima mlade generacije, ali kao otac, — on ih ipak brani, uzda se u njihovo obećanje. Ali najveće uzdanje mu je i dosada ipak bio njegov treći sin Miloš, što je u radnji, mada mu se i ovaj od nekog vremena počinje pomalo ne dopadati.
Pre je Miloš bio on, sušti on po obrazu i podobiju; ni uzmi ni ostavi, nego mali kir Geras. Bio vredan i poslušan, nije tražio društva svojih vršnjaka, bez roptanja i gunđanja nosio ono što mu se dalo, i pantalone tátine, koje je pod pazuhom potpasivao, i kaput Gerasov na struk od koga su mu ona stražnja dugmad taman iza kolena dolazila. Zato su ga i dirali komšijski šegrti pevajući mu, kad god prođe kraj njih, one poznate stihove iz narodne pesme:
Bog ubio onoga terziju
Koji ti je dolamu srezao!
Takav je bio Miloš za ono dve godine dok su mu se braća školovala na strani. Ali sad, otkako su mu braća ovde, promenio se i on. Oni mu daju svoje odelo i obuću, i sad izgleda kao galanterijski kalfa, a ne kao bakalski šegrt. Nosi čak i lakovane cipele, koje su mu, kao svakom bakalinu, malo potesne. I zato, ko šta radi, — on samo gleda u lakovane cipele, i samo se gladi i ogleda. Počeo je da se maže nekom pomadom, pa izgleda kao miš kad upadne u mast; malo-malo, a on izvadi neki češalj, pa se sagne pod tezgu pa se češlja, valjda hoće da se dopadne nekom Švapčetu iz komšiluka, sluškinjici koja često dotrčava i pazari sitnice. Jednako se ogleda i gladi. „Lep si, lep!“ veli mu Geras kad ga ukeba, a on se onda ljuti, pa razbaruši kosu, ali je posle opet očešlja po modi. Čak mu kir Geras našao u džepu i četkicu za brkove, iako od brkova još ne beše ni traga ni glasa. Tada ga je kir Geras izgrdio, rekav da ni posle pet godina takve stvari jedan ozbiljan bakalski kalfa ne sme za živu glavu imati u džepu. Četkicu je zadržao tata za svoje brkove, a njemu je pripretio, ako ga još jednom vidi da se licka i gladi, da će mu onda dati četku za brkove, — onu kojom se riba soba!…
Ljut je bio kir Geras na sina. Ali ipak, kakav je da je, — mišljaše kir Geras — čuva dućan, vredan je, razume posao, ne greši pri merenju; naslediće ga u radnji, i Paskalisovo ime živeće i nadalje i biće čuveno u trgovačkom svetu!