Glava deseta
Iz koje se najlepše vidi kako u svetu tek onda kad nešto izgube uvide šta su imali!
Bilo je već veče kad prođe čaršijom glas o smrti staroga i dugogodišnjeg trgovca kir-Gerasa. Uzbuni se sva čaršija. Ustumaraše se Grci i Cincari iz dućana u dućan. Skupljaju se u gomile, razgovaraju, džakaju, svađaju i prebacuju jedan drugome; vele kako nisu vredni da žive, da ih ovo božje sunce greje kad su takvi. Imali njega jednog, pa ga nisu umeli čuvati! Raspituju se: ko ga je i kad ga je poslednji put video; jesu li ga obilazili i ponude mu donosili; je li dugo bolovao, je li lako umro i zna li se koje mu poslednje reči behu na samrtnom času. Dogovaraju se da jedan najpre ode pokojnikovoj kući, a posle će svi. Nukaju se, šalju jedan drugog, niko neće prvi; svaki se izvinjava, veli da je meka srca i da neće moći izdržati i preživeti to.
Kad ne mogoše namoliti nijednog da sam ode, složiše se da se posle večere sastanu u grčkoj školi, pa odatle da krenu i posede malo poduže kraj pokojnika. Zatim se raziđoše, klimajući glavom i vajkajući se rečima: „Jadni, jadni naš Geras! Prođe kô zelena trava!“
Posle večere sastaše se u grčkoj školi i krenuše se korporativno pokojnikovoj kući, a imali su dobro da zapnu.
Krenuše se svi, korporativno. Napred Grci a za njima Cincari. Tu su: Hristodulos i Čistopulos, Farmakakis i Sapuncakis, Čirikides i Blesides, pa onda Džufa i Dufa, Džanga i Danga, Duka i Fuka, Luča i Fuča, Fota i Liota, Deda i Dada, Antula i Kutula, i Guša i Kuša. Idu tako dva i dva kao i uvek svake nedelje na jutrenju kad se krenu da celivaju ikonu. Idu dostojanstveno, svečano obučeni, pognute glave, sa brojanicama, i ćute, a kad i progovore, to ide tiho i polako kako liči jednoj staroj i savršenoj rasi.
Kako su imali dugo da idu, dosta su se narazgovarali, počešće zastajali, kupili se u gomilu oko najrečitijeg i slušali ga, a posle se opet uređivali dva po dva i išli dalje. Razgovor se vrteo oko pokojnika. Govoriše o pokojnikovim sposobnostima, vrlinama, i vrednoći, i poštenju njegovom. — Spominjali su ga i kao privatnu ličnost, govorili o privatnim navikama njegovim, o čemu je najradije razgovarao, kako je od jela najradije jeo „musaku“ i „papučaka“, koju je pesmu u mladosti a koju u starosti najviše voleo, i kako je u mlađim svojim godinama umeo ponekad i veseljak da bude; niko, — pričahu i priznavahu sada — niko kao on nije umeo tako da razveseli i nasmeje društvo kao on kad se igra ona omiljena igra „Pos pun pezun to piperi“1 Kakvi mu sve obešenjakluci ne padahu na pamet tada! Ono mlađe što igra, sve se iskrivi od smejsa, a one starije što ne igraju prosto zabole kukovi od smeha, pa jadni samo viču: „Dosta de! Imaš li dušu?“ — Jednom reči, u koga duša kad on stane da ređa i da pokazuje kako se sve može biber da tuca!…
Razgovaraju se tako idući. Sećaju ga se u svima njegovim sitnicama. I sada toga čoveka nema! Usta koja su u igri „ovako se biber tuca“ nasmejala svakoga, zatvorena su zanavek, zanemela su, ali i tako zatvorena kako rečito i strašno kore zemljake svoje!
Osećaju već grdnu prazninu kako zjapi u redovima njihovim bez njega. I nehotice im se otima pogled na firme koje se spram mesečine razgovetno čitaju! Sve tuđa imena, i ne liče na trgovačka imena! Nekada je sve sam Grk vladao tu, sama grčka firma, a tek po neka srpska. Samo čitaš onaj iz Vlahoklisure, onaj iz Moshopolisa, onaj tamo opet iz Gopeša ili Magareva ili Smrdeža, tamo iz Mecova, iz Janjine, Korče. A sada obratno, tek po gdekoja grčka, a ono sve neki Čifuti i Srbi! A Grka puškom da gađaš! Došlo vreme da ih je više u groblju nego u čaršiji, više sa krstačama nego sa firmama. Ali bar na krstovima i pločama grčki im piše. Dođe vreme da živi zavide mrtvima; dođe vreme da će živi povikati mrtvima: „Ustajte vi, da legnemo mi!“ Tako se jadahu prolazeći čaršijom i čitajući firme. Na firmama sve neki Karanovčani i Kruševljani, Kneževčani i Šapčani, pa ’ajde što varošani, ali počeše ih potiskivati i seljaci; eno sve neki Jaseničani i Lepeničani, Darosavci i Pinosavci!…
I tu se sad setiše i onog zlikovca Milisava Pinosavca, koji nače i zakopa njihovog Gerasa. Niko dotle nije čuo ni da postoji neki Pinosavac, — a sada ga zapamtiše bolje nego Termopile! Kako se samo izmeniše vremena! Kako se izmeniše potomci slavnih predaka! Tamo hiljade Persijanaca zaglaviše u klancu termopilskom, ovde Jelin pa zaglavi u Pinosavi nekoj!…
Svi se slagahu u tom da je to retka tragedija, ta tragedija nesrećnog njihovog Gerasa, i da je takvih slučajeva bilo samo u ono drevno doba kad se sudbina i kivni bogovi okome na nekog i sruče mu na slaba pleća i glavu njegovu sve bede ovoga sveta. I svi ga poređivahu sa Prijamom, sa Hekubom, pa čak i Niobom…
— Jok! — preseče im upoređenje kir Kutula. — Jok, jok! — ponovi i zaćuta malo da se oni utišaju. — Velizarijus!… Velizarijus! — ponovi opet kir Kutula i povuče malo više burmuta, čuvenog „vinerpaca“. — Da čujite! — reče i zaustavi ih.
I svih devetnaest Grka i Cincara stadoše i skupiše se u krug oko njega kao najautoritativnijeg. Jer kir Kutula je važio među njima kao najučeniji i najnačitaniji: dnevno je dvared išao u „Čitalište“, pročitao sve novine i znao sve što je po svetu, i, što je najglavnije, umeo to vanredno lepo i da kaže, zato su ga svi rado i pažljivo slušali.
— Da čujite! — poče kir Kutula. — Sum čitao u edna srpska knjiga edna pesma, — eleđija što se po elinski kaže, edna pesma od Velizarijus što su stihovi. Pokojni naš Geras je Velizarijus! Kristijanin, Velizarijus, — to je naš Geras… Bio bogat, došao do velika srekja, pao, propao, umreo!… Velizarijus!…
Svi klimaju glavom, odobravaju; čuje se samo od sviju: — Tako je!
— A za svidjetelstvo da ji, demek, tako, — produžuje — evo si kaže u ona eleđija — reče kir Kutula, diže obrve i poče:
Ne zavid’te, dobra brakjo,
Vidu vnešnjeg ščastija,
U takovom njest obrjesti
Sercu, duši pokoja!
Neki se primiču bliže, neki meću šaku iza uveta da bolje čuju, a svi vele da razumeju, odobravaju i vele: „Dalje, dalje!“
Srekja jeste s’ cjelom svjetu
Na meni s’ pokazala.
Da ji ona prelstivna
I velmi nepostojana!…
Srekja je, kaže poeta, velmi nepostojana. Kakvo krasno slovo, elinsko slovo! Ukrale su ga izvesno od nas! — komentariše kir Kutula, a oni odobravaju, i vele: ne sme faliti da je ta pesma ukradena od Jelina; a on nastavlja:
Ona mene bješe digla
Pače Rima krasote,
No u bezdnu nizverže me
Zatim friško s visote!
„Istina! Jes je! Tako ji!“ čuje se sa sviju strana. A Kutula završuje podignutim glasom i poslednju strofu:
Kome pređe s cjelim strahom
Klanjahusja narodi,
Slep on viče: „Udelite
Velizarju vojvodi!“
Svi priznaše da je tako. Od Belizarija pa dosad nije bilo nesrećnijeg čoveka od kir-Gerasa. Suze im navreše na oči, steglo se nešto u grlu. I ni reči više ne progovoriše, nego se krenuše opet po dva, misleći jedino o Gerasu, prekorevajući sebe što mu sad većina ne zna ni sokak, a oni koji mu znaju sokak, ne znaju kuće u kojoj se zlopatio i danas oslobodio zemaljskih briga. Kad uđoše u sokak, raspitaše se za kuću i dogovoriše se: neka uđe onaj koji je po alfabetu prvi, a to je kir Antula…
⁂
Pre poznanika već su stigli rođaci. Ujna Kleopatra zaleleka još sa avlijskih vrata. Nešto je steže i poče daviti (kao aramija kad uhvati za gušu) kad vide kako je sve pusto i mrtvo, pa ona grobna tišina u dvorištu. Pojuri uz drvene basamake i upade u sobu, a svi za njom.
Ali se trže i na vratima zastade. Prestade i da plače. Gleda i ne veruje očima. Pred njom se ukaza neočekivan prizor. Je li to java ili mašta, san, što se ukaza pred njenim očima? Je li to on, ili je utvara? U ćošku na stolu čkilji mala lampa, do lampe čuči mačak i gleda u tanjir, za stolom sedi glavom on, Geras, hrani neke pripitomljene miševe, koji mu došli na šaku i jedu mrvice hleba, pitomi, tako pitomi da se ni mačka ne boje, a i mačak ih i ne gleda kô da se i ne zovu miševi, nego se čisti i oblizuje kao što obično njegova fajta radi kad se dobro najede.
Kad pokuljaše i ostali, ču se žamor kir Geras se trže, spusti miševe, koji pobegoše u rupu, a mačak pod krevet, a on žmirnu malo i pogleda na onu stranu.
— Koj si ti? — ču se iz dubine sobe Gerasov glas.
— Ja sam…
— Koj si, mori? — opet zapita Geras.
— Ja sam, de… Kleopatra… Antanasova…
— A, ti li si?… A otkud ti pa ovde? Što ćeš ovde?…
— Zar nesi umreo? — ote se ujni Kleopatri.
— Zakopan sum, živ sum saranjen, ama jošte nesum umreo! Sveti Aranđel jošte mi ne iska dušu, jošte me neke! — reče tužno kir Geras.
— Istina li si živ? Nesi umreo? — pita ga radosno Kleopatra, i pritrča mu pa ga poljubi u ruku.
— Eto večerao sum… Živ sum, valjda!
— Bože, dete, što me uplaši?… Ksenofon mi reče. Eno i njega dotrčao i on.
— Čusmo u čaršiji, tata… pa… — poče Ksenofon pa zastade, zajeca i zaguši se u plaču Ljubeći očevu ruku.
Geras potresen grli sina, a suze mu kaplju.
Uto upade i Aristotel sa sestrom Ljubicom. Čuli i oni u čaršiji strašni glas, pa poleteli i oni zastali. Ne veruju rođenim očima.
— Tata! — povikaše i poleteše k njemu, pa ga stadoše grliti i ljubiti.
Kir Geras se raskravio sasvim: gleda veselo oko sebe; oči mu bistrije, življe, gleda ih radosno skupljene oko sebe i nudi ih i posađuje po minderluku i stolicama. Oni ga pitaju kako mu je i što se povukao tako. Stresaju se kad pomisle da je sve ovo moglo i u istini da se zbude. On oseća iskrenu njihovu radost, pa mu to milo i postaje sve raspoloženiji. Svi radosni, a on najviše što se sad uverio da ima kô da ga ožali i oplače kad umre.
Diže se i izvuče odnekud čitavu funtu sveća, još iz starog svog dućana sačuvanu, zapališe svih šest. Sinu soba kao i lice veseloga kir-Gerasa. Zadrža ih da sede, eto, veli, njega. A on siđe dole u podrum, koji je jedva otvorio zarđalim ključem, i donese odnekud neko vino u flašama. Na flašama debeli slojevi peska skoro se skamenili. Da ne znamo da je Noje prvi zasadio vinovu lozu, rekao bi za flaše da su još pre potopa. A kakav arheolog bi razvio čitavu teoriju, tvrdio bi da je vino izvesno iz doba seobe naroda i Rimljana, možda bi čak označio i ime rimskog pesnika koji je pio to vino pevajući ditirambe i anakreonke, i ime rimske legije koja je kopala taj podrum. Izišla bi rasprava, nagradila bi je akademija nauka, pozdravili bi je večernji listovi, na osnovu nje možda bi otišao mladi pisac na Veliku školu, možda bi se čak i bogato oženio, a izvesno je da bi digao nos i ne bi ništa više radio. A međutim je to mnogo prostija stvar bila. Geras je to vino zakopao kad mu se prvenac sin rodio, s namerom da ga otvori u svatovima prvoga svoga sina. Posle katastrofe, kad se povukao od sveta i doselio amo, zakopao je to vino i zaboravio ga već. Sad ga se setio i izvadio ga da se počasti sa svojima koje je opet našao. Doneo vino, našao negde sakrivene čaše, spomene i svedoke negdašnjeg blagostanja, nalio čaše i poslužio ih. Seli svi oko njega dole na ćilim, pa se kucnuše i zapevaše.
Napomene
- Ovako se biber tuca! ovako! igra koja se i kod Srba igrala.