Glava četvrta
Mali uzroci, velike posledice, ili: kako se kir Geras oženio.
Živeći onako kako je u ranijim glavama opisano, nije nikakvo čudo što je kir Geras iz dana u dan napredovao i radnja mu se razgranjavala i cvetala, a život mu se milio i imao smisla. I kad su mu tako u prilikama čestitali i komplimente mu pravili, nije se kir Geras mnogo snebivao, jer je osećao i nalazio da je dorastao za posao, i da to treba i mora tako i nikako drukčije da bude. Rekao im je da se ni najmanje ne čude. „Sve s merom“, rekao je drevni jelinski filozof Solon, a on se toga od rane mladosti držao, i dodavao bi još da je to samo Grcima od boga dano. „Od deka sum ja?“ pitao bi se kir Geras. „Od Mecovska zemja“, odgovarao bi sam i čudio im se što mu se oni čude.
I imao je pravo kir Geras što je s ponosom spominjao to i poređivao sebe Grka sa ostalim Srbima. Jer ima i te kakve grdne razlike između Grka i Srbina. Grk počinje s malim, a hrabri ga tom prilikom to što je iz ništa svet stvoren, pa i on tako radi. On otvori trgovinu ma gde, na nečijim basamacima, pod nečijom kapijom, u hodniku; posle nekog vremena uzme mali dućančić, zatim veći, posle ga proširi, zakupi susedni dućan, provali zid između ta dva dućančića i od dva mala načini jedan veliki. Raširi se tako na štetu okoline, baš kao onaj jež u basni što se uvukao u krtičinu jazbinu, ogrejao i raširio, a posle kad se krtica požalila na teskobu, a on je rekao: „Meni je potaman, a kome je tesno, nek ide napolje!“ Tako Grk: počne u Paliluli i na kraj varoši, pa malo-pomalo, mic po mic — dokotura se do glavne čaršije. Srbin to već drukčije radi. On pravo pa u glavnu čaršiju. Tu uzme veliki dućan, povuče odozgore silan espap, i što mu treba i što mu ne treba; radi tačnije i brže usluge mušterija on uzme mnogobrojnu poslugu Oni rade, a on s vremena na vreme svraća u dućan i nadgleda kalfe, koje kod takvog gazde obično imaju i bolja izvesna poznanstva i čine lepše poklone nego sam gazda, jer gazda daje svoje a oni tuđe. Srbin počne naveliko, pa ide sve namanje; počne s glavnom čaršijom, a svrši sa Palilulom; počne s velikim dućanom, a svrgni što uzme pod kiriju napola s kakvim opančarom dućančić, — dok se naposletku u tom sve daljem i daljem kotrljanju naniže ne zaustavi kao poslužitelj u kakvom novčanom zavodu u kome je njegov negdašnji komšija Grk akcionar od bar pedeset akcija! Za ovo ne treba ići daleko i tražiti potvrde. Jer za ovo tri-četiri godine oko samoga kir-Gerasa tri su komšije trgovca propala; dvojica su otišla niži opštinski personal, a treći dunuo negde bestraga daleko i otvorio piljarnicu na kraj varoši, u nekom sokaku gde je — što rekli — i bog „laku noć!“ rekao.
— Eli si čuo na liturđija, u crkva, Hirufika kako se poje? — govorio bi kir Geras u potvrdu maločas izloženoga. — Eli si slušau kâ Elin Grk, počni Hirufika? Počni pomalko, nisko, pa istera na đuniju i svrši pesma. Ne je kako poje herufim eli pak serafim da ga kažeš, jok, — ama ga iskara do kraj. A?… — veli kir Geras i zadovoljno šmrče burmut i uživa gledajući kakav je efekat proizveo taj navedeni fakat. — A Srbin? — nastavlja dalje kir Geras i šmrče burmut. — Kako poje Srbin Herufika, pa i liturđijâ? Kako započni Srbin? Počni visoko, široko; krivi šija, diži i spušta veđe i trepke, gleda u polieleji, u kube, ama ne može da ga iskara na đuniju, veće krekne… krekne kako petal kad proguta maslinku pa ne može da kuku riče… Imaše ga jedno slovo od slavno elinsko mudrac Tales: poznaj, reče, sebe samog!… E ta ji rabota i u trgovina! „Sve sos mera“, kazau je slavni grečeski muž Solon iz Elada…
I Geras je tako radio. Počeo je s malim sokakom, malim dućanom, a mali mu službeni personal bio. Bio samo on i njegov čitaocima već poznati mačak; on da mami mušterije, a mačak da rasteruje miševe. Imao je još i dva šegrta koja su mu pomagala i pesmom ga uveseljavala, jer kad god su pravili šećerlemu „pečate“ i „šipčice“ od šećera, morali su složno u duetu, koliko ih je grlo donosilo, pevati crkvene pesme: Vozbranoj, Na rjekah vavilonskih, ili onu školsku: Blago nama pticama po zelenim šumama! I tome podobno, što je kir-Gerasa uveseljavalo i umirivalo, jer je uveren bio tada da mu šegrti samo rade i pevaju, a ne jedu šećera, jer davno je kazano: ko peva, zlo ne misli…
Eto, iz toliko je članova bila sastavljena ova trgovačka družina kir-Gerasova, pa i taj mali broj ne ostade neokrnjen. Jedne zime smanji im se broj: jednoga između njih nestade… To je bio ljubimac kir-Gerasov, njegov mačak. A to je bilo ovako. Jedne večeri zamauka mačak na vratima. Iskao se napolje. Kir Geras se diže da ga pusti, i smešeći se dobroćudno, potapka ga i isprati s rečima: „Hehe! Adžamijče moj!“ — Ali ljubimac njegov ne dođe ni drugog, ni trećeg, ni sledećih nekoliko dana. Teško kir-Gerasu bez svoga ljubimca ali se ipak teši; seća se da je toga bilo već nekoliko puta, teši se i vara sama sebe: „Hehe!“ smeši se kir Geras. „Što je život… što je čovek! Mlados’, ludos’! Đe se vrati!“ Ali prođe još nekoliko dana, i mačka nikako nema. Odsustvo njegovo osetiše i miševi, i kir Geras uz žalost oseti još i štetu. Uze kir Geras kalendar, pitajući se u sebi: dokle će već trajati taj februar, i da vidi da nije otkuda prestupna godina? Kad zagleda u kalendar vide da je ova godina doista prestupna, da je februar imao 29 dana, bio i prošao, i da je toga dana 17. mart, dan Aleksija čelovjeka božja, — a njegovog mačka još nema! Raspitivao je najsavesnije i najbrižljivije neke dve-tri nedelje i bliže i dalje za svoga mačka, opisivao ga kakav je i po fizičkim i umnim osobinama svojim, obećavao nagradu onom ko ga donese ili bar prosoči za nj — pa ipak ništa! Niko mu ništa nije znao kazati o mačku ni dobroga ni zloga, kao da je u zemlju propao!
Tih dana se viđala jedna mačka, dolazila i tužno maukala oko kir-Gerasove kuće. „Izgubismo ga!“ reče joj kir Geras.
Kir Geras ga je iskreno ožalio. Sećao ga se često, i ne jedanput šaptao u sebi formalan epitafijum svome poginulom ljubimcu. Malo ga je utešilo i malo mu je gubitak naknadilo to što mu je našao zamenika. Ali kakva razlika i u naravi i u karakteru između onog i ovog mačka! Ovaj novi još mlad kao kaplja, što rekli, u pupoljku svoga bića i žića, pa je već pokazivao gadne osobine jednoga starog i blaziranog mačka. Bio je lenština i krajnje nepouzdan; krao je što je video u kujni, a u dućanu se nevešt i gluv pravio prema cičanju i glodanju miševa, koji se silno osiliše. I kir Geras poče osećati svu strahotu svoga usamljeničkog i samačkog života i težinu svoga gubitka. Tada mu pade na um ljubimac njegov, i u sebi se jadaše i oplakivaše ga tonom drevnih pesnika. „Koje li mračne i mrazne noći“, šaputaše kir Geras, „na kom li krovu, od čije ruke i od kakvog oruđa — kamena, motke, cepanice, perajice ili portfiša — pogibe ljubimac njegov? Da li tu u blizini ili daleko od kuće, daleko od dućana i tezge — na kojoj je godinama sedeo, dremao, žmirio i preo — zaklopi zanavek oči ljubimac njegov, strašilo miševa dućanskih i kućnih?… Gde je i kako okončao dane svoje“, pitaše se Geras, „i ko zna kod kog je ćurčije u sepiji ono lepo i sjajno zelenkasto krzno njegovo!… Bar je proživeo“, mišljaše i tešaše se kir Geras. I tu se sad seti i sebe, samoće i inokoštine svoje; oseti se sam. Jer šta su njemu ta dva šegrta, rođena u Srbiji, i taj novi mačak iz srpske kuće? — Varvari, i ništa drugo. Pokojnik je bar razumevao grčki, a ovaj nit razume niti hoće da razume, ni lepu reč ni grdnu; kad ga kir Geras grdi, on se čini nevešt: digne nogu pa je liže od repa do šape! Kir Geras je sam, sam-samcit, kao suvo drvo u planini. Teško uzdahnu i poredi sebe sa ticom feniksom koja sama — jedina od svoga roda na svetu — živi. A uzdahnu još teže i jače kad pomisli da je i taj feniks ipak srećniji od njega, Gerasa, iako je sam-samcit i nema druga, iako se sam spaljuje i sagoreva u šaku pepela. Jer iz tog pepela se ipak obnavlja, rađa se nov, mlad feniks, da novih pet stotina godina gleda ovaj lepi božji dan i da ga, dok je sveta i veka, spominje blagodarni grčki narod. Tako feniks, a on — Geras?…
Tu se seti da ne može više ovako. Treba da se ženi! Na to se rešio odmah, posle toga je mislio i razmišljao, bio za i protiv, i ponova se konačno i tvrdo rešio: da je krajnje vreme da se ženi. I to što je sam rešio, on po običaju i redu koji je tada u grčkom trgovačkom svetu vladao, poveri svojim sunarodnicima, s molbom da i oni o tome razmisle. I oni mu se odazvaše rado, većaše i svi složno rešiše da kir Geras treba da se ženi: to mu žele jedno kao njegovi dobri prijatelji, a drugo, kao dobri Jelini, kojima se učinilo da im se živalj proređuje, čaršijsko tle izmiče ispod nogu, i da je u čaršiji sve više firmi na -ić i -vić, a sve manje na –asi –os –ades i –ides!
Što je rešeno, to je brzo svršeno, kao što je i red kod ljudi koji su sebi za devizu u životu postavili ono: vreme je novac.
⁂
Što je rešeno, to je brzo svršeno. Dve nedelje docnije oglašeni su u crkvi prvobračni ženik kir Geras Paskalis i Evterpija Lazarides; oglašeno je bilo i na srpskom i na grčkom jeziku (na prvom što je to zvanični jezik crkve, a na drugom, što su verenici Jelini, i što je u crkvi obično uvek bilo mnogo više Grka nego Srba), i pozvati su blagočestivi hristijani da slobodno kažu ako znaju za kakvo „zakono prepjatstvije nameravanom brakosočetaniju“.
Mlada Evterpija je bila iz čestite cincarske trgovačke kuće Lazarides. Bila je lepa, krotka i smerna, i — što je ne manje važno — razumevala se dobro u trgovini. Bila je pravi proizvod i čedo svoga vremena. Uvek se samo s majkom kretala u varoš. Kad je išla, gledala je samo preda se, bila mala, malo krivonoga, sa petama u polje a prstima okrenutim unutra, i kad je hodila sa sestrama i majkom, kretale su se svim telom onako po grčki, pa su izgledale kao guščija ili pačja familija kad se uputi bari. Nikad na muško nije pogledala, niti mogla izdržati muški pogled, a da sva ne porumeni (stvar danas doista neverovatna, a onda sasvim obična), a u igri nikad se ruka njena nije dotakla muške ruke, jer su se, u ono staro strogo moralno vreme, „tencer“ i „tencerka“ držali za krajeve od štikovane marame ili vezena peškira a kad joj je jedanput na snu došao muškarac, i to bar da je ko, nego njihov pokućar, dugački i čupavi Ristivoj, pa je kô digao i drži je na dlanu, pa je ljubi, a ona se kô otima, hoće da skoči na zemlju, ali ne sme jer je visoko, — kad se probudila, toga dana od stida nije ni ručala, i celoga toga dana kao krivac neki izbegavala je da se sretne s očima i pogledima svojih moralnih i strogih roditelja.
Tako mlada, lepa i smerna, prirodno je da nije morala dugo da čeka od oglašenja do venčanja. Već posle nekoliko nedelja bila je i svadba, koja je sa svoje toržestvenosti, a još više rad onih svata, jako ličila na one drevne olimpijske igre, jer se tu sleglo sve što je plemenitoga jelinskoga sveta živelo među varvarima. Pa tek kakvih je sve jela bilo! Bilo svega i svačega, a najlepša beše čuvena cincarska pita, s pilećim iščijanim na tanka vlakna mesom. Bilo svirke i igre svakojake, a najviše se igrale grčke igre. Pohvatali se u horo sve sami Grci i Cincari, jor gandžije, i terzije, i likerdžije, a kolovođa, neki klefta, — kojega su za taj dan naročito odenuli i naoružali — razmahuje peškirom u desnoj, a horo se talasa i vije besno i veličanstveno, pa ti se čini kao da su iz grobova sa trojanskih poljana ustali i došli Ahilesovi drevni Mirmi donci u počast svome sunarodniku i potomku, presrećnom i preblaženom kir-Gerasu Paskalisu!… Bilo je i srpskog sveta, i radi tih, a uopšte i radi svojih mnogobrojnih mušterija koje nisu tu, igrale su se i neke srpske igre; učinio je kir Geras žrtvu i rešeno je da se veselje završi „šarenim orom“, žrtvu velim, jer se šareno oro, kao što je svima poznato, igra već u mrak, a kir-Gerasu se ovo posle podne oteglo kao čitava večnost. Dok su se grčke igre igrale, Srbi su gledali a Grci im sve tumačili, pričali im o igrama s jataganima koje palikari, klefte i suliote, tamo u njihovom vilajetu, igraju. I kad se veselje svršilo, bili su svi zadovoljni. Samo se čulo: „Kala, kala!“ Čestitaju jedan drugome što su ostali živi i blagodare bogu što se sve tako lepo svršilo i prošlo bez krvi i ljudskih žrtava, jer, pričahu oni, tamo na vilajetu ne može da se prođe bez toga. Često, kažu, izginu svi, i mlada i mladoženja i svi svatovi izginu. Ostane, vele, samo onaj što toči vino, a i on ne bi ostao da se nije ranije opio i zaspao u podrumu. Ukratko, prolije se i teče krv, vele, kao u Misolongi, ali ovde, u tuđem svetu, moraju, vele, da se uzdržavaju i umiruju sebe.
⁂
Čovek se, vele, ženi radi umnožavanja roda ljudskoga, i još da vidi sebe produžena u svom od srca porodu i potomstvu. Toga se svaki narod drži, i zato se i ženi. I Srbin to hoće, ali kad se Srbin oženi, on malo menja, ili često nimalo ne menja način svoga dojakošnjega života; najviše ako se samo pred svadbu seti pa vrati kakvoj kasirici ili sobarici njenu fotografiju obavijenu kosom dotične; a često ni to, jer je na njenu molbu opet zadrži i skrije i čuva je među kakvim suhoparnim dokumentima, kao obligacijama, tapijama i sudskim rešenjima. Ne menja način života ne raskida s kafanom i kafanskim društvom i onda, naravno, bude ono što bude, ili bolje reći, ne bude ništa… Ali kir Geras i sve njegove vilajetlije ne rade tako. Kir Geras je pre retko ostavljao kuću, a sada, otkako se oženio, još ređe, upravo nikako. Kad ustane, — a ustajao je pre žene — ustane polako da je ne probudi; sam podloži vatru, pristavi džezvu, sam skuva kafu, i za sebe i za nju, nalije u fildžane i pokrije ih, pa onda sedne kraj kreveta i malo pričeka neće li se sama probuditi. Gleda je milo, pa se onda obično hoće malo i da pošali s njom. Uzme onu meku četku za haljine i prinese joj k ustima, a ona, još onako zatvorenih očiju širi ruke i namešta usta za poljubac, poljubac pukne i izgubi se u praznom prostoru, a ona se budi, otvara oči, pa se zastidi i pokrije oči rukama. A kir Geras je dira, pita je šta je i koga je snivala, s kim se to ljubila u snu, i je li to vernost ta njena na koju se pred oltarom zaklela! Ona odriče da se ljubila, Geras kaže da joj to ne pomaže ništa, pukô je poljubac i čuo se. Ona se onda silno zbuni, i još gore porumeni, a on se onda smeje i umiruje je, veli joj: „Ja sum, ja sum biu, gugutko moja!… Ustani da pijemo kafu.“ Pa onda sednu, smeše se jedno na drugo i piju kafu u krevetu. Zatim se razgovaraju šta će za ručak; o ručku opet savetuju se šta će za večeru, a o večeri se pitaju da l’ se ona njega seća kad je u kujni, i ona opet pita njega: seća li je se kad uđe kakva lepa i mlada mušterija u dućan. Ako subotom ili uoči praznika prave sarmu, on joj pomaže u nadevanju sarme, ili secka meso za ćufte ili češlja nasitno belo meso od pileta za cincarsku pitu i uči je uvek kako je bolje. Kad god iz pođe u dućan, on je poljubi; kad god se svrati i dućana u sobu ili kujnu, on opet tako isto. Zato su i uzdisale Srpkinje i uzdišući govorile: „Blago onoj koja se uda za Grka, — ta zna kako živi!“… Nedeljom zajedno idu u šetnju, obično kakvom pobočnom ulicom, a kad izdaleka još vide nekoga, a oni skrenu u neku još pobočniju ulicu; ne treba im drugi svet, oni su jedno drugom svet, svet za sebe!… I kraj tolike uzajamne nežnosti, koje čudo onda što je kir Geras dobio pre prinovu nego ona četvorica Srba koji su se toga istoga dana u istoj crkvi u kojoj i Geras venčali!…
Prvo dete, prva radost u kući kir Gerasa! Prvo pa muško, sin, Jelin! Kakva radost za oca! Obradovaše se s njim zajedno i svi sunarodnici njegovi. Odmah se skupiše da većaju kakvo ime da mu dadu. Da mu dadu ime ama takvo ime koje će ga kroz ceo život njegov obeležiti kojega je naroda sin, i ne dati mu nikako da vrdne u drugu narodnost. Bilo je puno predloga, masa imena je predložena, kao: Miltijades, Temistokle, Leonida, Aristides, Alkibijades. Daskal tadašnje grčke škole predložio je da se prvencu da ime baš Deukalion, ali se i njima učinilo to malo i poviše grčki, i odbaciše, pa onda predlože ime Prometej, pa i to odbaciše; ili Riga nek se zove, predloži daskal, za spomen onoga Rige iz Fere što je stradao na bedemima beogradskoga grada, ali ni to mu ne primiše. Složiše se najzad da se detetu da ime Aristoteles; prvo, to je čisto i lepo jelinsko ime, i posle, liči bakalskom sinu, budućem bakalinu, jer i Aristoteles je negda držao bakalnicu u Stagiri, tumačio je daskal Argiropulos, pristavši i sam na to ime.
Na sam dan krštenja prosto pretrpaše maloga Aristotela darovima. Tu su anterijice, tozluci, tu fesovi sa velikim plavim kićankama, kakve nose skadarski trgovci, tu crvene patice sa grdnim kitkama od raznobojne vunice na vrhu patica, a vrh svega složne i jednodušne želje celokupne ove kolonije Grka živeće u varvarskoj sredini: da novorođeni mladenac osvetla obraz i roditeljima i naciji; da bude učen i knjigoljubiv kao veliki imenjak njegov Aristoteles, a bogat kao oba vilajetlije njegove u Beču Sina i Dumba; ako ne tako bogat kao ova dvojica skupa, a ono tako bogat bar kao jedan, ma koji od njih!…