Glava deveta
Iz koje će čitalac videti da je istina ono što su još davno rekli pesnici i filozofi, i to je: da je sve zlo u svetu — od Adama pa do naših dana — došlo baš od one polovine kojoj gospođa Sida i gospođa Persa pripadaju; jer su jednu malu iskru, mehovima svoje pakosti i mržnje, raspirili u užasan požar. U njoj će se izneti sve ono što se sutradan, a i sledećih dana, posle poznatog ručka i jauzna, dogodilo.
Pop Spira je sutradan imao posla u polju, u vinogradu i po njivama, pa je sasvim zaboravio šta je juče bilo, jer kad je bilo posle večere, uze lulu i duvankesu pa će reći popadiji.
— ’Oćemo l’ tamo preko?
— Nije nego uzduž! — veli mu gospođa Sida. — Bog s tobom, Spiro, a kakvo te preko naspelo! Zar ti nije dosta bilo juče?
— A, izvetrilo je to čim sam izišô na jaroš! A, pa onda, ne moramo svaki dan piti, nego da se malo vidimo i razgovaramo.
— Jao mene! A kakav te razgovor napô sad, naopako ti zvonilo…
— Eto ti sad nje, kako samo govori! — Ta da! A kakva bi’ ja mati, jao žalosnoj meni, bila da danas idem tamo?!
— E, kao zašto da ne idemo?
— Ta zar ispred nosa ti ga odvukla, pa sad nam se smeju i on i ona beštija čifucka! I mi, mi da idemo!?
— Pa šta su ga odvukli?
— I odvukli su ga, i dočepali su ga, i neće ga šale pustiti. Ne iskobelja se više taj kô ni paor iz fiškalskih šaka.
— Pa valjda se sad nećemo tući zbog njega?! — Pa valjda da ostanemo flegmatični! E, Spiro, Spiro, ne nosila ja tu mantiju!
— Pa devojačka vrata su svakom otvorena. A on neka bira. Valjda mu neću nametati kô fališnu forintu?!
— Hu-u-u! Ta što će je izabrati, i nije mi za to toliko, al’ što će mi pucati pod nos ona beštija! I onako znam šta i kako o nama govore…
— Eh, ti sve znaš!
— Sve, sve! Sve znam, Spiro, sve vidim, Spiro, i sve čujem, Spiro, al’ pusto žensko sam, pa kô žensko moram da ćutim.
— E, to si ti prva ženska što ćutiš! — Ćutim, Spiro, i jedem se samo u sebi, nisam neka svađalica. Slušam pa gutam. Slušam samo šta govore za nas.
— A šta govore? — zapita ozbiljno pop Spira i sede, a ustao je bio da ide pop-Ćirinima.
— Šta govore! Govore da si paorenda. Da nisi ni za zvonara, a kamol’ za popa.
— E, to ti znaš i niko više.
— To sav svet zna i čuje, samo su tebi uši voskom zalivene.
— Pa ko govori?
— Pa govore oni. I to otkad! Pa ja se sve činim i nevešta. Kô velim: „Komšije smo, pa nije lepo da se svađamo pred pastvom, i valjda će prestati već jednom“, kažem. E, al’ ono kako koji dan, sve gore.
— Hm! — huknu pop Spira. — Pa kad si čula, što mi to nisi odma’ kaz’la?
— Pa ja nisam gospođa Persa, da pravim spletke. Ali sad je već dosta, i suviše. Samo kad pomislim kako su ga saletili, pa mu napunili uši! Sirota Juca, nje mi je samo žao! Ona dabome ne ume onako piljiti muškarcima u oči i prevrćati očima kô ona nji’na akterka.
— Ama, Sido, sve mi se čini da ti…
— Eto! Što ga nema kod nas; a kod njih je bio i pre i posle podne! Došô je posle podne još kad je Žuža išla po vešplau, a izašô je kad su se krave vraćale kućama! Izašli pred kuću, pa se čitav sat špacirali. A ja je gledam, pa mi se sve prevrće u meni i kuva kô u šporetu. Spiro, trebô si viditi, a ja ti ne umem sve kazati! Špacira se s njim ispred kuće, a iznela veliku loptu što je na prezent dobila od onog Švabe kapetana sas lađe Maria-Anne, pa se lopta, pa svaki čas ispusti, kô bojagi, loptu, a lopta se otkotrlja, a ona ga onda moli da joj donese, pa kad joj donese loptu, a ona mu zafaljuje, a sve prevrće s očima i stisne ga za ruku. Kad brž’ to, kaži ti to meni i protolmači?! A furt se nešto smeju; a osobito ona. On i kojekako; snebiva se, siroma’ mladić, pa se čudi šta ga je snašlo. Al’ ona, smeje se, bože, smeje, smeje, pa misliš sve zvoni sokak od njena smeja! Ona mu nešto govori, a sve gleda ovamo na našu kapiju, — baš lepo sam vidila kroz izbijen čvor na kapiji — a on se samo smeši. A ona smeje se, bože, smeje pa zabacila glavu, pa sve baca noge i šora nogama po zemlji, pa digla nos u nebo, misliš Venus je, niko kô ona! Hu! Ta umal’ joj nisam pritrčala preko sokaka; a kupila bi joj máma kofpuc i hornodle po sokaku a lokne po komšiluku; priselo bi joj i loptanje i smejanje! Mora da se nešto preko nas podsmeva, ne sme faliti, to je Spiro, kô ajmol ajnc; jer što ja vidim, to je viđeno, Spiro, pa punktum!
— Hm, hm! — vrteo je glavom pop Spira.
⁂
Prošlo je nekoliko dana posle ovoga, a odnošaji se ne samo da nisu nimalo poboljšali nego su se sve više i više zapletali. Pera je redovno svaki dan dolazio pop-Ćirinima, a tek jedared ili najviše dvared ako je bio kod pop-Spirinih. Gospođa Sida je uvidela naskoro da za njenu Julu nema nikakva izgleda. Jer Jula je i nadalje ostala onako mirna i povučena, a posle one scene u pop-Ćirinoj kući još više.
Gospođa Sida je bila ljuta, i čudno joj je bilo, kao što je, znam, čudno i čitaocima, ali pisac obećava da će skorim svaki čitalac videti u čemu je stvar. Kazaće im on to već na svome mestu, i znam da će im onda još čudnije biti kako to da se nisu ranije setili, kad je davno u romanima rečeno da se srcu ne da zapovedati, a u pesmaricama zapisano:
Nije blago ni srebro ni zlato,
već je blago što je srcu drago…
Međutim dok je Jula silazila, i kao zvezda zalazila za horizont, Melanija se sve više penjala. Znala je oko Pere tako vešto i umiljato da se ponaša, da mu je već teško bilo i pola dana bez nje. I ne znam kako, već tada mu je padala na pamet strašna misao: kakva bi to velika nesreća bila da nešto kao pop ostane udovac, da mu — ne daj, bože, — umre takva popadija! Osećao je da to ne bi bio u stanju preživeti. I slika Melanijina postajala mu je sve draža.
A i ona od svoje strane koliko ga je samo svojim žrtvama obvezala! Uklonila je iz albuma sve muškarce ispod pedeset godina; i hulanerski, i infanterijski, i artilerijski, pa čak i marinerski oficir ustupiše mesta svršenom kliriku Petru Petroviću, čije se četiri fotografije odsad nalaze u albumu prema njoj.
Svaki dan bi im odlazio i donosio knjige koje su zajedno u bašti pod orahom čitali, i zajedno uzdisali ako bi što žalostivo bilo; na onim tronljivim mestima Peri bi drhtao glas, a Melanija briše tankom šnuftiklom nos da bi predupredila potok suza. Gospođa Persa sedi i podštrikava popine čarape, i ona sluša, samo što ona ne plače, ali se ipak čudi kako to sve tako lepo umeju ljudi da izmisle i sastave, kao da su baš tamo bili!
Posle čitanja čeka ih jauzn, a posle ovoga izlaze i šetaju se ispred kuće i razgovaraju, a razgovoru zaljubljenih nikad kraja. Šetaju se tako već u mrak. Po dvared-trired izađe Erža i javlja da je sto postavljen, i Pera se klanja, a Melanija ga ne pušta, a poručuje:
„Kaži mami, odma’ ću!“ pa se dalje šeta.
„I-ju! E, ta baš ne zna šta je ni stid ni sram!“ čudi se i veli gospođa Sida gledajući kroz čvor na kapiji. „Gledaj samo, kakva je; ufatila momka kô krlja, pa ga ne pušta! Ta ta bi, kakva je, i osvanula na sokaku. Da mi nije žao momka, baš bi’ ga pitala misli li se tako svu noć špacirati, pa bi’ mu poslala bokterski rog, bar da znamo noću kol’ko je sati!“
I opet izlazi Erža i nudi i gospodina Peru na večeru, a on ili primi ponudu ili se učtivo izvini, klanja, rukuje, i odlazi, a ona sa poluotvorenih vrata stoji i gleda za njim, sve dok ne savije u drugi sokak; a kad savije u drugi sokak, a on još jedanput pogleda na vrata, a ona još stoji i gleda za njim, maše mu maramom i ulazi, a on njoj ma’ne šeširom i zalazi u drugi sokak, pa sve cupka od miline, i nikoga ne vidi ili se svakome javlja. A gospođa Sida se samo krsti iza one rupe od čvora na kapiji, krsti se i čudi i veli:
„O, časni te, devojko!“
Gospođa Sida nije mogla to da trpi, smetalo joj je, upravo kvarilo njen dojakošnji red i naviku. I ona je naučila svako predveče da sedne na klupu pred kućom i da se javlja mimoprolazećima i da daje savete Juli koja sedi pored nje ili Žuži koja u to doba obično poliva ulicu ili plevi zubaču, da ne bi sedela besposlena, jer besposlenost je, govorila je gospođa Sida, izvor tolikim porocima. To je stara njena navika od toliko godina, i sada, gle, mora da se odvikne otkako je Melanija počela da se šeta ispred kuće! Međutim, da popusti kad je ona u pravu, i kad je ona gazdarica ispred svoje kuće, pa sve do pola sokaka, — to, bogami, nikako nije htela, a nije ni tražiti. Mislila je i mislila kako bi im doskočila, — i naposletku se dosetila, slavno dosetila.
U selu nema baš bogzna koliko policijskih uredaba, upravo ima ih dosta, ali malo ih ima koji ih zarezuje u što. Sokak ili avlija, to je svejedno, u svakom selu. Zato i u ovom našem nije bila retkost da se razapne pajvan i da se suši veš preko sokaka. Psuje, istina, svet i pajvan i gazdu, ali opet ostaje sve po starom; kako je kome udesnije, tako i radi. Pa kad je to sve tako, onda će vam razumljivo biti i ovo što je gospođa Sida sad uradila. A baš joj je zgodno došlo da uradi što je smislila; nije imala koga da pita, nego je mogla sama da uradi, jer pop Spira ni pop Đipa nisu bili u selu. Otišli su kao prekjuče, a baviće se još ne znam koliko koji na putu. Dakle, sve kao poručeno, živa zgoda.
Sutradan već je bilo namešteno jedno rešeto za žito — vetrenjača — i radili su od rane zore do mrkla mraka. Grdna prašina i pleva letela je i padala, blagodareći pospešnom vetru, na pop-Ćirinu kuću baš kad su izašli da se šetaju, a rešeto je užasno zablebetalo i lupalo, da je Melaniju formalno ućutkalo, i ova ne mogaše do reči doći.
— A, a, to se ne može izdržati! — viče Melaniji.
— Zaista ne može. Gotovo da ostavimo šetnju za sutra. Klanjam se, gospođice! — viče Pera.
— Službenica! Baš mi je žao. Al’ sutra morate mi obećati da ćete ranije doći i duže ostati, da naknadimo današnji gubitak.
— S drage volje! Ljubim ruku! — reče Pera i poljubi je u ruku i ode.
Ali ni sutradan nije bilo bolje. Opet je rešeto izneto i opet su počeli da rade baš u ono doba kad je najlepše bilo za šetnju ispred kuće. Pa tako i prekosutra, tako da se to dosadilo ne samo Melaniji koja se unterhaltovala, nego i svima u komšiluku, pa čak i baba-Tini, koja se još pre pedeset godina unterhaltovala. Šetnja je davno bila prekinuta, za čitavu nedelju dana, i u kući pop-Ćirinoj beše drvlje i kamenje na gospođa-Sidu. Gospođa Ćirinica bila je sva zelena od ljutine, i čekala samo da se pop Ćira vrati i da mu se potuži, jer, kako se izražavaše, nije bila rada „da ima posla sa jezičnim ženama“, a ne manje je u isto vreme bila zelena i gospođa Sida što još niko od pop-Ćirinih ne protestira, a evo već čitava nedelja prošla.