Glava dvadeseta
U njoj je opisano jedno jesenje putovanje sa jednom epizodom na čardi. U prvoj polovini Glave je zabava, a u drugoj pouka, to jest izneta je užasna slika jednog alkoholom ruinisanog organizma, za nauku mnogim čitaocima.
U sredu tako oko deset sahati, baš kad se gospodin nataroš kretao u amt, otvorila se širom kapija Pere Tocilova, a na kapiju izađoše kola i konji: na kolima lepi arnjevi, a pod arnjevima sedi Pera Tocilov. Iskrivio se i ispružio šiju, pa naređuje iz kola nešto svojima tamo u avliji. A zatim se prekrsti pa, opsovan blato i kišu, — koja je tako svesrdno padala kao da su bar nedelju dana i dodolama i litijama molili boga za nju — ošinu konje, i potera upravo u popov sokak pred pop-Spirinu kuću. Kad ga uze na kola, prekrsti se još jedared onako mahinalno, videći gospođu Sidu kako se krsti na vratima, pa se krenu pop-Ćirinoj kući i stade pred kapiju.
— „I brkove i bradu“, čulo se još iz avlije, „sve, sve obrijaj, sve skini salašaru jednom paorskom sve, sve! Nek’ ide svet na njega kô na čudo, nek…“
I ujedared zastade i gospođa Persa, koja je govorila, i pop Ćira, koji se uhvatio za levču i metnuo nogu na potegu da se popne u kola; oboje zastadoše kao okamenjeni, jer oboje spaziše u kolima pop-Spiru, ogrnuta gospoja-Sidinom velikom zimskom maramom, kako se pomače ulevo, a — iz počasti — ostavlja pop-Ćiri da on sedi o desnuju.
— A-a-a, — zamuckuje preneraženi pop Ćira — a-a-a, a šta je ono tamo, a, Petre? A kakva je opet to komendija?
— A kakva bi, opet, komendija bila, molim lepo? — pita Pera Tocilov, a načinio naivno i pošteno lice kako to već paor ume.
— Pa, Petre sinko, je l’ to pošteno od tebe; ded’ kaži sad ti sam? Jesam li ja pogodio kola i kaparu dao, il’ neko drugi? A? — pita ga pop Ćira stojeći kraj kola.
— Pa, pa, molim lepo, gospodin-popo, pa i vi ste pogodili, a i drugi gospodin popa su pogodili. Obojica ste pogodili i pošteno mi, što kažu, i kaparu dali, koje ja vama, kô jedan čovek siromašak, nikad neću zaboraviti, i za koje vama fala. Ono, kasti, i niste vi pogađali, nego vaš Arkadija pogađô za vaš račun. Nego izvol’te u kola; izvol’te da ne kisnedu za banbadava i konji i amovi.
— He, Petre sinko, ma nećemo tako — prebacuje mu pop Ćira.
— Al’ molim ponizno, gospodin-popo, a zar mi niste vi sami dozvolili da još jednoga mogu primiti na kola u prednji sic nuz mene!? Pa eto i gospodin su, napriliku, parok, kô i vi što ste, pa di bi ja njega metnuo do mene, a eto i on vam odaje počest, ostavio vama udesno, a zato vas i vozim po pô. A za deset srebra, što kažu, ne vredi ni prezati na ovakom belaju od vremena. A valjda je pravo da i ja, što kažu, kô siroma’ jedan čovek, zaradim koju krajcaru za porciju, jerbo i konji imadu dušu, makar da su, što kažu, jedna marva.
— Ta umete vi paori, znamo mi već vas i vaše politike! — umeša se gospođa Persa. — Zaboga, Nikolajeviču, zašto nisi dobro otvorio oči kad pogađaš kola; kad znaš dobro paore, grom ih spalio i sas obešenjacima! Ta di bi se ti, bog s tobom, — produžuje gospođa Persa sva zelena od jeda — vozio s kim bilo! Traži druga kola, ta bar toga zelja ima dosta, fala bogu.
— Ima kola, al’ nema arnjeva, milostiva! — veli Pera Tocilov. — Ta gledajte samo kakvo je to vreme! Ta grijota bi bilo i keru isterati na sokak na ovaku kišu i u ovako blato!
— Ta obešenjaci ste vi svi kol’ko vas je gođ! Nemeši vama trebaju, nemeši!
— Eh, ta man’te se, gospoja, komendije! Ta kakvi nemeši! Ta svi smo mi nemaši, pa čerez toga se i svađamo. A da smo nemeši, nit’ bi vi bili brez kola, nit’ bi’ ja spao na to da drugoga vozim. A i nemeši baš, al’ su i oni prokopsali! Ta eno Rade Karabaševa, pa on je bar nemeš, pa i on kočijaši! Pa spao na Džide perjare i grošićare, a ja bar gospodu paroke vozim. Nego bolje vi sedajte, da manje kisnemo i mi i konji!
— Ta kako ne bi bilo kola u tolikom selu?! — praska gospođa Persa.
— Ta ima kola ne velim ni ja, milostiva, da i’ nema, al’ to je đavo što nema arnjeva. Znadu to i gospoda pope. Zar mislite, nisu oni ko, napriliku, jedni pametni i učevni ljudi, o išli sve, pa jedva, u zlo doba, našli kod Pere Tocilova?
— Pravo kaže, obešenjak jedan parasnički! Ah, Arkadija, ti si mi sve to napravio! „Moram! Šta je, tu je!“ — veli pop Ćira polako gospođa-Persi.
I ona uviđa i pristaje, i daje savet pop-Ćiri, i veli mu polako:
— Pa, nemoj da popušćaš, nego drži srce. Pazi, za živu glavu, da se nisi upuštao saš njim u razgovor. Nit’ ga pitaj, nit’ mu odgovaraj što. Najbolje će biti da se odmah umotaš u bundu. Uvuci glavu, natuci kapu na oči, pa spavaj. A ako baš ne možeš da zaspiš, a ti se učini kô da spavaš, to je bar lako. Do Temišvara nemoj da se šališ da se pokažeš budan! Drži srce, Ćiro, ako si prijatelj svojoj deci!
— He, lako je tebi! Al’ ja sve slutim da će se iskobeljati, znam ja njega! E, pa zbogom! Pa paz’te na kuću. Ako dođe Lorenc Čifutin, kaži mu da ću u subotu ovde biti, pa nek me pričeka otle. A vi zatvarajte rano kapiju, i odma’ puštajte Trezora s lanca, pa pazite da se kakvi vandrokaši ne ušunjaju u kuću.
— Teraj već jedared! — reče pop Spira kad pop Ćira sede s desne do njega.
— E, pa zbogom! — veli pop Ćira iz kola.
— Srećan put! — pozdravljaju ga njegovi, gospođa Persa, Pera, pa i sama Melanija, koja se oporavila od lake nesvestice, u koju je maločas pala kad je videla pop-Spiru u kolima u kojima će joj se papa voziti.
— ’Ajd, u ime božje! — veli Pera Tocilov, i stade tek sad puniti lulu.
— Tako vas volem, to je lepo! Šarmant! Austecajhnet! Bravo, gospodin-Ćiro, bravo! Klanjam se! Kis ti hand! Tako, to je krasno! A ne da se mrzite i svađate. Daklem ste se izmirili; niste više faše, daklem: „Alte frajndšaft rostet ni“, daklem opet vredi štagođ; pa sad pravite lustrajze? Je l’ te? Putujete zajedno? Bravo! E, sad sam srećna, jerbo sam videla šta sam davno i jednako želila. Moja gratulacija i majn grus! — viče frau Gabriela koja je bila zavirila u kola i videla, na veliko i njeno čudo, oba popa kako sede lepo jedan pored drugog. Našla se odnekud, ne znaщ ni sam kako, onako ulopana, pred pop-Ćirinom kućom, dok je Pera Tocilov punio lulu i kresao ocilom i psovao i trud i kremen i ocilo i Čivutina.
— ’Ajde, tepaj već jedared! — viknuše ljutito u jedan glas oba popa.
I kola pođoše.
— Srećan put! — viče za kolima i maše belim rupcem foau Gabriela. — E, to je baš lepo. Ko bi to rekô? E, baš, baš… Sva sam onako, nekako, kako da vam kažem, srećna! Sve mi nešto falilo dok su bili faše, pa sam bila, nećete mi verovati, gnedige, kô ubijena, al’ formalno kô ubijena! — produžuje frau Gabriela s gospođom Persom. — E, e, ko bi to i pomislio! A ja, još kad sam ustala. a ja sva dešperatna, pa još mislim šta će, bože, biti sas vašim gospodin-suprugom, pa sas vama, pa sas vašima! A, ono, eto, šta sam videla! Ju, ju, ju! Neće mi verovati ljudi kad stanem da im pripovedam: a, formalno, ni ja svojim očima još ne mogu da verujem. Idem odmah da javim to dešperatnim prijateljima vašega gospodina supruga! Milostiva, kis ti hand! Frajlice, gospodin-Pero, službenica! — veli frau Gabriela i odlazi žurno.
— Idi dođavola, vrat skrjala! — veli, gledajući za njom, ljutito gospođa Persa. — E, baš od ove hucoše i torokuše švapske ne možeš ama baš ništa sakriti! Svud se ona nađe, grom je spalio! Stvori se kô iz zemlje! Gledaj je samo, molim te, — veli gospođa Persa gledajući za njom. — kako se sva ulopala od blata kô da su je bikovi vijali. O, časni te, ženo! — krsti se gospođa Persa. — Kakva je to samo pasija, tumarati tako brez nužde po blatu! E, ovo ti je baš prava kaštiga božja za selo — veli gospođa Persa gledajući rasejano za njom. — ’Ajte, deco, ozepšćete! A ti, Melanija, čedo, ti ćeš noćas opet buncati, ako nazebeš sad tako u toj lakoj haljini.
I avlijska vrata zalupiše za njima, a iz avlije se i opet čule one strašne reči:
— I bradu, i brkove, i sve, sve… sve obešenjaku jednom salašarskom!
⁂
Prođoše kola kroz selo; ostaviše ga i udariše preko vašarišta. Kako pusto i žalosno izgleda to mesto sada, a kako je veselo i živo izgledalo pre sedam nedelja, kad je tu bio trodnevni vašar, na kome je Rada Karabaš, sa još nekima čikošima iz Bačke, šest dana ostao pod jednom šatrom, pio aldumaš s čikošima radi kupljenog divnog ždrepca, koji je koštao pet stotina srebra i koštalo ga popijeno vino i porazbijane flaše i glave na sedamdeset i pet srebra njega samo, Koga tu sve nije bilo i šta se sve nije prodalo i pokralo za ono tri dana dok je vašar trajao, a sada ništa ne čuješ! Tišina, ništa ne čuješ, ni žagor, ni vrisku i ciku pod šatrama, ni podvriskivanje i poskočice u kolu, ni kako puca batina po leđima kakvog Ciganina lopova, ni pravdanje kakvog Nece ni Proke pred komesarom da je prodavani konj njegov, a da pasoša nema zato što su mu dindušmani njegovi ukrali najpre pasoš, pa će posle i konja, pa zato pa, veli, i prodaje sad jevtinije.
Tera Pera Tocilov preko vašarišta, pa i njemu došlo teško; setio se Pera prošlog vašara i jednog vranca za koga se cenkao, pa ga ispustio, a bio je još iz martonoške ili bašahidske ergele! Umreće i prežaliti neće što ga nije ili kupio ili ukrao. Zato je sada setan, lula mu se ugasila, i pogled mu bludi po pustom vašarištu. Poznao je ono mesto gde je vranac stajao, pa puno sveta oko njega, — a sada sve pusto, nigde nikoga, samo pokisle vrane i gavrani gakću i preleću sa bagrema na bagrem. Prenu se iz misli Pera Tocilov, zadenu ugašenu lulu u čizmu, navuče kabanicu, pa ošinu konje.
Ostade za njima za tili čas i vašarište i groblje i dudara, i uhvatiše se glavnoga puta. Njive i s jedne i s druge strane. Pred svakom njivom dva duda, pa se po njima zna dokle je čija njiva. Sve je sada sumorno, i njive i drveće. Po putu nikoga, pa njivama nikoga, a dudovi ogoleli, pa im se crne pokisle grane. Tek na nekom vidiš vranu ili parče repa od dečijeg zmaja, koji je, bog te pita s koje strane, pao i zapleo se u granje sa kojega je lišće davno otpalo, a rep ostao tu da krasi golo drvo, i stajaće tu sve do druge godine do leta, kad drvo ozeleni listom, i kad se nakiti mirijadama dudova ploda. Tada će ga tek možda skinuti kakav gladan vandrovkaš, koji se popeo na dud — ne birajući je li crn, beo ili murgast — da se najede i potkrepi svoje sile za dalje putovanje peške, i uzicom mu prekrpiti svoj pintl, i produžiti svoj put dalje sve pored dudova, ovim istim putem kojim danas ne sretaju naši putnici ni žive duše.
Pera Tocilov tera konje i razgovara se s njima, jer oba popa ćute i ni reči ne čuje iza sebe. Pop Ćira valjda spava, a pop Spira, koliko mu briga dopušta, dremuca pomalo. Pera bodri konje, kara ih i spominje im onog Martonošanina, vranca, i kori ih i zastiđuje njime, te oni povuku bolje. Posle tri sahata putovanja, zaustaviše se kola pred jednom naherenom i čupavom čardom.
— ’Oćemo l’ malo da se odmorimo! — zapita Pera koji je nerado prolazio pored čarde kao pored turskog groblja. Njegov je princip bio iskazan i nadaleko poznat već kao popularna poslovica: „Kad prođeš pored krsta, ma čiji bio, prekrsti se; a kad prođeš pored birtije, ma kakva bila, zaustavi se!“ Aj? — zapita jačim glasom one unutra — ’oćemo l’ malo da odmorimo sirote konje?
— Pa, ne bi zgoreg bilo! — odgovori mu pop Spira, željan da malo pobegne od silnih svakojakih misli koje su ga ophrvale onako sedećeg u kolima, a i da se prihvati malo.
Kola stadoše. Pop Spira i Pera siđoše. Pera pokri konje ćebetom, a posle ih ispreže, pa uđe s pop-Spirom u čardu, a pop Ćira ostade u kolima bajagi spavajući.
Čarda — jedna straćara, naherena na jednu stranu — beše prazna, samo jedan podaduo bojtar sedi za jednim dugačkim čamovim stolom, pa gleda iz budžaka kao pacov iz rupe. Pred njim stoji jedan fićok rakije. Pijucka iz njega i razgovara se s birtašipom koja je peglala neke šlingovane suknje u birtiji. Baš joj je pripovedao nešto o prošlim zlatnim vremenima, i o negdašnjim velikim i sadašnjim malim platama bojtarskim. Pripoveda joj — iako ga ona i ne sluša, jer je već sto puta to isto čula, pa zna napamet — kako je pre trideset godina, kada je on još momak bio, vredno bilo biti bojtar i svinjar; kad su gazde i trgovci terali svinje u Peštu na vašar, pa su i bojtari onda prošli i videli sveta kao malo ko.
— O, birtašu, — lupa i viče Pera Tocilov — zove te gospodin parok.
— ’Ajde, donesi štogođ Peri, — veli pop Spira — a možeš i meni.
— Rakije, rakije malo! — veli Pera. — Biće baš dobro na ovu ’ladnoću.
— Odma’, taki! — veli jedna još dosta lepa žena sa povezanim vilicama, pa ostavlja posao, poljubi pop-Spiru u ruku i donosi im rakiju, pop-Spiri u manjem, a Peri u većem staklu.
— A di ti je čovek? — pita je Pera Tocilov.
— Ot’šo juče u Temišvar poslom, gospodine. Spremamo!… Imaćemo u nedelju malo kalabaluka, veselja! — veli zadovoljno birtašica.
— A kakva kalabaluka? — pita je Pera.
— Ta, eto, nismo imali drugog posla! — veli stidljivo birtašica izlazeći.
— Sad vi, napriliku, — umeša se u razgovor onaj boj tar iz budžaka; jadan tankih podužih brkova, prava ruina, koga sad prvi put i primetiše gosti — ’oćete, kô jedni putnici, da znate šta će to biti u nedelju kod nas ovdekana. E, pa ja ću vam, molim lepo, moći to jepšlicirati. Jerbo ja sam i neki rod ovom birtašu što je sada, to jest, u Temišvaru. On će, znate, da se ženi; pa u nedelju će da tu bidnu svatovi.
— E, to je bo’me lepo — veli pop Spira, prihvativši se šunke koju je doneo iz kola.
— A uzeće ovu ovde što je sad tu peglala, pa izišla tamo — produži bojtar i pokaza kamišem na vrata na koja je birtašica izašla. — Jedna čestita duša; ta da je, što kažu, priko novina tražio, pa ne bi takvu potrefio, tako je to blago jedno od žene! — reče bojtar, pa ustade i brzo sunu sebi rakije u fićok. — Ja sam ovde, znate, kô neki rod, pa zato se i ne civram, nego se i sam poslužujem. To mi je balsum, i, kasti, jedna sladost. Al’ pomažem im kô svojima, jerbo ima ludi pa ’oćedu da pijedu, a nećedu da platidu, a ja im ne dam to, i pazim na nji’ kô njihov rod, i, napriliku, branim ovo imaće kô i moje da je.
— E, to je lepo od tebe, lepo! — veli pop Spira, doručkujući i pružajući i Peri da jede.
— A ona je Bla’inja, a moj Miša je Srbljin kô gođ i sam što sam, a i svi u našoj vamiliji, a ime joj je Tinkuca, kasti Tinka. Pa drži se šnjimekara već neki’ jedanaest godina, još onda kad je onu Toticu, što je pre nje tu bila, oterô. Pa sad ga oaletili i poručili mu iz slavne varmeđe: il’ nek je uzme, il’ ćedu je pelšubovati u Lugoš, odakle je i došla.
— A tako? — veli pop Spira.
— A ona udri u plač, a njemu ondak došlo žao. Bili, što kažu, tolike godine kô da su i venčani, pa di bi on to sada dopustio, i kakav bi opet čovek bio! Pa kaže: „E, baš neće biti kô što slavna varmeđa kaže, nego“, kaže, „kô što ja ’oću.“ Pa sad će se, kô što vam otoič reko’, u ovu nedelju da venčadu. Eto, pegla za svatove. Sprema se, jadnica, pa radosna, pa već bogzna kako, a i on je već čitavu nedelju dana nije tuko, a sve čerez venčanja.
— I treba, i treba! — veli Pera Tocilov jedući. — Ljudi su, treba da se venčadu; nisu marva, napriliku, pa da brez venčanja žividu. Od čega bi, napriliku, eto gospoda pope živili, da nemadu eto tako ponikog da venčadu. Što kažu: „Ruka ruku mije!“ Za svakog je bog ponešto ostavio i, što kažu, opredjelio. Eto, napriliku, ti služiš goste, a ja kočijašim, a oni se uzimadu, a gospoda parosi, oni venčavadu. E, pa tako, svak ima svoje jedno poslovanje i, kasti, zarađivanje. Ne može svaki sve da radi.
— Samo da vi’š komendije i belaja, — nastavlja bojtar, plašljivo nalivajući sebi opet jedan fićok rakije — da vi’š belaja, ako joj dotle ne splasne obraz! Otekô joj, pa je, kô što vidite, povezala vilicu. Bole je zub, pa kô da je neko tukô. A nije je ove nedelje, što kažu, ni malim prstom dodirnô . A to ja znam najbolje, jerbo ja sam, što kažu, povazdan tunakan. He-e-e, — uzdahnu duboko bojtar i nateže fićok i otpi dobro — nisu više za bojtara ona vremena, pa da ide u Peštu, da prođe svet; nego… eto tako, kapam tu bresposlen, a baš mi to nije milo, kô čoveku radniku. Ta zar sam ja nosio kadgođ ove pudarske opanke?! Neg’, čizme i leti i zimi, pa sve potkovane talirima! He-e-e, ali sad, eto tako. Otrcô sam se kô neki stari švigar! — završi bojtar, pa nateže fićok, pa ispi onaj ostatak. — A moja su stradanija velika; kad bi’ ja počô…
— E, pa ’oćemo l’, Pero, — reče pop Spira i diže se.
— Možemo, gospodin-popo, — reče i skoči Pera i viknu birtašicu koja uđe.
— Je l’ kakav put do Čeneja?
— Rđav, gospodin-popo. A zar bi’ ja sedio i zlopatio se ovde kô u arištu — veli bojtar.
— ’Ajde popi ovo da ne ide u štetu! — reče pop Spira i dade mu svoju rakiju, a i od Perine nešto ostalo. — A kad misliš da ćemo stići, kad je takav put?
— Fala, gospodin-popo. Bog vam za to platio. Pored vas sirotinja može da živi! — reče bojtar i uze ispred pop-Spire i Pere rakiju i popi. — Pa još za dva sata puta stićete. Stićete komotno još zavida u Čenej.
Platiše birtašici rakiju i vino. Birtašica i bojtar zahvaljuju i ljube pop-Spiru u ruku. Oni odlaze, birtašica ih stidljivo ispraća, želeći im srećan put.
— A, ti, peštanski trgovče, ti si se kanda opet počastio dok sam ja bila tamo napolju — veli mu birtašica kad odoše putnici. — Ti si opet točio, a?
— Nisam točio, a što ja da točim! Valj’da je šljivovica! Nego nika komadara i bećaruša!
— Jesi, točio si! Poznajem ja! A veliš: šljivovica, a? Ubila bi te u vrat.
— A što da točim, i kome da točim, kad sam jedva i ono popio što mi je od dobre volje dato?! Točio! — gunđa bojtar. — Sve ja kriv, samo ja točim i pijem! ’Teli bi i da prodate i da vam ostane!
— Ćuti, ćuti, znam ja tebe.
— Ta šta me, šta me znate! Ta jedva sam i ono uzô. Znate i sami kol’ko sam se nećkô. Tek da vam, što kažu, ne učinim nažao, uzô sam i popio. A zar se nisam nećkô?
— E, nećkô si se! Ti si se nećkô? I jesi mustra da se nećkaš!
— A valjda ja baš to pijem od besa? Nego, tako, pijem, pa mi se ondak pomalo još i mili da živim. Jerbo to je moja sladost jedna. Pa velim: „Ta dobar je bog, pa neće on svoje bojtare baš tako ostaviti.“ Pa ondak imam niku nadeždu; jerbo je to za mene jedan balsum kad malo gucnem.
— Balsum!… Što gođ ti grebe tu tvoju prokletu gušu, sve je to, znam ja, balsam za tebe; nek samo grebe.
— E, grebe! Otkud grebe, kad klizi kô zejtin! Sve se tocilja! — veli bojtar.
— Klizi, dabo’me da klizi. Zato ti i velim da si točio i pio, sunđeru jedan.
— Ta nisam, sunca mi! Nisam, bogami! Nisam se ni makô, a kamol’ točio i pio. ’Ajde bar da je kakva šljivovica, pa da kažeš, namamio sam se na nju; nego nika ordinarna i komisna bećaruša!
— Pio bi ti i šajtvosera!
— Ta nemojte grešiti dušu! Ta nemojte me, snaja, za banbadava cveliti! Ta nemojte me bediti i ružiti, kad me je dosta i onaj bog naružio! — ropće ovaj novi Jov sa čarde.
— Izgorećeš, nesrećo jedna! Izgorećeš od te silne rakije.
— E, izgoreću! A ko je još u mojoj familiji izgorô od rakije! Et’ tako! Sad mi već i familiju ne ostavljate na miru!
— Ne znam ja za tvoju familiju, al’ ti ćeš baš izgoreti…
— Eh, da izgorem od rakije? — brani se i ne da bojtar. — E, valj’da sam neki fidibus, pa da izgorem. Neću se ni zapaliti, a kamol’ izgoreti! Ona me ’ladi kad je pijem. Valjda ima u njoj pedeset gradi, pa da izgorem! Ja neću samo prid tuđinom da kudim espap, jerbo smo rod; a zar je to čestita rakija?! Da je to čestita rakija, ja bi’ se bar stresô kad je pijem. Blaga kô božja rosica, mo’š je piti kô keša baru, ništ’ ne osećaš! Ta zar ja ne znam; ta zajedno sam je s mojim Milošem kvario! Ja mu jednako vičem: „Ta imaš li ti duše, ta nemoj više; dosta je!“ A on veli: „Još malo“, pa još kvari.
— E, gledaj ti samo jedne kere neblagodarne! — reče birtašica iznenađena, i ostavlja peglajz u čudu. — Još on probira!
— … nego ti tako; uvek voliš da me cveliš… A ja te još bog zna kako falim prid gospodin-popom kako si vredna i dobra…
— Ta dobra sam ja, nego ti ne valjaš! — veli birtašica i nastavlja peglanje.
— E, sve ja ne valjam, nikad ja ne valjam! A kad nisam dobar, pa ondak bolje i da me nema!
— Pa otkad sam ja to već rekla! — veli birtašica, peglajući jednako.
— Ta šta me i taj bog već ne uzme jedared sebikana i ne kurtališe me!
— Ne boj se! Neće te skoro uzeti! Ne treba ni njemu što ne valja, nego to ostavlja nama ovde na vratu.
— … da se ne mučim i zlopatim na ovom svetu kad sam svakom na teretu i na putu! — jada se bojtar pa se primače i ispi još ono malo što je ostalo u fićoku Pere Tocilova, pa uzdahnu teško: — He-e-e! Još da mi nije ovog balsuma, pa dođe mi ponekad da nađem kakvu krivu granu, pa da…
— Da se obesiš, je l’?
— Ne, — preseče je bojtar brzo kao da htede pobeći od krive grane — nego da skočim u vodu, Jerbo tu mi je, znam, cigurna smrt.
— Ti da skočiš u vodu! Gle ga samo kako laže! Ta bežiš ti od vode daleko kô besna kera.
— He! — uzdahnu opet bivši bojtar. — Divanite et’ tako, pa samo grešite dušu. A dabome, kad ne znate zašto je sve to. Meni u Roždaniku to piše da ću ja stradati, i to baš ni od čega drugoga nego baš od ote vode, pa čeres toga ja i dandanas malo pijem vodu.
— E, kad ti u Roždaniku piše, — govori birtašica, a navlači na dasku drugu šlingovanu suknju — onda je to tvoja sudbina, a ja nisam znala. E, onda možeš skakati…
— Eh, znam ja da bi vama bilo srce na mestu tek ondak! Ej, ta što me cvelite, snaja! Ta šta se bog već jedared ne smiluje na mene jadnika! — jada se ovaj.
— ’Ajde nemoj mi se tu prenemagati i prevrćati očima kô šokački pop, nego uzmi klipova, pa idi pa nakruni svinjama i na’rani i’!
— ’Oću! ’Oću, taki! Samo me nemojte, snaja, cveliti više…
— Pa onda, — daje mu birtašica uputstva — kad metneš pred nji’ da jedu, a ti ondak onog žutog furt češi rukom po leći sve dok jede; halav je pa gura svud njušku i otima od drugi’, a kad ga tako počešeš malo, onda i oni stidljiviji dobiju reda i jededu.
— Ta znam ja to! Zar sam ga jedared češô po leći! Trgovô tolike godine, što kažu, i bio jedan pa jedan; i srebrna pucad, i ćurdija s tokama, i čizme, i svilen čupav šešir nosio… Ej, da ste me nešto onda poznavali, snaja, i da smo bili svoji kô danas.
— … a kad ga ko češe po leći, — nastavlja birtašica, i ne slušajući ga — a on je onda malo učtiviji, ata ne otima od drugi’, a on je i onako ponajdeblji…
— … Kakav sam ja bio ondak, i di treba da je sada moj kraj… pa di sam samo pogledô, bilo je cigurno moje, i kako sam se mogô oženiti!
— Znam, čula sam za tvoja čuda i pokore! Čula sam šta su te koštale one čizme i one kacabajke onim Madžaricama u Kun-Sent Martonu, što su ti svu noć igrale čardaš. Zato si ti sad i doterô do pasa.
— Al’ i jesam bio iroš, eo, duka mu! — reče i lupi o sto. — Nisam se, što kažu, bojô nijednog bačkog iroša, ni pušćô ga ispred sebe! Ej, da mi je danas onaj tal a ova moja pamet!
— E, pa sad ’ajd’ idi! Pa kad ga zakoljemo, omastićeš i ti brkove! Biće kožurice u kupusu, a dobićeš i bešiku za duvankesu; a ja ću ti je, kad uzimam kade, opšiti crvenom pantlikom. ’Ajd, irošu moj!
— ’Oću! Sve ću uraditi kô što mi kažete, samo mi nemojte prebacivati za ono malo rakijice; jerbo to je moja sladost, moj balsum! Rakija je jedna moja sladost, kasti! A je l’ vama onako malo ’ladno, snaja! Baš ne bi škodilo da se čimgođ malo ugrejem iznutra.
— Pa ti si pre rekô da te ’ladi, a sad opet kažeš da te greje?
— E, pa kad je čovek dobar, kô ja što sam, pa sve mu na dobro izlazi.
— ’Ajd baš da ti dam — smeje se Tinkuca, i paje mu fićok rakije i on ga iskapi namah. — Pomozi mi, vidiš da sama ovo dana ne znam ni di mi je glava od silna posla i peglanja sukanja.
— Ehe, — zaustavi se bojtar i uzdahnu — što kažu:
Peglaj mi se, suknjo šlingovana,
U subotu bić —
— Taki napolje, da se istrezniš! — obrecnu se Tinkuca. — Vi’š ti to njega samo!
— Hej — uzdahnu bojtar izlazeći, uzdahom punim melanholije koji je tako običan kod sviju strasnih ljubitelja rakije. — Prošlo je, vidim ja, bojtarsko i svinjarsko vreme, nit’ ima više oni’ vašara ni oni’ aldumaša, kad su išli u Peštu i vidili sveta; a sad im je lako brez nas, kad ima ajzlibana. I ko ga je izmislio! Ozntrogere mu švapske!…
⁂
— Đi! Šarga, Piroš! ’Ajde momci! Ded’, kicoši moji! ’Ajd još malo u blato! — čuje se glas Pere Tocilova i pucanj biča, i kola ostaviše čardu.
Pop Spira se namestio pored pop-Ćire, koji jednako kao bajagi drema uvučen u bundu. I jedan i drugi pop se pipaše: pop Ćira da vidi je li mu tu zub, a pop Spira da nije izgubio onaj Arkadijin zamotuljak.
„Obešenjak paorski“, mislio je pop Ćira, „mene vozi za deset, a njega za pet srebra.“
A to je isto mislio i pop Spira:
„Čivutin jedan, on se vozi za pet, a ja za deset srebra. Uvek se on tako jeftino vozi.“
Tako misle oba popa. A Pera Tocilov puši i preko kamiša se razgovara s konjima. Zadovoljan je, pa obećava i Šargi i Pirošu nove čizme od ovih zarađenih dvadeset srebra.