Glava sedma
Iz nje će čitalac videti kako je bilo kod pop-Spire na ručku, koji se sasvim mimo programa gospoja-Sidinog završio.
Gost je sedeo na klupi u porti pod jednim orahom, na koji su seoska deca uvek tako željno pogledala, ali ga je Arkadija čuvao kao oči u glavi, i razgovarao sa starim učiteljem, koji ga je ponudio burmutom, o pop-Spirinoj besedi, hvaleći ga i upoređujući ga sa ne znam kojim starim svetim ocem i sa trubom jerihonskom.
— Izvinite što ste me morali čekati, ali sam morô da ostanem; zadržô sam se malo radi crkvenih računa.
— Ta ništa, ništa, — izvinjava ga stari učitelj. — A i onako, ponjamo mi to već… i zbog slova ste malo vozbuđeni.
— A, gospodine, milo mi je što vam mogu čestitati.
— A, dakle ste slušali.
— O, vrlo pažljivo. Vrlo, vrlo lepo.
— Ja to tako počešće… Znate, kad se čovek primi nekog posla, onda treba da ga svojski radi. Ako sam pastir pastvi, a ono treba da sam kô što treba pastir.
— Svakojako, svakojako. Kažem vam, formalno sam se u uvo pretvorio slušajući, — veli gospodin Pera.
— O, molim, molim; vi me precenjujete, — veli zadovoljno pop Spira. — E, baš mi je žao što ste morali toliko da čekate.
— O, ništa, ništa. Ja sam se uostalom lepo zabavljao. Moj gospodin predšestvenik imô je dobrotu da mi da neke podatke o crkvenoj opštini i crkvenom imanju. Pa, bogami, vama se može čestitati; ova opština, kô što vidim, dobro stoji.
— Jeste, vrlo dobro. Fala bogu, kako koja godina, sve bolje. He, mi se staramo i štedimo, parohijani ne žale, nego daju. Kad smo mi, to jest ja i gospodin Kirilo, došli na parohije, bilo je, bogami, svakojako. Po četir’ tasa se nosilo nedeljom, tako da je svet izbegavao crkvu čerez tih silnih dacija, a danas, kao što ste i sami videli, samo jedan, pa i taj ćemo skoro ukinuti. Možemo, fala bogu. Crkva bogata; ima tolike dućane, zemlje, vinograde, a i gotova novca dosta. Nego, izvol’te.
Pođoše. Pop Spira produži sa podacima o stanju crkve. Usput mu je pokazao mnoge i interesantne stvari. Zaustavljali su se kod nekih kasapnica od kojih je crkva primala lepu kiriju, iako se kasapi tuže na pacove. Tom prilikom mu je ispričao istoriju jednog matorog kusog pacova kome je pre toliko godina rep odsečen kad je kasapin jednom iznenada banuo, pa od to doba je užasno obazriv i prvi bega s panja, iako bi kasapin ne znam šta dao da ga može ukebati. Gospodin Pera mu je preporučio neki lek protiv pacova. Pokazivao mu neke prazne placeve, opet crkvene, gde će dogodine zidati neke dućane i žitne magaze, što je sve gospodina Peru, naravno, interesovalo, jer je neprestano uzvikivao: „I’te, molim vas!“ ili: „Ta šta govorite!?“ ili: „Ta je l’ moguće!?“
Išli su polako, nogu pred nogu. Pop Spira mu je dalje pokazao sve bolje kuće i ukućane, ne spomenuvši, naravno, nigde devojku udavaču, ako je gde bilo. Kad stigoše pred kuću, sedoše na klupu što je pred kućom, gde posedeše malo u razgovoru dok im ne javiše da izvole, supa je na stolu.
Gospodin Pera je odmah povadio nafore iz čiste tanke džepne marame, i dao jednu gospođi Sidi, a drugu gospođici Juli.
— Gospođice, — rekao joj je — vi’te kako se staram za vašu dušu. „Tjelo Hristovo primite, istočnika besmertnago fkusite!“
Na što mu je gospođica Jula rekla:
— Fala! — uzela naforu i odmah je progutala, i pocrvenela do ušiju.
⁂
Sto je bio namešten u najlepšoj i najprostranijoj, takozvanoj gostinskoj sobi. Nameštaj lep i jak, ali stare mode.
Sve je bilo jako i temeljno, i sve prostrano i komotno: ako su kreveti, to su bili široki za dve persone; ako su jorgani, opet za dve persone; ambrel tako isto, jer pop Spira što god je kupovao, kupovao je za dve persone. U sobi dva velika teška orahova šifonera stoje kao dve male kapele, a na njima poređan porculan i tegle s raznim kompotom. Po duvarima neke slike mal’te neće biti sve iz prošloga veka. Bile su to neke stare kontrafe sa crnim okvirima; neke ptice na drveću sa prirodnim prilepljenim perjem; jedan uramljen rad s perlicama, neka časna trpeza, šta li, sa silnim krstovima i čiracima sa svećama, to je davnašnji rad frajla-Jule kad je još kao dete u ler išla, pa je na pop-Spirin imendan obradovala tátu, i podnela mu zajedno sa spremljenim slovom koje je zaboravila, i završila s plačem; a iznad toga jedna fotografija cele porodice: pop Spira i gospođa Sida sede, a izmeđ njih stoji s albumom u ruci mala Jula u kratkoj suknjici i dugačkim hozlicama sa šlingerajem, pa izgleda kao mali gaćasti golub; i slika dobroga cara Jozefa kako je uzeo jednom paoru plug iz ruku, pa sam on ore, a paor Švaba digao ruke, a upro svoj blagodarni teleći pogled u nebo, pa veli: „O, bože, ovakoga monarha daj da poluči svaka nacija!“ A do ovoga slika onoga drugoga Josifa, onoga prekrasnog Josifa iz Starog zaveta, kako se otima od pohotljive gospoje Pentefrinice, i kako bega, šmokljan jedan, kroz prozor, a ostavlja joj u rukama svoj gornji kaput koji će ovoj malo posle poslužiti kao corpus delicti. Dalje ima još nekih slika, starozavetnih i drugih, za koje se vidi da su bez ikakva plana nabavljene; ali pošto je frajla Jula, sva zajapurena i rumena, donela čorbu i stavila je na sto, to se gospodin Pera ostavi pregledanja slika po duvaru.
— Izvol’te, gospodine, — reče pop Spira — sedite tu — i pokaza mu mesto. — Ti ćeš, Sido, tamo; ja ovde, a Juca tamo bliže vratima; ona će svaki čas ustajati.
Posedaše svi pošto se prekrstiše. Pop Spira izvadi iz džepa federmeser i stade ga oštriti ocilom koje mu je uvek metano uz tanjir.
— Ne mogu nikako — veli pop Spira — da se naučim na nož, brica pa brica. Ovako sam se naučio; nekako mi je slađe s federmeserom. Dvadeset i više godina je kod mene; sam engleski čelik, oštar kô brijač. Izvol’te se uveriti! — pa ga dade gospodin-Peri.
Ovaj se čudio čeliku, i reče značajno jedno „O!“ a zatim pop Spira okrenu kašiku na učiteljevu stranu:
— Izvol’te, služite se, kod mene nema mnogo nukanja.
— O, molim, molim, — veli gospodin Pera i okrenu kašiku na stranu gospođe Side.
— A ne, gostu pripada velika kašika, reče gospođa Sida i okrenu kašiku na gospodin-Perinu stranu.
Gospodin Pera izvadi u tanjir i poče jesti. Čorba je bila pileća, baš što on voli, i dopala mu se. Za časak pokusa iz tanjira.
— Evo vam i noge, da vas voli punica, što kažu! — smeje se gospođa Sida i sipa mu u tanjir.
— Blagodarim, — klanja se gospodin Pera. — Izredna, črezvičajna čorba!
— E, to je Jucina slava, ona je danas bila reduša.
— A, gospođice, mora se priznati… u tim godinama, pa tako majstorski zgotoviti! Mogli bi gastgeberaj otvoriti! — izvali gospodin Pera, i kad reče, a on se tek onda trže i pocrvene, vide da je preterao, pa pohita da popravi i dodade — to jest, oni tamo su pravi šegrti prema vama.
Roditelji kao pametni ljudi učiniše se kao i da nisu ni primetili, a i sama Jula kao da nije sve ni dočula; ona se predala jelu i srkala, i svaki čas brisala naizmence usta salvetom ili lice keceljom.
— Izvol’te paprikaša, ako vam se dopada; izvadite još jedared, — nudi ga pop Spira.
— Hvala lepo! — odbija gost.
— Vrlo dobro, kô da ste mene pitali. Štelujte se i za pokenes, — veli gospođa Sida. — Vidite samo kako se sve rumeni! — reče i metnu pred gosta.
Pop Spira nije mario za pohovano pileće; kao Srbin i pravoslavne crkve sin mrzeo je na to švapsko pečenje, i čekao je gužvaru, omiljeno svoje jelo:
— Ne marim ti ja za te pokenese i nokenese, kako li ih zovete! Nikad ne znaš šta si izvadio! Tražiš i ’oćeš belo meso, a kad razviješ, a ono šija s glavom! Švapski žebrakluk i ništa drugo, vrag im materi, kad već tako moram da se izrazim! Od jednog pileta ’oće stotinu da ugosti; ’oće i da počasti i da opet malo košta! Nema ti ništa lepše nego onako srpski zgotovljeno; pa lepo onda vidiš još iz kujne šta mu je glava a šta opet trtica, da prostite!
Kad je došla gužvara, onda je nastalo opšte hvaljenje. I sam pop Spira, koji je uvek naglašavao da pravi roditelj ne treba svoje dete pred njim samim da hvali, — ovde je odstupio od toga principa i pohvalio gužvaru.
— Dobro pečena, pa masna, e, to vredi! — veli pop Spira. — Ja vam ne marim za torte i druge kojekakve kerefeke. Nego jedna gužvara, ali da mi je pre toga samo jedno jelo, pa odmah gužvara. Nema ti tu melšpajza kad nije mastan, pa ne curi mast niz bradu. Ama, fino je, kažu, aja, ne marim ti ja za to!
— Sasvim tako, imate pravo. I ja pretpostavljam dobru savijaču svakom cukerbekeraju, — veli gost.
Sa gužvarom je završen ručak, a otpočet je življi razgovor. Dotle se jelo i pomalo govorilo, a sad je nastao razgovor uz vino.
Pop Spira je bio prilična ćutalica i inače, a kad je jeo držao se onog zlatnog Dositejevog pravila: „Kad jedeš, jedi, a ne razgovaraj ni s kim.“ Vino je bilo izvrsno, a pop Spira ga je hvalio i ređao dobre osobine i dejstvo njegovo.
— Kod mene je to pravilo — govorio je pop Spira — da je čovek veseo. A kako će vraga i biti veseo brez vina, jer „vino veselit serdce čelovjeka“, što rekô car David u jednom psalmu. A ovoga vina nećete nadaleko naći. Eto, gospodin notaroš baš zna šta je vino, pa kad god ’oće dobra vina da pije, a on eto ti ga pa k meni. „Srdili se vi ili ne srdili, ja dođo’, kaže, na jednu čašicu.“ Kad al’ jest, vraga, čašica! Bude tu i deset!
— Pa i dvadeset! — dodaje gospodin Pera smešeći se.
— Ta da, da, što kažete, i dvadeset! A da šta vi mislite!? Niste ga još vidili, a da vidite kakav mu je crven nos! Dakle, molim…
— A blagodarim!
— Ali koštajte! Aja, ne trpim ustručavanja!
— Mogu, naposletku, — popušta gost — ali samo s vodom, onako kô stari filozofi grčki.
— A, ta man’te ih bestraga! Kako su radili, onako su i prošli. Ono je Stari zavet bio, a ovo je sad Novi! — šali se pop Spira. — Nego vi ’ajde onako po hrišćanski, čisto vino, onako po srpski nategnite kô naš Kraljević Marko! Koštajte ga samo!
Gospodin Pera uze i popi pola čaše, a pop Spira se nasloni na desnu ruku, a levom drži bradu, pa ga gleda blaženo i ne trepće.
— A, šta ja kažem? Šta velite na to? — Izredno — veli gospodin Pera i gleda s izrazom divljenja po domaćima i puca polako jezikom. — Bogami! A, koliko ga imate još u podrumu?
— He-he! Koliko ga imam da imam, tek velim, danas ga nećemo popiti, pa sve da uzmemo u kompaniju i samoga Kraljevića Marka.
— Ja se, doduše, ne razumem baš mnogo u vinu, ali vas uveravam — veli gospodin Pera — da ovako što još nisam pio. Ovako nisam!
— A, to vam verujem, to vam verujem — smeje se zadovoljno pop Spira. — Pa ja vam govorim, čisto naturalno, bez špecija, a vi mi se tu jednako cifrate. Eh, takva ti je sadašnja mladež! Pa onda se čude što toliki umiru od apcerunga! Kad sam ja bio vaši’ godina, ja sam toliko mogao našte srca popiti koliko trojica vas sadašnji’ posle najmasnije karmenadle…
— Ama, Spiro, kako to još govoriš!? Ko te ne poznaje, mislio bi samo da je sve to istina! — veli gospođa Sida.
— E, nije nego nije! Pa kad grunemo:
Ujutru rano
Čim zora zaplavi,
Vožd Novak tajno…
— No, vrlo lepo! Valjda ćeš sad još pripovedati tvoje štiklove.
— A da šta bi ti ’tela? Ako ti se ne dopada ta pesma, pevali smo mi onda i drugojače!
— Ta marim ja za pesmu, — brani se gospođa Sida — mogli ste šta ste hteli pevati.
— Pevali smo mi i ovu, — dira je pop Spira, pa zapeva:
O, nezlobna golubice,
Nevina moja grlice!
Kako tiho ti počivaš,
I konečno ne čuvstvuješ
Bol serdca mog!
— Ta idi, moli te! — ljuti se gospođa Sida.
— Pa tek ova! — dira je opet pop Spira, pa zapeva:
Sjećaš li se onog sata,
Kad si meni oko vrata
Bjele ruke savila?
I krijući tvoje lice
Meni skoro…
— Ta koji ti je đavo! — prekide ga gospođa Sida ljutito, — Ju, izvin’te, gospodine! Juco dušo, idi u kujnu pa spremi crnu kafu. Znam da varošani rado piju. Ja po tri dana ne mogu da spavam samo jednu šoljicu kad popijem.
S kafom je išlo malo poteže, jer su jedva našli žrnalicu; kako su često u pop-Spirinoj kući pili kafu, tako im je i trebala.
Posle nekog vremena Jula unese kafu i posluži ih sve. Kafa je bila taman koliko treba vruća i crna, i učitelj je pio i hvalio, pljuckajući onu krupnije samlevenu koja je plivala po površini.
— A gde je vama kafa, gospođice?
— Ja ne pijem! Táta kaže da uzbunjuje krv i ne da spavati.
— A pijete li bar belu kafu?
— Da.
— A punš?
— Ne.
— A gefrorenes?
— Da.
— A ajskafe?
— Ne.
— Čudnovato zaista! Ko bi to rekao!? — čudi se gost, ne znajući ni sam šta više da pita Julu.
— E, — predloži pop Spira — ’oćemo li da malo isperemo gušu vinom?
— A koliko ga imate u podrumu, zaboravio sam da vas zapitam! — reče gospodin Pera.
— Pa imam tako trideset akova, nijedno nije mlađe od pet godina, niti slabije od ovoga što ga sad pijemo, a pijemo ovo leti. Ali jedno je, bome, oteralo daleko i starinom i kvalitetom. A natočeno je u burad nekako još prvih godina kad smo se, vo vremja. ono, ja i Sida uzeli. Od njega mislim da neće biti davno i nadaleko boljeg. Ako bude bolje samo ono što su ga, bože me oprosti, u staro vreme pili oni svatovi u Kani Galilejskoj.
— A to vino — upade mu gospođa Sida u reč — rešio se moj suprug da otvori kad uzudajemo našu Jucu; pa o njenim svatovima neka se potroši. kô velimo, kad je miraz kô što treba, neka bude i vino; kad već mladoženja dobija vrednu devojku i dobar miraz, neka onda i svatovi vide ’asnu. A već tu je, tek što nije, javljaju joj se dobre prilike, eto…
— A-a-a, tako zar vi znate?! — začu se još iz kujne glas gospođe Perse. — Vidiš ti to nji’ samo! Dobili goste, pa se nikom i ne fale! A, a, daću ja vama! Gledaj ti samo nji’!
E, sad predstavite sebi, dragi čitatelji, da ste vi nešto namesto gospođe Side: kako je izgledala i šta je pomislila gospođa Sida kad je taman počela, a gospođa Persa je iz kujne prekide! Pisac lepo sebi predstavlja sve to u pameti, ali mu je slabo pero, slab sav pisaći pribor da to verno nacrta; zato moli čitaoce nek se potrude pa neka to oni sami predstave sebi, jer je lakše sve to maštom predstaviti nego perom opisati.
Toliko samo dodaje da je gospođa Sida, kad su pop-Ćirini već ušli u sobu, naročito izašla u kujnu da se tamo od čuda triput prekrsti. A i jeste bilo čudo i iznenađenje! Sa ovim iznenađenjem moglo bi se porediti samo ono pre godinu i više dana, pre onih velikih eksera na kapiji, kad je jednom banula u Žužinu sobu, pa zatekla tamo jednog kurmahera Žužinog gde sedi, pa se namestio taj sin kao da je došao i seo da se fotografira. Pored njega stoji pun bokal vina, a on, bezobraznik jedan, pušta guste dimove iz pop-Spirine skupocene stive lule sa dugim kamišem. Ni onda nije umela od čuda ništa da proslovi, pa ni sada. I sada, da je neko ubacio spolja kroz prozor čitavu ciglju i polupao joj sav porculan, ne bi se tako skamenila gospođa Sida kao kad je čula glas gospođe Perse. „Kad me nije juče šlog udario“, govorila je gospođa Sida, „živiću bar petnaest godina duže od pokojne mame.“
— A mi, bogme, nismo ’teli da čekamo limun, nego se krenuli sami, — reče gospođa Persa kad je ušla, za njom pop Ćira, a za njim Melanija. I taman je izrekla to, a ona se trže, pa nastavi: — Ah, izvinite! No, lepo ćemo izgledati. A meni kažu: kod pop-Spirini’ gosti, a ja mislim: valjda došla Lalika iz Perjamoša s decom, a ono gle… O, molim, molim po sto puta…
— Ništa, ništa — veli pop Spira zadovoljno i ustaje. — Nije Lalika, ali je neko drugi, još ređi, pa još bolje. Izvol’te, oče Ćiro, sedite; sedite, gospoja-Perso; Melanija dete, eto ti do Juce.
Melanija pođe tamo, ali je gospođa Persa povuče i gurnu brzo na drugu stolicu, baš do gospodina Pere, tako da je ovome sada s desne strane bila Jula, a s leve Melanija.
— E, baš, baš ste dobro učinili što ste došli, — veli gospođa Sida — a ja sam baš mislila da pošljem po vas da dođete, ili da nas čekate kod vas.
— Eto vidite, a ono ispalo pa će da bude i jedno i drugo. Jer ja mislim da nam ni sad nećete odbiti poziv na jauzn.
— O, s drage volje, s drage volje! Samo ako, to jest, gospodin Pera pristane, — veli gospođa Sida, a u taj par došla joj gospođa Persa sva zelena.
— O, koliko laskavo za mene, — veli gospodin Pera — raspolažite, molim, sa mnom kako vam je volja.
— E, e, — veli zadovoljno pop Spira — al’ baš dobro kad ste došli. Sido, ’ajde brže daj druge čiste čaše, i drugo, hladnije vino.
A zatim se okrete pop-Ćiri da mu odgovori na pitanje koliko je danas palo u tas. Zatim je pohvalio heruviku, a učitelj opet prediku.
Dokle su pop Spira i pop Ćira razgovarali, sedeo je gospodin Pera kao na iglama između dve lepotice. Gospodin Pera nije bio od onih mnogih salonskih lutaka i glupaka što se odmah u prvi mah umeju da snađu i dopadnu u ženskom društvu sa onim dosadnim stereotipnim frazama od kojih su nekoliko tuceta napamet znali, i time plenili ćurkasto ženskinje; ali koji posle obično kod pametnijih ženskinja postanu dosadni, jer što su znali, to su odmah izdeklamovali, i u pravom, zanimljivom govoru i ne mogu učestvovati. Ne, on je bio od onih koji su s početka nespretne ćutalice, ali koji sa življim i interesantnijim razgovorom postaju i sami življi i interesantniji. — A takva je bila i gospođica Jula. — Gospodinu Peri se zavezao jezik pa ni reči da rekne, nego je uzeo pa razgledao jedan nož koji je ostao tu na stolu i pročitao je u kojoj je fabrici liven. Sav escajg je bio staroga šloga, dobro očuvan, ali davnašnji. Donela ga je gospođa Sida u miraz svome popi, i iznosio se iz šifonera samo onda kad su u gostinskoj sobi skidane futrole od konofosa sa stolica, fotelja i kanabeta, a to je bilo samo onda kad su gosti dolazili.
Frajla Jula je mogla u pauzama da živi, ali ih frajla Melanija nije trpela, i zato ona poče:
— Pa kako vam se dopada, gospodine, ovo naše mesto?
— Vanredno, gospođice.
— Eh, vi samo šmajhlujete! — odgovara Melanija. — Otkad pre da vam se dopadne tako?! Doći iz Karlovaca, iz onaki’ romantiš predela u ovu ravnicu bez okoline!
— Ah, gospođice, ovako lepa okolina, — pa pokaza na njih dve — kome da se ne dopadne!?
— Ju, gospodine, ta to bi još vrlo rano bilo! — veli Melanija.
— E, dabome, to je uvek delo jednoga momenta.
— Nisam znala, verujte, da su karlovački bogoslovci takvi šmajhleri! — reče Melanija, i kradom gurnu Julu lepezom.
— Ja sam, verujte, jedan od najgorih, upravo nikakav šmajhler ili laskatelj, ali što je istina, istina…
— Je li, Julo, da je gospodin šmajhler?
— Dabome — veli Jula.
— Šta, zar i vi tako mislite!? Ta to sam ja onda zapao među sve same neprijatelje.
— Ju! A zar smo vam mi neprijatelji? Je li, Julo, — pita je Melanija iza gostovih leđa ljuljajući se na stolici — jesi l’ ti neprijatelj gospod’na Pere?
— Nisam… a zašto bi’ bila? — veli Jula, a svu je oblila rumen i razmišlja šta bi to sad mogla raditi u kujni, ili ma gde, samo da ne sedi tako.
— Eto vi’te — veli Melanija.
— Al’ vi ste svakojako.
— No, zasad još ne, al’ može biti, vremenom — veli Melanija.
— No, gospođice, — veli Pera, koji se malo veštački oslobodio popivši dve naiskap — nisam ni slutio da ste tako opaki.
A, ne, ne, ja mislim to ako, to jest, zaslužite.
— Pa onda, molim vas, rec’te mi napred da se čuvam! A čime bi’ ja to zaslužio.
— Pa evo time… Ako budete, to jest, pred nama falili varoške gospojice. Je l’, Julo?
– Jeste! – veli Jula.
– Na moju časnu reč, verujte mi, – veli Pera – i da sam ih dosad hvalio, Od danas bi’ morao prestati i promeniti mišljenje.
— A kako to da razumemo? – zapita ga Melanija koketno i stade se hladiti lepezom tako da vetrići dodirnuše i Perinu kosu. — dakle, molim odgovor? Kako to mislite?
— Kako šteti? Kako i da mislim kad me tako gledate?
– Pa dobro, a ja ću onda gledati u Julu, a vi mi onda kažite. Je li, Julo?
— Pa tako… mislim… Mislim, dakle, da se varoške gospođice ne mogu ni sravnjavati sa gospođicama na selu – veli Pera, kome se odrešio jezik. — Ili, upravo, varoške su prema onima sa sela kao… kao ono bez mirisa dućansko cveće prema miomirnom naturalnom i prirodnom cveću iz bašte ili perivoja.
— Iju! – kliknu Melanija. – Ala vi to lepo sravnjavate, samo kad bi to bila istina!
— Lako je sravnjavati, – veli Pera – kad je već tako.
— Pitaj, Julo, gospodina kakvo smo mi cveće, ja i ti? Kako bi nas nazvô?
— A zašto da ga ja baš pitam? – veli Jula zbunjena i rumena. – Pitaj ga ti.
„Ej, srećo moja“, šanu u sebi gospođa Sida, koje je jednako gledala kako Melanija uspešno vodi ofanzivu.
– Hoćete l’ da vam baš kažem? — pita Pera.
— Ju, slat… pardon… gospodin Pero, ovako vas molimo, — reče i sklopi ruke – i ja i Jula.
— Pa, eto… vi ste ruža, duplovana ruža; a gospojica Jula je smerna ljubičica.
— Uh, — huknu gospođa Sida — ove muve.
„Dobro kad ne reče cvekla!“ reče u sebi gospođa Persa, koja se takođe sva u uvo pretvorila. A bila je zadovoljna; videla je već da se stvar vrlo povoljno razvija.
— Ah, vi muškarci! Što ste vi majstori u ismevanju, to više nema! — reče Melanija i popreti mu zatvorenom lepezom.
A zatim se razvi vrlo živ razgovor između Melanije i Pere u kome je Melanija mnogo više govorila, a Jula se samo blago i pitomo smešila i tek ponekad „da“ ili „ne“ ili „dabome“ rekla. Isto se tako živ razgovor poveo i između popova. Oni su se razgovarali o letini, o banatskoj pšenici i o vlaškoj pšenici.
— I dobro je i ne valja, dragi susede, — veli pop Ćira — što je tako ponela godina. Žita puni ambari, a kotarke očekuju kukuruz, a kukuruz izredan, pa nađikao, gledam ga baš juče; hulaner na konju da prođe kroz njega, ne bi se video; a klipovi kô levča dugački. Al’ će paor da pobesni, vrag mu babi! I dobro je, i ne valja! Zapamtio sam dobro, kad god je tako rodna godina bila i jeftina bila ’rana, uvek je bilo rata. Sad kako je, to ja ne znam! Valjda i ti carevi pobesne kô i paori. Al’ vidićete samo da će baćuška zaokupiti! Biće, drž’ ne daj!
— Bome, ako se umeša onaj naš sjeverni stric, biće povuci-potegni; svi su izgledi za to. I ja isto tako šacujem, — potvrđuje pop Spira. — Eno gledam samo na asentirungu: kakve ti ne uzimaju u vojsku. Čisto vele: „Daj samo nek je više kanonenfutera!“ Sad im je svaka žgeba i navrta dobra; nema više untauglih! Eno i Perin onaj mucalo, nema prednja dva zuba, a ne ume sekser krajcara da izračuna, pa i on ostô u katanama. Ne valja, ništa ne valja! Biće, što rekli naši stari, krvoprolitija nekog, biće, biće!
Dok se oni tako razgovaraju, čaše se neprestano pune i prazne. Piju oba popa, a pijucka, bogami, i gost, zaboravio na stare filosofe, pa pije bez vode vino. Poslušao je pop-Spiru koji reče: „Da je voda dobra, ne bi u njoj kreketale žabe, nego ljudi.“ Svi su živo i prijatno razgovarali, samo je kod popadija nešto zapelo, nešto išlo ćoškasto. I jedna i druga se izvinjavala umorom i vrućinom. Tako je trajalo do pet časova. Tada gospođa Persa podseti društvo da bi dobro bilo da pređu malo kod njih.
A to je bilo vrlo dobro. Jer da su još malo samo ostali, otvorilo bi se grotlo na vulkanu prepunom gneva, hoću reći: planula bi gospođa Sida, i zaboravila bi sve obzire koje treba da ima jedna gostoljubiva domaćica. A uzroka je bilo već isuviše. Prvo i prvo, nije bila ni najmanje zadovoljna sa Jucom i Melanijom. Ona prva bila je dozlaboga stidljiva, da ne kažem zavezana, ovo poslepodne a ona druga, to jest Melanija, pustila se u unterhaltung s gostom, ali to tako kao da je sama ona tu. „Ono nije više ni izgledalo da je u kući“, pripovedala je posle gospođa Sida, „nego kô kad se neka bečkerečka čifucka frajla u promonadi unterhaltuje s lajtnantima ulanerskim, kad o šabecu svira regimencka banda u promonadi. Vid’la sam“, veli, „svaka čuda, ali toga pokora — nikad!“ A drugo, što je tako isto, ako ne još i gore, naljutilo gospođu-Sidu, bilo je i samo gospoja-Persidino ponašanje. To, doduše, nije niko video, ali videla je gospođa Sida, a to je dosta. Videla je, naime, kako gospođa Persa briše svojom čistom šnuftiklom jednu čašu, — bajagi čaša nije čista! „A čaša bila čista, kô dijamant!“ uveravala je gospođa Sida. E, to je tako naljutilo da umalo što nije planula i očitala joj u svojoj rođenoj kući. No sreća te je ova napomenula da se polazi i popovi se digli već. I tako je za taj par odložena bila erupcija gneva gospođa-Sidina.