Glava sedamnaesta
Koja je samo zato postala što bi inače Glava šesnaesta porasla kao glavurda. U njoj će čitalac videti ko je glavni vinovnik što se ljudi, ne samo grešni mirjani u parohijama nego čak i parosi, mrze.
Ah, jeseni, jeseni! Kako si sumorna kad te čovek posmatra gacajući blato po sokacima, ili onako pokisao kad se grči u kolima bez arnjeva! I jednog takvog sumornog novembarskog dana, stiže iz vladičanske rezidencije T. poziv i jednome i drugome parohu. Tamo su razgledali tužbu i uzeli je u postupak. I sad moraju obojica da predstanu nadležnom sudu. Da idu odmah, jer u subotu se mora bar jedan vratiti, da bude tu radi crkve. Ozbiljan i jedan i drugi pop; i jednog i drugog spopala neka trema. I sam tužitelj Ćira se prepao, pa mu čisto došlo da pokuša da trgne tužbu i preda stvar zaboravu.
— Neka ga đavo nosi! — veli pop Ćira. — „Pametniji popušta“, vele naši stari. Uzdržao sam se, savladao sam moj gnjev, i posramio ga svojom uzdržljivošću i dolgoterpljenijem, a to više vredi nego da sam ga bacio pod noge. Neka ide bestraga, kazaću da odustajem i praštam velikodušno nanetu mi obidu.
Ali gospođa Persa ne da nikako, nego jednako potpiruje plamen mrzosti i omraze.
— Šta?! Zar onaj paorenda i dalje da bude paroh tu di si i ti?! — praska gospođa Persa šetajući po sobi, pa od vremena na vreme zastaje, briše porculan keceljom, gleda pop-Ćiru s leđa i nastavlja da podbada. — Ćiro, uzmi se na um! Ćiro! Odma’ idem u rod; idem u beli svet ako taj grubijan ne povuče što je zaslužio! Idem, Ćiro, kud me oči vode a noge nose, i gledaj šta ćeš bez popadije; da te vidim onda šta ćeš!
— Ali, Persida, slušaj, zaboga.
— Neću ništa da slušam, ništa da čujem! Punktum! — viče gospođa Persa, podobna razdraženoj lavici. — Ćiro, utubi dobro to što ću ti sad izdiktirati: dok ga ne vidim obrijanog da mu lice izgleda klot kô jurget, neće mi, Ćiro, biti srce na mestu.
— Al’, Perso, zaboga! Ta ti i ne znaš kako je sve to išlo dok je došlo do gustoga.
— I neću da znam, i ne treba mi da znam! — sikće gospođa Persa. — I brkove mu skini, grubijanu jednom salašarskom, a ne samo bradu. Ako mu je vo vremja ono onaj njegov deka mogô dobiti onda nemešag od Princ-Evgena kod Sente kad se tukô pod Jovanom Tekelijom s Turcima, valj’da i ovaj sad da dobije zato somborsku parokiju, šta li? Čuješ, Ćiro, i brkove dole! I da sam ja kojom srećom na tvom mestu, ja bi’ tražila od njegove ekselencije gospodina vladike da ga baš onaj njegov kako se đavola zove, no ta onaj njegov Šaca, jest on baš da ga obrija! Baš on, i niko drugi. A ja bi’, da sam ja nešto na tvom mestu, ja bi’ sela preko puta od njega, evo ovako, Ćiro, — reče i sede na jednu fotelju — pa bi zapalila lulu i naređivala kako da brije. „Još ovde; ovde nije dobro obrijano! Eno tamo još tri dlake vidim“, rekla bi’ i pokazivala kamišom na tu stranu? Čuješ li, mamaljugo banacka?
— Al’, za ime boga, Persida, pa dosta mi je udovletvorenija! Eto, Pera je isprosio našu Melaniju; kroz nekoliko nedelja će biti i svadba. Pa zar ti nije dosta kad si mu, tako reći, ispred nosa ugrabila zeta?! Ako ćeš pravo da ti kažem, Ja mu se, ta bogami, i ne čudim što mu je bilo teško. Ta otac je tek!
— Ćiro! To je već štogođ drugo! Drugo je naša Melanija, a drugo ona njihova landpomerance! Mladić lepo vaspitan, izobražen, pa traži spram sebe i svoga vaspitanja i priliku, kô što bi’ i sama uradila da sam na njegovom mestu. Ništa mi tu, Ćiro, nismo krivi, nego imô mladić oči pa probirô. A ona njihova da je bila za nešto bolje rođena, ne bi se zadovoljila kalfom.
— E, e, — ti već daleko teraš!
— E, sad ja daleko teram! Ja, daklem, teram daleko! Ej, mamaljugo, mamaljugo banacka! Dakle ti si već konten da sve zaboraviš! Ćiro! Kad mrziš, treba da mrziš ljucki. Jest, tako je to! Sve dole! I bradu i brkove,i…
— Ali njegovo preosveštenstvo, gospodin vladika, ekselenc…
— Kakva ekselencija! Kakav vladika! More, ne bila ja na tvom mestu, a ja bi’ to već… vidô bi ti! Ćiro! Da znaš da ćeš tamo naći sva četiri vaselenska patrijarka i petoga rim-papu, pa ništ’ ne treba da se plašiš, Ćiro, kad znaš da si u rezonu, nego treba da im kažeš sve što ti je na srcu, što te jede i peče. Ćiro, kad mrziš, mrzi! I brkove mu nemoj oprostiti, sve dole, sve! Sve!
— Ali, Persida…
— … A našem Peri treba da kažemo da odma’, od sutra, pusti još dužu kosu; kad dođe vreme, nek je gotov i za đakona i za popu!
— Lako je tebi! — uzdahnu pop Ćira.
— Sve, sve mu obrijaj, nek izgleda kô ćelavi Muslija! I u grob kad legnem, Ćiro, misliću furt na to! Iz groba ću, čini mi se, ustati sa brijačem, pa ću ga sama obrijati ako ti nećeš! Da pamti kad se bacio na tebe.
— E, ti kad nekoga mrziš, a ti ne znaš da postaviš, tako da kažem, plot tvojoj mrzosti i jarosti! — reče pop Ćira, smešeći se malo. Valjda mu je došlo smešno, pomišljajući kakav bi to prizor bio kad bi gospođa Persa stala da brije pop-Spiru, a ovaj se otima. — Ah, ne, ne! Ti si strašna kad nekog omrzneš.
— Nije neg’ da se još izmirim valj’da! Ako ti ’oćeš, ja bo’me neću! Ja kad volem nekog, ja sam onda melem, a kad ga mrzim, onda mu ne treba gori pelen!
— Pa, zaboga, Perso, trideset skoro godina živimo kô prijatelji!
— Ne trideset, Ćiro, nego trideset puta trideset da je, pa neću da znam! Nema više ništ’; bilo pa prošlo! „Pokvareno prijateljstvo“, pamtim kako mi je govorila uvek moja pokojna mama, bog da joj dušu ’prosti, bila je zdravo pametna žena, „nije“, veli ona, „kô kakva poderana štrimfla, pa da se može podštrikavati!“ Aja, nema toga, Ćiro! „A ponovljeno prijateljstvo, to ti je, dete moje, baš kô podgrijan cušpajz od krompira! Ako od podgrijanog krompira od podne može biti večera, to će i od pokvarenog prijateljstva moći biti štogođ!“ Nema ti tu, moj Ćiro, više ništa! To je bilo, bilo, Ćiro, a i ne daj bože, više da se povrati! — grmi gospođa Persa.
— Ama neki strah ušô u mene, — veli pop Ćira — pa nikako da se ohrabrim. Nije to šala ići pred preosveštenstvo! Valjda sam ja to naučio! A kakve sam sreće, još mogu ja biti kriv!
— Sav svet zna da je on kriv.
— E, slaba je to utjeha za mene! Znam ja Spiru. Ne da se taj lako! Kako je debô, a da vi’š kako se praćaka kô šaran kad ga izvuku iz vode. Naučio je taj na te kolače. Koliko se samo puta taj iskobeljô, i to baš tamo di sam mislio da mu, bože me prosti, ni sam savaot neće moći pomoći! — Eno kad se ono vukô klipka, pamtiš i ti, pre petnaest godina, kad je bio hram crkve, pa kad se vukô u porti klipna sa paorima, pa sve nadvukô. Javili gospodinu episkopu, pa ništa. Pa pre toga, ako se sećaš, još kad je ono zadocnio na jutrenje, ja pomisli’: „Ode mu brada kô da je nije ni imô“, a on još pohvaljen i crven pojas dobio! Ima taj više sreće neg’ pameti, to ja samo znam.
— Dolijaće! Dolijaće, Ćiro, ako ima boga, kô što ga i ima! Nego ti samo ne popuštaj tvoje pravo i tvoj rezon! Vid’la bi’ ja nji’, da je nešto pop Spira u rezonu; teško bi bilo meni! Morala bi’ od one Side u beli svet bežati! Pobedićeš, Ćiro, drž’ se samo!
— Ta, ja već vidim moje dobrojutro, — veli pop Ćira — vidim ja i moje i pop-Spirino dobrojtro!
— Ti samo čuvaj onaj zub! Da ga čuvaš kô oči u glavi! To ti je najvažnije sad na ovom svetu!
— Tu je kod mene. Nosim ga uvek sa sobom, u zlu ne trebô! Al’ koje mi i ’asne od njega, kad će mi se, znam, zavezati usta kô zvono na Veliki petak, pa neću umeti nijedne kad dođem pred njegovu ekselenciju.
— Ej, da mi je, Ćiro, da ti ja moj jezik nešto mogu da pozajmim! A kad ćeš morati tamo?
— Prekosutra se krećem.
— A jesi l’ se postarô za kola?
— Sutra ću da gledam u selu.
— Gledaj, bo’me, zimnje je vreme, nije kô u leto, a znaš obešenjake paorske!
⁂
— Kad ćeš na put, Spiro? — zapita gospođa Sida.
— Sutra, u ime boga — uzdahnu upitani.
— Pa jesi l’ se spremio? — pita ga brižno.
— Ta, nisam, baš kô što b’ ja želio, al’…
— Ta samo da prođe jedared ta komendija. Strašno sam se dala u brigu, Spiro! Ima tri-četiri dana kako sve snevam neke episkope i neku berbersku sapunjavicu, a to ne sluti na dobro!
— E, pa kad ’oćeš zeta berberina, to ćeš i snevati!
— Ta ne čerez toga, nego se bojim da te ne kaštiguju.
— A, do toga neće doći — hrabri je pop Spira. — Ne dam se ja dok sam živ! Taman! Makar odno đavo lanac-dva.
— Dakle ima neke nadežde?
— A kako je, naopako, ne bi bilo?! Što kažu, čovek dok je živ, on polaže nešto na nadeždu, nada se! Ja sam se ispočetka malo kô i bojô, jerbo, znaš, kako je! To mogu tebi da kažem. Kriv sam. Kriv sam, vidiš i sama, kô đavo sam kriv! A toliko sam se uzdržavo! No, al’ zato ipak ne treba se predavati očajaniju.
— A jesi l’ se posavjetovô s kimgođ? — A s kim ću, kad i ne smem nikom da kažem kako je baš sve to bilo! Šaca je dete, a šta bi’ i znao s njim!?
— Pa zar nemaš baš nikog drugog? A kako Arkadija, kako s njim?
— Ta, on mi je već kudikamo pouzdaniji, pa njemu sam već smeo da kažem šta je i kako je, a nešto je već i sam znao.
— Pa šta ti on kaže?
— Pa kaže da ima nadežde. Samo, kaže, da isplanira, još malo, pa će mi danas kazati šta je iskumstirô.
— O, daj bože da ispadne samo štogođ dobro — veli gospođa Sida, pa se prekrsti krišom od pop-Spire. — ’Oćeš li da ti spremimo što za put, kô obično?
— Možeš; mada mi nije ni do čega.