Glava dvadeset šesta i poslednja
##
Koja će sadržajem svojim začudo mnogo biti nalik na one „štamparske pogreške“ koje se obično u svakoj, pa i u najboljoj knjizi spominju na kraju, – gde, to jest, piše: kako je, ikako bi trebalo da je u knjizi.
Prošlo je od onoga ispričanog u prošloj Glavi poviše godina, a za to se vreme dosta štošta izmenilo, i selo i parohijani, i popovi i popadije, i zetovi i kćeri im.
Popovima pomažu kapelani, a popadijama sluškinje udevaju u iglu. Popadije su — htele ili ne htele to priznati – mnogo starije, sad već i leti, čim zahladi, nose botuše. Jedna po jedna sposobnost ih izdaje. Obe nose naočari. Ostavljaju ranije štrikeraje, i priznaju i same da nije kao nekad. „He, ostarelo se to, bo’me! Prolaze godine!“ tek rekne jedna ili druga savijajući štrikeraj i zabadajući štriknodlu kroz klupče i čarapu. A to još jasnije priznaju kad hoće da udenu u iglu. Tada obično i jedna i druga zovu sluškinje, koje imaju mnogo zdravije oči, pa mogu da vide i mnogo sitnije stvari nego što je, napriliku, kakav apotekarski pomoćnik, kišbirov ili hulanerski kaplar. Postale su i zaboravne, tuže se na pamćenje. Zaborave gde šta ostave, pa često po pola sahata, a i više, traže, napriliku, naprstak. „Ta, di se samo deo taj prokleti naprstak? Sad je otoič tu bio, grom ga spalio! Još se sećam da sam ga na naročito mesto metla, da ga samo ne zaboravim! Moram zašiti ove proklete džepove: sto džepova, a ni u jednom šanta!“ pa se lupaju jednako rukama kao petao kad hoće da kukurikne; psuju, praskaju i bede ma koga po kući, dok im naprstak ne spadne s prsta. „O, ubio te bog, Persida — ili Sida —! Sve kod tebe mora biti neki đavo; kô da ti je osamnaj’st godina!“ Ali ipak ni jednu ni drugu nije izdao ni vid ni pamćenje onda kad treba videti svoju protivnicu, i kad se treba setiti sviju onih neprijatnih sitnica iz ranijeg neprijateljstva. Pamti sve i jedna i druga, i mada se tuži na slab vid, ipak zato jedna drugu još izdaleka opazi, pa se jedna drugoj uklanja s puta. Izbegavaju se da se sretnu, jer se još jednako smrtno mrze. Ali se mora priznati da su ipak nešto manje ofanzivne i ratoborne nego nekad; jer sad radije izbegava jedna drugu, a nekad je volela nego bogzna šta da jedva kraj druge prođe, pa da nešto neprijatno rekne i dobaci jedna za drugom, da je nasekira i otruje bar za onaj dan. Ali je mržnja još tu jednako; ona tiha, ali stalna, večna mržnja. Ona ih krepi, daje im snage i mili im život. Kao ono ponekoj paorskoj babi što treba svakog dana izvesna mera rakije pa da se može kretati, – tako je i njima potrebna ta mržnja da ih drži u životu. To im je motor u životu, i one bar znaju zašto žive ili, bolje reći, životare, jer i kakav im je to život kad ih i zubi jedan po jedan izdaju i daju im licu sve više pravi babji izgled. Jedna jede samo na levu, a druga samo na desnu stranu. I u tome se ne slažu! Sve, sve se, kažem, izmenilo, — čak i onaj stari sat pop-Ćirin je dospeo u čeljadsku sobu, jer je, kako je pakosno govorila gospođa Persa, tako omatorio da je pored kijanja i kašljanja počeo već da baca i šlajm, — samo ona stara guja, ona stara mržnja, ostade još da ih i dalje truje i troši, ili drži u životu, kako se one teše.
I popovi nisu kao nekad. Govore, doduše, među sobom radi gospodina episkopa i radi svoje pastve, ali i to ne ide onako srdačno kao nekad, nego onako zvanično, hladno: nikad više da se vrati ono staro!
Pa i zetovi su im se izmenili. Pera je postao od učitelja đakon, a od đakona pop; a Šaca od berberina hirurg i dentist. I slavna varmeđa i svi ga tituliraju: gospodin doktor Šandor, samo mu gospođa Persa još nikako ne priznaje bečke diplome njegove, jer kad je reč o njemu, nikad ne kaže drukčije nego: onaj brica. „Ta ni mu je ni deka bio doktor!“ dodaje pakosno.
Obojica žive sad u varošima. Šaca u B. u Bačkoj, a Pera u V. u Banatu.
Peri je to već druga varoš za ovih šest godina otkako je obukao mantiju. I u onoj prvoj varoši bilo mu je dobro. Bila je dobra parohija za popa, ali se nije dopadala popadiji. Melanija se osećala tu — kako se sama izrazila u pismu — kao zakopana, i on je morao tražiti novu parohiju, i dobio ju je u V. Sad je, hvala bogu, i popadija zadovoljna, više nego i sam pop. Melaniji se tu dopalo. Velika varoš, ima fina varoškoga sveta; svega i svačega što se samo poželeti može, „a moja je Melanija za varoš i stvorena“, govorila je odavno gospođa Persa. Tu Melanija ima zabave i provađanja. Kolosalno je napredovala u klaviru; sad svira i teže pijese, koje se prostacima i ne mogu dopasti, a poučava je jedan Pemak, kinstler u tim poslovima, jedan mlad, bled plavušan sa malom retkom bradicom, i ustima od uveta do uveta. Nije baš tako lep, ali je kao veštak prijatan. Već je dvared sudelovala u dva koncerta, koja su davana radi podupiranja varoškog špitalja i u korist još nekih drugih humanitarnih celji. A, sem toga, sad se još odala i na učenje jezika. Uči francuski, jer je zdravo zavolela taj jezik izobražena sveta. Prilično je izgustirala nemački jezik, koji gospođa Persa još jednako brani, pa se radi toga često prepiru mati i kći. Gospođa Persa nema ništa protiv francuskog jezika; štaviše, milo joj je, ali ipak kaže da ne treba bagatelisati ni nemački jezik, kako to počinje Melanija, pa kaže da je francuski jezik baš tako nobl-jezik, zar ga ne bi govorila i gospođa birgermajsterka Eulalija, kao jedna velika gospođa, u čijoj se kući po tri-četiri puta dnevno pije čokolada, a kupuje hleb s kimom umešen. Ali Melanija ostaje pri svome, i veli da ni mami ne bi škodilo da malo više zna francuski. Doduše, još ga ni ona, Melanija, ne govori, ali se bar meša s onima koji ga znaju, a sad je uči jedan regiment-auditor. A njen Pera je i počasni član neke tamošnje oficirske kasine. To mu je Melanija olakšala pristup u te krugove. Gospođi Persi je osobito milo bilo kad je čula za to, pa je ushićeno govorila: „O, Pera je napravio terno, hauptrefer je napravio sas našom Melanijom!… Kad bi on dospô u taj svet?! Nikad! Nego njeno izobraženje i moje vospitanje!“ Svi ga uvažavaju i pozivaju na oficirske balove, koji su, kao što je već svakome poznato, svud u svetu najsjajniji balovi, pa tako i tu.
Često odlaze u tazbinu i Pera i Šaca, a i tazbina ide njima u pohode, ali se Šacini i Perini ne sastaju, ne viđaju, kao ni punice im, ne mrze se ovi mlađi, ali se baš i ne traže.
Jednog letnjeg dana — osam godina posle ispričanih događaja u pretposlednjoj Glavi — putovao je na kolima jedan mlad pop kroz Bačku, vraćajući se s omladinskog skupa. Bio je lep letnji dan. Kola su prolazila Velikim sokakom kroz B., a baš je bilo posle podne. Vrućina beše malo popustila, vetar ćarlija i blago povija grane drveta ispred kuća koje pružahu senke svoje do pola puta, i raznosi miris od bagrema, orahova lišća i mirođija iz bašta. Pred jednom lepom kućom, još novom šindrom pokrivenom, sa zelenim šalukatrama i prozorima punim divna cveća, seđaše na klupi u hladu ispod senastih bagremovih drveta pred kućom jedna mlada žena, a oko nje dečica. Jedno držaše na krilu, drugo i treće seđaše kraj nje i zanimahu se jelom, a četvrto, najstarije, beše izašlo do pola puta i bacaše se prašinom na kola koja polako prolaziše sokakom i u kojima seđaše putnik.
Mlada žena, u čistoj cicanoj haljini otvoreno plave boje sa belim bobicama, ustane brzo, i pripreti nestašnom mališanu koji držaše obe šake pune prašine. Putnik je pogleda. Pogledi im se susretoše, i putniku se učini jako poznato to lepo i vedro lice. Pogleda na kuću i na tablu na kojoj su bleštala pozlaćena pismena i pročita: Aleksandar N. Bečlija, hirurg i dentist, tj. zubnih bolesti lečnik.
— Dakle, to je ona! Jula! Kako je lepa, — prošaputa putnik u sebi, pa skide šešir, mahnu njime mladoj ženi i pozdravi je. A ona se osmehnu i otpozdravi ga prijateljski. Poznala ga je.
— A otkud vi, gospodin-Pero, ovamo u naš kraj! — reče radosno iznenađena, pa pritrča kolima koja stadoše i rukova se s putnikom.
— Eto, otkud mi se i ne nadate. Ja sa skupa onog našeg, pa sad se vraćam kući.
— A, znam, i moj Šandor je poslô Omladincima pozdrav s još nekima! Otkad vas nisam videla! A šta radi Melanija, je l’ zdrava, kako izgleda?
— Fala bogu! A kako vi? Kako gospodin suprug, je l’ kod kuće? A vi, kô što vidim, baš dobro izgledate. Je l’ kod kuće gospodin Šandor.
— Nije! Odazvali ga, pa morô friško da ode na vašar. Tu sat i po odavde u P. Tamo se neki pod šatrom potukli, kô na vašaru! — reče Jula smejući se.
— Pa kako živite?
— Fala bogu, dobro. Šandor je povazdan u poslu. Zdravo nam dobro ide.
— Pa vi ste sad, nije tamo-ovamo, već neka Bečlika! I ne falite se kako ste živeli tamo.
— E, kako. Kô u tuđem svetu! Nije kô međ svojima! Al’, znate kako je, di muž, tu i žena; pa di je njemu dobro, mora i ženi biti. Pa izdrži krštena duša i to. Al’ ja sam jedva čekala da se svrše te derne študije njegove! Ta nema naše Bačke nigdi! — veli ushićeno Jula. — Kô gođ da sam u Banatu, tako je dobro! Samo kad smo tu!
— Pa, bogami, gospoja-Julo, — smeje se putnik — ne zamer’te mi, al’ vi lepo govorite srpski; a ja sam već sasvim mislio: „Naučila, bome, naša gospoja Jula tamo nemački, pa se odrodila, pa srpski ni beknuti.“
— Jest, naučila, — smeje se ona — naučila što je Švaba zaboravio.
— A-a-a, a ti tu, to su, izvesno, sve vaši, je l’ te?
— Jeste — reče Jula milokrvno, pa ih pogleda meko materinski.
— Pa jesu l’ dobri, slušaju l’ svoju mamu i tátu koji se o njima brinu i dan i noć? — pita putnik i gleda milo decu.
— T-a-a-a, dobri su, samo onaj najveći — reče i pruži mu na zahtev ono najmanje.
Putnik ga uzme u kola i poljubi, i metnu ga na koleno. Kad videše ono troje ovo u kolima, izjaviše i oni složno i jednoglasno da i njih metnu u kola.
Nasmejaše se i putnik i ženica. I ova uze jedno po jedno i potrpa ih u kola, koja sad izgledahu od silnih detinjih glavica kao da se iz bostana vraćaju.
— Pa, vi se to — smeje se i veli im putnik — onako i neaufirovani potrpali u kola, a, sitna gospodo? — reče, pa ih stade milovati.
A deca sve grcaju od smeha i ne vele mu ništa.
— E, pa izvin’te ih zasad, — brani ih Jula — to je njihova mama kriva. Eto, vi’te, ostala sam isto onako gemajn, baš kô da nisam u Beču živila.
— No, no, — smeje se putnik — može se to još i popraviti! Dakle, molim…
— Dakle… dakle… — počne ženica, a ne može nikako dalje, jer se sve klanja od smeha gledajući na decu koja se potrpala zadovoljno u kola, pa se smeju od velikog zadovoljstva i radosti što se voze. — Dakle, ovo najmanje je Sida, ono veće Makra, ono još veće je Iva, a ovo najveće je Rada. Rada i Iva su bo’me Bečlije; a Makra i Sida su Bačvanke, onako klot Bačvanke.
— Pa jesu l’ poslušni bar, slušaju l’? — zapita putnik i stade ljubiti decu.
— Ta dobri su, — veli Jula — samo Rada, on malo. A jes’ poljubio gospodin-popu u ruku, i zamolio ga da ti oprosti što si se bacô prašinom na kola? A? ’Ajd odma’ da s’ ga poljubio u ruku! — reče i namršti se da bi ga zaplašila.
— Neću! — smeje se Rada koji se, sem odžačara, nikog na svetu nije bojao.
— Šta kažeš? — veli Jula, a digla obrve i napravila se ozbiljna i stroga.
— Ne-ću!
— No, lep si mi i ti Bečlija! Ti si salašar! Odma’ da si poljubio gospodin-popu.
— Neću, — veli Rada — poljubi ga ti!
— Taki gospodin-popu u ruku! Sad ćeš s kola! — reče, pa ga uhvati ispod pazuva.
Rada popusti i poljubi gospodin-popu u ruku.
— Neka, neka! — izvinjava se putnik. — Dok naraste biće on poslupžiji! Siroma’ Bečlija, zaželio se prašine! Badava, vidi se odmah što ti je bačka krv! Vole prašinu! — reče smešeći se, i poljubi Radu.
— I mama sme u kola, je l’ te? Je l’ te, popo? ’Ajde, mama, i ti u kola! — zove je Rada.
— E, ne sme mama, ’rano; mama mora da čeka babu! — reče ženica smešeći se.
— Pa neka i popa čeka babu! — odgovori Rada.
— Pa kad neće gospodin popa ni da svrati — reče ženica. — A što se ne bi baš i skinuli malo s kola, bar dok se konji odmore i na’rane? Da otvorim kapiju, ’oćete l’? — reče i učini veselo pokret kapiji. — Ta ’aj’te bar na časak.
— Ne, ne… ne mogu! — reče putnik otimajući se više od sebe.
— Al’ kad vas molim…
— A, hvala, hvala, gospoja-Julo; moram da se žurim! Prodangubiću, a moram zorom da sam kod kuće.
— Al’ ’aj’te! Al’ kad vas lepo molim! — Ne! — reče odlučno putnik, i prevuče šakom umorno preko čela.
— O, baš mi je žao što nećete! Pa, pozdrav’te Melaniju! O, a tako mi žao što nećete bar malo da svratite! Pa šta radi Melanija? — reče naslonivši se na kola, kao da htede da ih bar na taj način zadrži. — Otkad se nismo vidili. Čini mi se: čitav vek! A tako bi’ je volela viditi! Ta bile smo drugarice od detinjstva, ta i ne znam ni kad smo se poznale! Iz jednog sokaka — reče i zasja joj suza u oku. — Pa zašto da se srdimo.
— I ona… jest’… doći ćemo čim uzmognemo…
— Pa gledajte, dođ’te nam! Mi tako volemo nad nam ko dođe u goste! Ja ne mogu od dece, a njoj je bar lako!
— ’Oćemo, ’oćemo, gospoja-Julo. Pa, Rado, — reče okrenuv se kočijašu — možemo l’ već? — reče i izljubi decu; Radu i Sidu i Makru u obraz, a Ivu, koji je jauznovao hleba s pekmezom, poljubi u potiljak.
— ’Ajte, deco, s kola, ’oće gospodin popa da ide — veli ženica deci, i htede da ih skine s kola.
Ali deca neće s kola. udarilo sve četvoro u plač i dreku, pa neće dole, nego zovu mamu da i ona sedne u kola
— Doći će popa; sad će se on vratiti! — umiruje ih putnik.
— ’Ajde, ’rano! Čuješ šta kaže gospodin popa da će se vratiti — reče ženica skinuvši već ono troje manjih. — ’Ajde, Rado, snago moja, sad će doći baba! — A Rada legao u kola, pa se dere i brani nogama. — Pa zar kad baba dođe s vašara s medenim kolačima pa zapita: „Di je moj Rada?“ a ja da kažem: „Rada pobegô od babe!“ Zar će to lepo da budne? ’Ajde, lane moje, ’ajd s kola!… A i gospodin popa će se vratiti. Odma’ će i on doći; samo ide da dovede njegovu gospoju popadiju, a ona zdravo vole dobru decu! — reče i jedva skide Radu s kola.
— Blago njemu! — reče u sebi putnik, gledajući lepu rasplakanu dečicu, koja su se poređala kraj kola i stajala u redu kao kakvi mali krivci, i krupne im suze kapale po odelu i rukama i dole po prašini.
— Doći ćemo — uverava putnik rasplakanu decu. — Dabome da ćemo doći.
— Eto vidite, lude jedne, a vi plačete. Dabome da će doći. To su naši dobri prijatelji, je l’ te, gospodin-popo; babini prijatelji, je l’ te, i mamini. Gospodin popa vole tvoga babu, pa će on doći opet. On vole babu.
— I mamu vole?! — reče jecajući mali Iva koga držaše Jula na ruci. — Je l’, mama, i mamu vole? — reče dete kao malo utešeno, ali još jednako uplašeno i uplakano, pa turilo prst u usta i gleda mater uplašenim i pitajućim pogledom. — I mamu vole?
— Jeste, lane, i mamu on vole, i mamu! I Sidu, i Makru, i Ivu, — i poljubi ga — i Radu, i bebu, sve vole gospodin popa, sve; i tvoju mamu vole! — reče Jula umirujući ga i brišući suze detetu, i sebi krišom. — Doći će on opet.
— Vaše crte, vaše lice! — reče putnik sav potresen gledajući malo utešenog Ivu. — Sušta mati! — dodade nežno.
— A, nije nego baš njegove; baš on, isti otac! — veli Jula, i stade ljubiti te crte očeve. — Doći će, Ivo, gospodin popa opet. Je l’ te da ćete doć ?
— Jeste, doći ćemo! — prošaputa putnik. — A sad zbogom! — reče potresenim glasom, i pruži joj ruku, i rukova se s njom i gledaše je.
Beše lepša nego ikada! Onako sveža kako se nadnela nad kola izgledaše mu kao bujno rascvetana ruža među pupoljcima posle majske kiše kad se pruži strukom svojim preko staze baštenske. I putnik je gledaše milujući dete, i mišljaše i čuđaše se samom sebi gde su mu pre osam godina bile oči?! A ona ga gledaše svojim blagim plavim očima, svojim iskrenim, vazda prijateljskim pogledom. I pogled taj ne mogaše više da izdrži setom obuzeti putnik, nego se rukova, skide šešir, i reče: „Zbogom!“ i kočijaš potera konje.
Odoše kola s putnikom, a deca ostaše derući se iz sveg grla i bacakajući se u srditoj nemoći svojoj. A Jula još neko vreme gledaše za kolima koja iđahu Velikim sokakom, i pratijaše ih svojim pitomim očima, pa reče u sebi:
— Baš bi’ volela da se vidim sa Melanijom: da vidim je l’ se što promenila!
A zatim viknu najstarijega da se vrati. Jer ovaj je trčao za kolima i derao se i plakao: hoće kod pope u kola, da se vozi.
Kola su sve više jurila i izmicala, a dete sve više i više izostajalo, i sve se više deralo. Putnik se još jednom okrete. Bio je već daleko, ali još mogaše čuti i videti kako se onaj najstariji Bečlija valja po prašini i dere: „’Oću kod pope!“, i videti lepo milu svoju poznanicu. Stigla beše maloga begunca koji se deraše i valjaše po prašini i bacakaše nogama, pa se ne da mater da digne, a ona se savila od silna smeha nad detetom, pa mu se smeje, a posle ga diže silom i vuče preko sokaka.
— Da im dođemo u gosti! „Mi tako volemo kad nam ko dođe u gosti“, ponavlja u sebi putnik reči Juline, pa se dade u misli. „Ona je srećna, a tek on, kako je on srećan! Kako je srećan!“ reče putnik, pa se opet dade u misli. Dugo je ćutao i mislio tako, a kad već behu daleko iza varoši, u polju, odmahnu putnik rukom i reče jedno: „Eh!“ kao kad se čovek savlada pa pregori nešto najmilije, pa oslovi kočijaša, jedno lepo, smeđe, iroški obučeno momče.
— O, Rado!
— Izvol’te, gospodin-popo!
— A zašto si se ućutô?
— A šta mogu i smem da divanim, kad me gospodin popa ne pitadu!
— Pa, onako, kô mislim, zar ti se ne dosadi sve tako da celim putem ćutiš? Ja znam da kočijaši hoće pokatkad i da zapevaju.
— Ta… znate… kako kad.
— Kako: „kako kad“?
— Pa eto tako! To je, znate, kako spram koga. Ima to da kočijaši, napriliku, i pevadu; al’ to je i spram putnika. Jerbo vi ste, što kažu, jedno svešteno lice, pa ne znam, znate, je l’ će vam to biti po volji, e, pa di bi’ onda ja.
— A kako mi, opet, ne bi bilo po volji? A zar popovi ne pevaju, kô i drugi ljudi? A zar ja ne pevam u crkvi? Mi, vi’š, pevamo ili, upravo, pojimo nedeljom vama, a vi onda valj’da treba radnjim danom nama da pevate! A, je l’ tako? — pita putnik smešeći se.
— Ta znate, ono jest’ sve tako kô što vi sad velite. Vi pojite u crkvi, e, al’ ono je štogođ obaška; ono je pojanje i pjenije, a ovo naše paorsko je pevanje! A, je l’ te, dugo vam vreme kad ćutimo?
— A dabome. Zato ’ajd pevaj, razgali me; nešto sam ti sumoran i deran! A ja te nisam ni zapitô, pevaš li ti?
— Ko? Je l’ ja? A kako ne bi’ pevô, kad gođ mi je srce veselo! Pevam i pojim, gospodin-popo. Ta pojo sam ja i keruviku u našem selu, pa još pred gospodin-protom, onim našim starobečejskim.
— E, da? — čudi se putnik.
— Ta nije da sam ja malo visoko počô, nego tako da sam ja posle morô čitavo pola sata terati na svaku formu dok sam je jedva u zlo doba isterô da bude kô što treba po tiparu! Kol’ko je cela služba bila dugačka, ta toliko je još jedared valj’da bila moja keruvika! Al’ su bar gospodin prota i raspitivali za mene! — završi Rada ponosito.
— E, da?!
— A moja familija, a i svi paori, uživaju već, bože, pa im već, već sve raste perje, pa me fale i veli: „Al’ umeš da cifraš!…“ Pitajte samo gospodin-protu kako mu se dopala molčanska keruvika?
— E, to je, vidiš, lepo od tebe! Pa pevaj onda.
— A, ’oćete l’ neku od onih iza pevnice, il’ ćete neku, onako, s roglja, onako, što mi kažemo, roj tansku?
— Pa, ovaj, ’ajd baš onako štogođ što vi pevate. Il’ ’ajd baš onu što ti voleš i najviše pevaš. ’Ajd baš tu!
— A kad baš zaktevate, ja baš mogu! — reče, pa nabi na oči svoj svilen bački šeširić, pa zapeva jasnim glasom:
Julo ’rano, ta mi smo rod odavno
— A otkud ti — prekide ga putnik, — baš ta pesma pade na pamet? Zar ne znaš koju drugu?
— Pa, ovaj, gospodin-popo, kako ne bi’ znao; znam i’ tušta, nego vi kažete: „’Ajd baš onu što ti voleš“, a ja onda ovu, kô velim da otpevam, jer, ja… znate, pa i mojoj se ženi imelo Jula.
— A zar si oženjen već?
— Ta znate, kod nas paora kako je; mi ne mudrujemo mnogo kô kaputaši! A da šta vi mislite!? — reče Rada ponosito, pa se uzvrpoljio na sedištu. Postade intimniji i prebaci desnu nogu u kola preko sedišta
— A otkad?
— Pa imaće mu već frtalj godine; al’ kô da je tek juče bilo, tako mi lepo prošlo.
— Pa kako, kako, jesi l’ zadovoljan, srećan?
— A kako da ne budem srećan, kad smo se baš voleli, da prostite.
— A, voleli ste se?
— Jeste, dve godine i četir meseca.
— E, to je, bo’le, dugo.
— Ta i nije, gospodine, i ne znam kad brž’ su prošle!
— Pa baš ste se, kažeš voleli!?
— Ta kol’ko sam se samo puti tukô u kolu a sve čerez nje! Sve je do mene morala da se ’vata u kolo, pa da igra nuz mene!
— Pa zašto je anda nisi odma’ uzô?
— He, ta uzô bi’ je ja odma’ čim smo se prvi put pogledali u kolu, al’ mi ona moja derna familija nije dugo vremena davala.
— E, da, a zašto ti nije davala?
— Ta, kô bajagi, mi gazdačka kuća, a ja mlezimac, a ona siromaška devojka! Pa mi moji govorili: „Nije“, kažu, „spram nas!“
— P’ onda?
— P’ onda ja im kažem: „Kad moja Jula nije spram nas, nisam ni ja sprama druge! Neg’ il’ nju, il’ nikoju!“ I kažem im: „Ako mi Julu ne date, ja odo’ u soldate od svoje volje“, a i ot’šô bi’, sunca mi!
— A šta oni onda?
— E, p’ onda su morali da malko popuste. A bába mi kaže: „Kad voleš nju većma neg nas, pa nek ti je, kaže, na čast! Al’ ja“, kaže on, „neću više da te priznam za sina. Nećeš“, kaže, „dobiti ništa; ne nadaj se talu!“ kaže. „Sve ću pripisati“, veli, „na varoški špital.“ — A ja kažem: „Fala vam kô ocu i za ovo dosad, što ste me, to jest, rodili i od’ranili kô sina! Imam ja, fala bogu, dve zdrave ruke, nisam neki bogalj, i moja Jula dve, pa ćemo se ’raniti i tavoriti već i brez toga vašega tala!… A vi“, reko’ mu ja, „podajte na špitalj, pa nek se pomognu i baškare i trezne po njemu pijani vandrovkaši Švabe, pa nek mole boga za racki spokoj duše!“ — Al’ nije dao kô što je srdit rekô i obrekô! Kad je bila jabuka, pa ga moja Jula poljubila u ruku, a bábi udarile suze, pa ti on njoj devet dukata i jedan solferin na dar! A kad smo izašli i pošli kući, e on najveseliji od sviju nas, pa mene šakom po šeširu, pa mi kaže: „Ao, kandilo ti tunjavo, uncute jedan! Ala imaš zdrave i dobre oči, derane! Ala i ne znaš šta valja!“ kaže mi bába. „E sad baš vidim lepo i priznajem te“, kaže, „da si moj sin i moja krv, što kažu. Ta Birclijin si ti, pa nije ni čudo! A Birclijini nisu nikad“, kaže on, „kojekoga u kuću dovodili niti ma kud udavali, nego sve ono što je najlepše!“ I tako bába omekšô, pa sad on najviše uživa u mojoj Juli, i već bogzna kako, odaje joj čest: sve mu ona svlači čizme, ne da nikom drugom nit’ sme ko. Pa mu dika što mu sna lepa. „Lepe konje i lepe žene“, kaže on, „e, ako ni po čem, po tom ćeš o’ma’ poznati Birclijine!“
— Znam Birclijine!
— I sad smo kod njega… Tako pokatkad kočijašim malo. Za ovo što od vas zaradim kupiću mojoj Juli maramu ferdinku. Bába kaže da kočijašim „da se izrana naučim“, kaže mi on, „kako je od svoji’ ruku i o svom komadu živiti!“ A nisam joj ni kazô da ću joj kupiti maramu: pa da vi’š njene radosti kad prekosutra uveče nađe novu maramu pod jorganom! E, ta samo to će mi vrediti sto forinti.
— Pa sad se volete i slažete, je l’?
— Ta kô so i ’leb, što kažu.
— A je l’ dobra, je l’ lepa?
— Pa svaka je Jula, gospodine, i lepa i dobra. Je l’ njoj samo ime Jula, ne pitaj, neg odma’ uzimaj dok nije drugi dočepô! — reče Rada blaženo, baš onako sa srca, pa zavali šeširić, i zapeva. Ode glas visoko do neba i daleko se razli, misliš preko cele ravne Bačke! Kao ona svila u polju što izvija u jesen, tako se izvi i oteže sa vesela srca Radina setna pesma:
Dušo Julo, srce uvenulo!
Šibaj, Rado! — viknu putnik i brzo pritisnu kao da htede natrag u oko povratiti onu suzu što mu zablista u oku. — Teraj bolje!
— Haaa! — viknu Rada na konje, i puče iroški bič preko njih, i konji poleteše kao besni ravnim bačkim putem, a on zapeva onako za sebe, radi svoga zadovoljstva:
Ti ćeš stati, pa ćeš uzdisati,
Pa ćeš reći: „To je moje bilo,
Moje bilo, za mnom uzdisalo,
Uzdisalo, i mene ljubilo;
A sada ga druge grle ruke,
Druge ruke, druga usta ljube!“
⁂
Sunce se već spustilo, zaklonio ga već beskrajni rit s visokom trskom, još malo pa će i zaći, a Rada tera jednako svoje besne konje. Prevezli ih i na skeli na banatsku stranu. Već se i noć spustila i obavila sve unaokolo, sve, pa i beskrajni rit koji se pružaše daleko nalevo od dolme. Poduhnuli već i noćni vetrovi, zatalasalo se ono beskrajno trščano more u ritu, i tajanstven elegičan šumor i pesma uzlelujane trske zanosi sanjarijama zanetog putnika, i on budan sanja o izgubljenoj sreći! Lete konji kao besni širokom i visokom dolmom pored rita, puca Rada bičem onako iz svoga raspoloženja, i peva misleći na svoju Julu neku pesmu koju zaglušuje topot konja, ili je od vremena na vreme odnosi vetar i meša je sa šumom uzlelujane ritske trske i psovkom čobana koji psuju ritske komarce što se ni zapaljene vatre ne boje, nego nasrću.
A putniku dođe malo lakše. Dođe mu volja i zaželi da upregne šest takvih hala, pa da puca bič, a da poteraju još brže, da još brže polete! Da prelete tako svu Bačku i Banat i ceo svet; da ode i ostavi za sobom sve, i sreću i nesreću svoju, pa da lete konji tako i da ga nose tako sve do na kraj sveta, u mrak, u pustolinu…
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
— E, fala bogu, kad smo tu! Evo nas! Još malo! — reče Rada već u zoru i pokaza bičaljem na crkveni toranj, na čitavu šumu od đermova i na krajnje kuće koje se, onako pepeljaste, razaznavale iz lake letnje jutarnje magle i jutarnjeg sutona.
— Zar već! — uzdahnu putnik, prenuvši se iz svojih misli.
(Beograd, 1894.)