Glava četrnaesta
U kojoj je sav onaj „rest“ Gabrielinog pripovedanja koji nije mogao stati u Glavu trinaestu. U njoj će, dakle, čitalac saznati još neke podrobnosti koje se odnose na onaj krupan događaj, i videće kako seoska „fama“ nastaje i raste.
Čim je izašla od gospođe nataroševice, uputila se gospođa Gabriela brzim korakom gospođi Soki grkinji. A tako isto i nataroševica pohitala je, obukavši se navrat-nanos, gospođi Gecinici, kasirki, i gospođi apotekarici da vidi da li su ove čule što od svega ovoga; pa ako su čule, da sazna još više, a ako nisu, da im prva javi.
— ’Oće l’ kéra? — ču se sa sokaka glas.
— No, ko je sad opet? — pita gospođa Soka, i pogleda na avlijska vrata.
— Gospoja-Soko, ’oće l’ kéra? — ču se i po drugi put glas, i gospođa Soka pozna glas Gabrielin.
— Neće, neće! Na lancu je pod ambarom. Izvol’te slobodno! — odgovori gospođa Soka. „No šta će sad opet ta matora torokuša?!“ Gospođa Gabriela nije bila ni matora ni ružna, nego baš naprotiv; ali je gospođa Soka bila gnevna, a onda ni sami muški ne biraju izraz, niti su objektivni. „Opet će me zadržati od posla kô i odonomadne“, veli gospođa Soka, pred kojom stojaše jedna gomila starih plesnivih rukavica, koje je sekla i spremala da pokriva flaše od paradajza koji je baš toga dana kuvala i za zimu spremala.
— Dobar dan; kis ti hant! — klanja se gospođa Gabriela. — Pardon, pardon, ako sam vas štogod uznemirila… kô i uvek, i danas ste u poslu. Zaboga, gnedige, ta kad se vi odmarate, to bi’ samo volela znati.
— O, baš naprotiv. Ni najmanje me niste uznemirili. A ja baš malopre u sebi mislim: „O, neće l’ bog kog doneti! Kako sam sama, baš bi mi taman kô poručena došla“; kad al’ ono, gledaj, evo vas. O, sam vas je bog donô.
— Bogme, slatka, neću se moći dugo ni sama zadržavati, jer sam za poslom, a i vi ste, kô što vidim, u poslu.
— Ta, eto, cunjam po ormanu. Tražim i kupim stare rukavice da pokrivam flaše od paradajza. Sve same balske rukavice, od bog te pita kade. Gledam ih, bože, pa mislim i pitam se: ta jesu l’ to, bože, moje?! Ta zar je u njih stala ova moja sadašnja ripida!? Kako se čovek samo izmeni! A naravno, i kad je to, slatka moja, bilo! Bože, šta je čovek! Ne zna ni kad proživi, a tekem dođu godine! Pa mi pade sad i to na um, bože, kakav je štucer moj pokojni bio nekad, kao mlad trgovac, kad mi je šmajhlovô! The, pa sve je prošlo!
— No, al’ i vi morate priznati, slatka, da je imao i kome; imô je, bo’me i kome da šmajhluje! — veli gospođa Gabriela.
— Ta… baš ne velim da nije; nije mi jedan to priznô. Bila sam mlada; a što je mlado, to je i lepo. Bilo pa prošlo! — uzdahnu gospođa Soka.
— He, gospoja, „prolaze godine kô gođ mutna voda“, što kažu paori. Što proživite, slatka, to vam je.
— Pravo kažete — potvrđuje gospođa Soka.
— Jest, bo’me! Pa opet ljudma sve nešto tesno dok su živi! Gledam baš našu gospodu parohe, pop-Ćiru i pop-Spiru samo; the, a šta ćete! Jedno, što kažu, tesno, a drugo besno! Kô da će hiljadu godina da žividu!
— Pop-Ćiru i Spiru? — zapita začuđeno gospođa Soka. — A šta je to bilo?
— Zar ništa ne znate? — čudi se gospođa Gabriela.
— Ništa.
— I vi baš ništa niste čuli?
— Ni reči, slatka moja, ni reči!
— Ta je l’ možno!?
— Ta zadržo me ovaj prokleti paradajz kod kuće, i baš sam danas našla da ga kuvam! Efi! oj, Efika! Uzmi ove rukavice pa ih ovlaži i razvuci, očisti ih od plesni, i iskomadaj ih ovako kô što sam ja počela, — naredi gospođa Soka Efiki, jednoj okrugloj dundi belih trepavica koja je dotutnjila — dobila sam vizitu, nemam sad kad. ’Ajde, nosi to brže! Dakle, šta je to bilo, slatka? Sedim kô na šporetu od ljubopitstva, tako sam najgirig! Ništa, ništa vam ne znam.
— O, to sam vam ja onda u velikoj šteti! A ja sirota, mislim da se o’asnim štogođ, pa kažem sama sebi: „Daj da odem časkom do gospoja-Soke; ona će to znati, kad drži dućan!“ O, o, baš mi je žao.
— Molim vas, ni reči, kô što vam, kažem, nisam čula! Rec’te samo kol’ko znate; nemojte me, slatka, mučiti! Kol’ko znate, pripovedite, a ja već mogu sebi predstaviti!
— Ta, naravno, kol’ko znam.
— Da se nisu posvađali?
— Ta da je samo to, pa i bože pomozi! — A zar ima, naopako, štogođ još i gore? — Da šta vi mislite.
— Ta šta govorite! I-ju!
— Inzultirung! Potukli se!
— Potukli! Frau-Gabriela, vi se valjda samo šalite! Id’te, molim vas.
— Na moju čast, slatka!
— I-ju! Ko bi to rekô!
— Te još kako!
— Ta ne govor’te!
— Da šta vi mislite! Izvukô bo’me naš gospodin Ćira kô Talijan kod Kustoce!
— I-ju! Gospoja Gabriela, ta šta vi to meni govorite?! A od koga, naopako!
— Od pop-Spire.
— Jao, naopako mu zvonilo! A čerez čega? — Čerez mladoženje! Otimaju se o njega; i jedan i drugi ima u kući na udaju, pa čerez gospodina Pere, učitelja.
— Ta znam, znam, al’ tek kô mislim da ne mora zbog toga baš tako! — čudi se gospođa Soka. — Ta i dosad je bilo proševine! Ju, bože, — čudi se i krsti gospođa Soka — ta to baš kô neki paori!
— E, al’ pripoveda mi gospođa nataroševica… slučajno sam kod nje svratila maločas i od nje čula. Skamenila sam se kad sam čula i jedva sam došla k sebi. Ja vam sad ne umem ni deseti tal od onoga što mi je sve ona kazala da ispripovedam, a nemam ni kade, slatka. Kaže mi gospođa nataroševica, između ostaloga, da nije samo oko toga bilo čiju će ćer uzeti. „To bi mu“, kaže „pop Spira još i oprostio; nego je on dočuo da je onaj“, to jest pop Ćira, „čak išao di treba da izradi da njegov budući zet“, to jest sadašnji gospodin Pera, „dobije pop-Spirinu parohiju!“ Kako je to trebalo da bude, to vam sad ne umem baš kazati i ekšplicirati, ali dosta do toga da je to pop Spira dočuo, pa lepo seo u kola pa za njim; i srećno mu pokvario taj posao. Pa još tamo su se u Temišvaru, kaže gospođa nataroševica, sporečkali, a ovde jutros i dovršili.
— Za ime sveta, pa zar se baš tukli! A koji im je đavo u tim godinama?!
— Formalno tukli. Po selu samo o tom i govore. Idem da čujem još štogođ. Službenica! Službenica! — reče, i pohita da ide.
— Ta sed’te još malo! — zaustavlja je gospođa Soka ispraćajući je do avlijskih vrata. — Ta tek što ste došli! Ta ne zadržavate vi mene ni najmanje!
— Moram, slatka, isuviše sam se zadržala. Dakle, zbogom!
— Ta, ta, frau Gabriela, ta šta vam se to vuče! — povika za njom gospođa Soka. — Ta vratite se brže! Kud ćete tako? Ta spala vam donja bela suknja, pa se vuče; ta saplešćete se pa ćete razbiti nos.
— Jao mene žalosne! — viknu očajno gospođa Gabriela, koja je bila već prilično odmakla. — Ju ubio je bog, kako to da mi pasira! — pa stade i pogleda dole i vide da je sasvim tako. — uf, Uf! Kud sam sad ovako pristala!!!
— Frau Gabriela, — ču se i drugi glas iz jednog otvorenog prozora iz kuće gospodina Gece kasira. — Ta di su vam oči! Ha, ha! Ta izgubićete suknju nasred puta! O, ženo, bog te vidô!
— Izvol’te brže u avliju! — ču se treći glas iz treće kuće.
— Oh, baš ću vas moliti! — reče gospođa Gabriela i utrča u kuću. — Molim vas, samo malko. Uf, uf, kako to da mi se desi! Molim vas, slatka, ja sad nemam kade, nego evo vam suknje, a ja ću poslati sutra moju malu. Uf, uf, kad ja najviše posla imam, onda mi baš pasira kakav maler. Izvolite, samo do ujutru.
— Ne brin’te se ništa.
— Al’, slatka, nemojte samo nikom ni reči o tome! Uf, uf! Baš vam fala! Sreća te mi je taj maler pasirao pred vašom, a ne pred kakvom drugom kućom! To mi je uteha bar, jerbo vas znam da ste žena na svom mestu! A kud bi’ znala! Jao naopako! Ako vide paorski muškarci, ’oće, đavoli, još da me spevaju! A kud bi znala od sramote da su me kakvi muškarci vid’li! Prokleti muškarci! — reče i ode kao vetar u kuću gospodina Gece kasira, gde je raširenim rukama dočeka gospođa Marta, Gecina supruga.
— No, — reče gospođa Gabriela ulazeći u Gecinu kuću — i ja vam krasno izgledam. Izgledam kô da su mene tukli, a ne gospodin-Ćiru!
— Ta je l’ istina, boga vam, to što sam otoič čula za našu gospodu parohe.
— Od koga, slatka?
— Ta od gospođe nataroševice. Njoj je gospodin suprug njen, Kipra, sve iz akta pročitô, kaže ona.
— Ona to kaže! Ona!!! Ta ja sam joj, slatka, sve kazala!
— Dakle, istina je! — čudi se gospođa Gecinica. — Dakle, tukli su se?
— Formalno tukli. Jedva su ih razvadili Pop Spira je inzultirô, onako paorski, gospodin-Ćiru. Udario ga.
— Udario! Jao naopako? A čime?
— Udario ga štoglom u levi obraz, i sve mu zube poizbijao i prosuo po porti.
— Kakva štogla?
— „Kakva“! Bože moj, kako me to pitate?! Pa štogla, štogla od peglajza! Bože, gospoja Marta, kô da ste paorkinja, pa nemate peglajza u kući, nego peglate kô paorkinje na veliku rôlju!
— Ta… znam, al’ opet, — reče Gecinica pa se prekrsti od čuda. — Jao meni, a otkud mu štogla?!
— Pa poneo sa sobom u džepu. Vi bar znate, slatka, kô kasirka, kakvi su popovski džepovi i šta sve može u nji’ da stane!
— O, o, bože! Štogla…
— Pa-pa-pa imô štoglu.
— Ta znam, znam… — veli, sumnjajući, gospođa Gecinica — ’ajde-de da su se popadij’e sas štoglama potukle; žene su, pa ne bi bilo nikakvo ni čudo da polete peglajzi i šporeti! Al’ ljudi, pa još popovi! Ah, — reče odbijajući odlučno — kakva štogla, bog vas vidio!
— Pa štogla, slatka, štogla! — reče žalosnim glasom gospođa Gabriela. — Uostalom, — trže se pa nastavi — sad vam ja baš ne umem kazati otkud mu baš štogla, al’ tako sam čula; pošto sam kupila, po to vam, što kažu, i prodajem.
— Otkud samo štogla! — čudi se jednako gospođa Gecinica. — Pa onda…
— E, pa kad mi ne verujete, ja neću pripovedati… — reče gospođa Gabriela, gotova već da udari u plač.
— Al’ molim vas, pripovedajte!
— Ne, ne! Vid’li ste da mi je pasirô onaj maler, — reče Gabriela pa udari u plač — pa me samo sekirate i ne verujete mi. To baš ni najmanje nije lepo od vas, gospoja Marta! Ja, iako mi spada suknja, al’ ja opet nikad nemam običaj da lažem! — reče gospođa Gabriela, i stade liti grozne suze. — A to može svakoj pasirati kad hita za poslom! — završi sva uplakana.
— O, bože, bože, s čim da se potuku! — E, pa lepo, ako mi ne verujete, a ja vam neću ni doći više nikad. Zapišite slobodno kad me vidite kod vas!
— Ta nemojte opet i vi biti tako nakraj srca! — umiruje je gospođa Gecinica. — Zaboga, zar između takih ljudi pa da dođe do toga?!
— Ta znate, fala bogu, gospodin-Spiru, — reče brišući suze malo umirena gospođa Gabriela — salašar, pa još nemeš, grubijan!
— No, to će lepo da se svrši! Kaže mi baš gospođa nataroševica kako joj je muž kazô da će gospodin Spira biti obrijan kô dvaput dva, a parohiju će dobiti gospodin Pera čim uzme Melaniju, a baš će biti krasan par, i čim se zapopi. Da šta vi mislite! Ode brada…
— Hahaha! — nasmeja se gospođa Gabriela onako uplakana. — Moram, slatka, da se smejem, iako mi i nije do toga! Šta mi pada na pamet! Sirota Jula! Baš je malerozna; naslutila je. Nije se zabadava zaljubila u Šaciku berberina. Bar će imati ko će obrijati pop-Spiru. Hahaha! Njegov rođeni zet! O, ubio te bog, Gabriela, otkud samo to da ti padne na pamet! O, ženo, ženo, idi do vraga! Da me ko čuje di se ovako smejem, mislio bi još da sam neka pakosna žena. Sirota, sirota Jula! Baš lepo naslutila! Službenica, klanjam se!
— Ta ostanite još malo, slatka! Bar na belu kafu, a krasan obrst imam.
— Drugi, drugi put. A sad moram! Imam još neke kuće — reče, i ode kao vetar na avlijska vrata, i prođe neka tri-četir sokaka, i svrati u nekih šest kuća. Već se počeo polako mrak spuštati kad je izašla iz šeste kuće, i pohita jače.
Gospođa Gabriela je hitala kao bez duše sokakom, gde se srela najpre sa gospođom nataroševicom, posle sa gospođom Sokom grkinjom — koja je ostavila paradajz na Efiki i naredila joj gde da je potraži ako se slučajno što dogodi na vatri — i naposletku sa frau Cvečkenmajerkom, i zadržala se s ovom poslednjom poduže na putu. Frau Cvečkenmajerka je bila kao ubijena kad je čula da njena prisna frau Gabriela zna mnogo više od nje, i želela je da joj se čim bilo osveti, ali nije umela ni reči prosloviti i, što joj je najteže bilo, frau Gabriela je nije mnogo ni zapitkivala, zato je jedva čekala da je skine s vrata.
— Pa zbogom, — reče frau Cvečkenmajerka.
— Zbogom, slatka, neću da vas zadržavam, a i sama sam u poslu. A sutra ću vam kod vas na jauzni sve potanko ispripovedati! Bože, poznaje se da je već jesen, dan kraća! Dok opereš sudove i pospremaš, a ono se već smrklo! A imam još sedam kuća da obiđem. Adije! — reče i poljubiše se i rastadoše.
Gospođa Gabriela udari u kabaničarski sokak. Na avlijskim vratima zateče Pelu, Leke kabaničara ženu, nešto ljutu, gde grdi šegrte.
— Da se niste i vi tukli s kimgođ? — zapita je gospođa Gabriela.
— Nisam, slatka, nego s ovim šegrtima, sâm jedan jed kad nije majstor tu.
— A, tako štogođ! A ja mislim, vi ste se tukli, jer to je sad, znate, ušlo u modu i kod samog noblesa. Pa rekô, kad možedu popovi da se tučedu…
— Ju, a koji popovi?! — trže se Pela majstorica.
— Pa popovi, ovi… naši.
— A koga su, rekoste, tukli?
— He, koga; toga koji se neće sigurno pofaliti. Bajagi, ne znate! Vi ne znate!
— A otkud i da znam! Otkako mi je čovek otišô po vašarima, slabo vam i izlazim, pa tako ništa i ne znam.
— Verujem, verujem; bo’me pop Ćira vam i neće doći da se pofali. Molim vas za jednu čašu vode s bunara; sasvim sam promukla od uzbuđenja i potresa.
— S drage volje! Izvol’te unutra — reče Pela i pođoše obe.
— Juf! — dreknu gospođa Gabriela uplašena od zveketa lanca.
— Idi, Milo, oteraj zeljova pod ambar, — viknu Pela šegrtu — znaš da ne trpi kaputaše i obuvene ljude. Odma’ misli da je neki vandrokaš.
I, doista, to je bilo nužno, jer Lekin zeljov manje je lajao na bose paore, al’ kad vidi gospodina ili samo obuvena čoveka, a on se pomami i sve za štikle hvata zubima.
— Prošćavajte, — veli Pela kabaničarka — moj Leka već tri nedelje kako je po vašarima, a ja se opet bojim da se kogođ, kad je ovako sama kuća brez muškoga, ne ušunja, pa puštam zeljova s lanca.
— Baš vam fala! Lepa voda. Bože, kad rekoše vode, pade mi na pamet, što kažu, opiju se ljudi pa se potučedu; e al’ kad je nekima suđeno, a oni se potučedu i brez vina i brez vode. Kô sad s pop-Ćirom što se…
— Ju, ja i zaboravila da vas pitam. A ko ga je napastvovao?
— Pa pop Spira!
— Pop Spira! Ju, žalosna, a zašto? — Pa zbog mladoženje, gospodina Pere.
— Pa mi u ovom sokaku čuli da je to sas Julom i gospodinom bilo svršeno još dok je ovaj bogoslovac bio; kažu da je odma’ sutradan, kad je došô, bio i prsten.
— E, bilo đavola! I vi to, bože, slatka snaš’ -Pelo, odma’ tako verujete?! To je samo tako izneto, pop Spira je ’teo, doduše, i bogzna kako rad bio, ali stegô se kô kakav Grk, pa nije ’teo ni krajcare da dâ nuz devojku. A pop Ćira, bogami, pametniji, pa privukô mladića! Jer, bo’me, kad ko ima devojku na udaju, pa još pod felerom, taj ne treba, bogami, da džimrija?
— Feler! A zar je Juca popina pod felerom? — A da šta vi mislite?
— Ta zdrava je kô tresak, zaboga!
— E, čini vam se to samo, slatka.
— Ju, strasna i velika! A kakav to feler ima? — pita Pela začuđena.
— Ta zar je jedan, slatka! Ne znam ni s koga kraja već da počnem!
— Ju, rođena, — čudi se Pela — a ko bi to rekô?!
— Eto, prvo, ne zna nemecki! Zar to nije feler za jednu mladu devojku! Eto, kažite sami!
A Pela se zamisli pa ćuti; i njoj izgleda da je to doista jedan feler.
— … Te još kakav feler… još kakav, slatka! Vama kô majstorici, nemojte se naći uvređeni, naravno, dabome, i ne treba, ali njoj, njoj…
— Pa se potukli?!…
— Mal’ ga nije probô ključem čim se čupa slama. Srećom se strefili tu gospoda tutori i Arkadija crkvenjak, pa mu oteli ključ.
— Ju, žalosna, a otkud mu ključ?
— Pa u porti bilo to, u crkvenjakovoj avliji. A onda dočepô ciglju, pa ga udario po glavi, i sve mu zube izbije. Eno, konzilium od bečkerečkih doktora skupio se u bolesnikovoj kući, pa kažedu: „Donja vilica, bog da prosti!“ Bog zna ’oće l’ i živ ostati!
— O, o, zaboga šta čujem!
— E, a sad zbogom snaš’-Pelo. Žurim se! Zbogom! Zbogom! — reče pa se požuri, al’ se najedared saplete na vratima avlijskim. — Ju! — Viknu iznenađeno.
— Ju, ta šta vam je; umal’ niste ljosnuli!
— Ju, hozl…, grom ih spalio! I baš sad kad sam u najvećem poslu! Molim vas, slatka snaš’-Pelo, nemam kad sad da se toaletiram, kad imam eto drugih poslova! Neka prenoći kod vas, a Ja ću već ujutru poslati. Evo vam… — reče i predade ih hitajući Peli… — Ju, nesretna Gabriela, ta ti kako si počela, ako ovako furt Ustraje, nećeš ništa ni odneti do kuće!
— O, ženo, ženo, časni te! A kako… Ha-ha-ha!
— Sreća te mi taj maler nije digođ u drugoj kući, ili na sokaku pasirô. Di bi od sramote da su me kakvi muškarci! No, lepa parada!
— Bo’me, kakvi su obešenjaci, bilo bi vam sutra!
— Juf, snaš’-Pelo, nemojte mi ni spominjati. Bolje u zemlju da sam propala! Ubio ih bog, svud se oni moradu da strefidu. Muškarci! Juf, samo kad pomislim. Pa još oni paorski muškarci čim vididu, a oni spevadu šorom. O, o, mog malera nema nigdi, slatka snaš’-Pelo!
— Ubio ih bog!
— Samo, molim, ni reči. Ni reči. Znate, čula sam od frau-Cvečkenmajerke. Ona mi svaki dan dolazi na jauzn, pa me tako saleti da naposletku popustim, pa moram, ’tela ne ’tela, da je slušam. A ona mora da isakati. Ja joj zato ni desetu ne verujem.
— Ta neću, slatka, znam ja šta je tajna — veli ispraćajući gospođu Gabrielu koja se izgubi u mraku, proklinjući tu svađu zbog koje se gube suknje i hozlice. Odmah za njom krenu se i snaš’Pela, pa zaredi po komšiluku. Ona nije ni ulazila u kuće, nego je s avlijskih vrata vikala i dozivala domaćice i žensku čeljad da im kaže šta je čula. Na prva tri mesta rekla je da je povreda naneta gvozdenim ključem, a na druga dva je u hitnji pogrešila i rekla da je to bilo gvozdenim vilama.
Gospođa Gabriela je poletela, laka i čila, kroz sokake, i u četvrtom se sokaku opet srela sa Cvečkenmajerkom, u petom sa gospođom Sokom grkinjom, u šestom sa gospođom nataroševicom i gospođom kasirkom, a u sedmom sa gospođom apotekaricom.
I tih pet mobilisanih dobrih žena raznele su, kao one žene mironosice, brže nego da je celo selo isprepletano telefonom, glas o jutrošnjeg strašnom događaju. A baš im je i zgodno bilo, jer je toga dana bio neki ženski praznik „Kirijak Otšelnik“, koji pada dvadeset devetog septembra, pa se toga dana i ne radi u tom selu otkako je pre dvadeset i nekoliko godina udario šlog jednu ženu za koritom baš na sam dan svetog Kirijaka Otšelnika. Sve su toga dana formalno spale s nogu, jureći iz sokaka u sokak. I sama gospođa apotekarica — koja je s početka ustezala da se krene, jer je smešno govorila srpski — i ona se naposletku dala najrevnosnije na posao.
Kao mala gruda snega kad se otisne, mala i neznatna, s vrha brega, pa na podnožje stigne kao ogromna lavina koja zatrpa čitave kuće, — tako je i taj glas od jutra do uveče narastao i formalno zatrpao pop-Ćirinu i pop-Spirinu kuću!… Uveče, u krajnjem šoru gde se prodaje krišom duvan, i gde obično ne smatraju da je grehota isprebijati ili čak i ubiti financa; tamo gde se kradene stvari iz sela obično prvo traže i najčešće tu i nalaze, — u tom, dakle, kraju su se toga dana uveče pripovedale neverovatne pripovetke, već čitave basne sa svima pojedinostima. Zato je pisac i prinuđen da se služi podacima maločas spomenutih poštovanih gospođa, a ove sa kraj sela samo da notira, — jer najverodostojniji izvor za taj događaj, to jest Arkadija crkvenjak, taj izvor vrlo je štur, i izdao je pisca vrlo rano. On, to jest Arkadija, bio je tamo pred vratima, i čuo i prisustvovao samo dok su se svađali, a čim je ’uo neku lupu u sobi, on je pobegao na zvonaru da ne bi bio u neprilici uz koga da pristane i da svedoči. Fama je po selu kružila, fama sa svima ukrasima svojim; jedra, gojazna fama, debela fama, deblja nego obe popadije ujedno.
Zato je, dakle, na krajeve sela i stigla ta vest tako jako preterana. Tamo se pripovedalo da su se popovi još u Temišvaru potukli, ali da su
tamo brzo razvadili, i oni se, veli, pritajali, Jer su uvideli da, doista, nisu u tuđem svetu komotni kao kod svoje kuće, u svom selu. Pa zato čim su se našli kod kuće, odmah su se sutradan i dohvatili. I jedan i drugi, vele, sakrio je levču pod mantiju, i tako otišli na razgovor, da se kô ljudi i njihovi stari, obaveste. Reč po reč, pripovedao je dalje Rada Čilašev, pa je bo’me, došlo i do gustog. Pop Spira izmakne nekako udarcu, izbije pop-Ćiri levču iz ruku, pa ga dohvati svojom tako nesrećno da mu je okrenuo donju vilicu čak na leđa! Jedva je Sofra brica namestio na staro njeno mesto; ali zube, bog da prosti. Ako ostane pop Ćira u životu, neće se, zareko se, smiriti dok pop-Spiri ne skine i bradu i brkove da izgleda kô šokački plebanoš! Već je dva lanca najbolje svoje zemlje ponudio da proda, i fiškala našao; a teraće, kažu, proces dok traje fiškala i lanaca. A kažu da su mu već poručili i od gospodina vladike da se ne brine; uzeće, vele, od pop-Spire toliko sokaka parokijana kol’ko pop-Ćiri zuba u glavi fali.
Šta je od svega ovoga istina, doznaće čitalac iz sledećih glava, koje će kraće ali ne manje interesantne biti.