Glava dvadeset četvrta
U njoj je opisana sveopšta radost dveju porodica: tetka-Mokrine i pop-Spirine porodice, kojih su porodica najmlađi članovi Šaca i Jula.
Dok je ovo ovako bilo kod pop-Ćirinih, kakva divna i prijatna suprotnost kod pop-Spirinih. Kad je pop Spira došao i ušao sa kupljenim stvarima, izišle mu na susret gospođa Sida i Jula. Obe zabrinute, gledaju ga u težnji da mu pročitaju s lica što im donosi sreću ili nesreću. Vide ga raspoložena, pa im odlaknu, a još većma kad videše da se, eto, sam setio da ih iznenadi, i gospođa-Sidu i Julu, pa se čak i Šace setio, kupio mu lepu pošu od crvene svile, koju boju, kao što je poznato, svi berberi vole osobito. Čim je to videla gospođa Sida, slutila je da je dobro. Odmah je osetila, iako se sama izražavaše, da joj se „onaj teški kamen za tri frtalja pomakao“ i lakši joj bio, ali ga ipak zapita, poslavši Julu u kujnu, šta je i kako je prošlo?
— Fala bogu! Fala bogu, to samo kažem ja, a to bo’me treba i on još više i još pre da kaže. Vidiš ti, molim te, samo njega! ’Oće on ekselenciju da prevari! Umal’ mu nisu slindarili onu bradu.
— A šta je s tobom?
— Sa mnom? Ništa! Vrlo dobro! Ekselencija me izvinila. Dobio sam dišpenzaciju i satisfakciju! Ja izišô kô nevin, a on kô drznoven klevetnik koji se drznuo da obmane i samo njegovo preosveštenstvo! Zamerio mi je samo to što sam se časlovcem poslužio; kaže: to su crkvene utvari, pa nije, kaže, lepo upotrebljavati ih. A zatim nam je obojici primjetio da se nismo trebali nijedan zaboraviti toliko, ni ja ni on. Kaže preosveštenstvo: „Vi ste sol zemlji: ašče že sol obujaet, čim osolitsja; nivočtože budet ktomu točiju da isipana budet von i popirajema čelovjeki.“ I pravo je i kazao. Zasad nam, kaže, prašta, al’ nam je sovjetovo da odsad u miru i lepom soglasiju živimo. A njemu prašta pokušanu prevaru.
— A zar ga je hteo prevariti?
— Ta tužio me da sam se poslužio pentikostarom, pa on ostô bez zuba, a ono nije ni bila ta knjiga, nego časlovac.
— Pa, ovaj, a zar to nije bilo…
— Ta kad dobro promislim, — veli pop Spira kao svaki čovek kad prođe opasnost — pa gotovo da i nije bilo sve onako. Sad već, bogami, i ja vidim da mi je sav stra’ uzalud bio. Ništa od svega toga, moja Sido, nije istina! Kakav zub izbijen! Kakav zub! Kao da se tako lako vadi zub! Vuku paora od jutra do podne dok mu iščupaju zub, pa još s drage volje pristaje čovek, i onaj što mu vade i onaj što ga vadi, pa jedva ga izvuku! A ovo nit’ je on hteo, nit’ ja još manje; pa: ispao zub! To je sve bila samo jedna paklena obida i kleveta i ništ’ više! Čudim se samo kako sam se mogô tako uplašiti.
— E, da!?
— Ta kleveta; dabome da je kleveta! Ta već samo to što je kazao da sam upotrebio pentikostar, pa to mu je već prva laž. Nije pentikostar, nego časlovac, mali časlovac! I to još nije onaj pravi časlovac, od onih iz Rusije poslatih, nego drugi neki, trukovan kod nekog Švabe, i to bez titli, bez titli, Sido, koji upravo ne bi ni smeli držati ni u pravoslavnoj porti, a kamoli u tutorskoj kancelariji crkve našega blagočestija! Ta već samo zato je zaslužio da bude obrijan što uvlači unijatske knjige u pravoslavne crkve! A časlovac je njegova sopstvenost, on ga je kupio i doneo. Da ga pitam ko ruši pravoslavije? A on kod vladike kaže da je pentikostar, samo zato što je to veća knjiga, pa kô veli i posledice moraju strašnije biti!
— E, vidiš ti samo licemjera jednog! — E, to sam oćutô, nisam ništ’ kazô. Nisam ’teo da ga pred ekselencijom uterujem u laž, pa da kažem da je časlovac bio, jer bi’ se tako, znaš, odao i priznô.
— A, pa dabome! Dobro si radio!
— Al’ da vi’š šta je dalje radio! Da vi’š amišaga njegova! Pa nije mu dosta bilo da je našô kakav tako od slovesnog stvorenja zub, pa da mu se i poveruje; nego, kô veli, sad je lepa prilika da se i ja naplatim na Spirinu kontu i da ga konečno uničtožim, da vidi, kô veli, preosveštenstvo kako sam oštećen: pa don’o neki veee-liki zub, ta mal’ te neće biti kolik’ polak šapurike… Neki konjski zub, i to valj’da od onog najvećeg štajerskog konja na kome Kranjci vandruju s espapom po našim varošima.
— Konjski zub! E, to ga je ona njegova beštija navela da uradi; niko drugi neg’ baš ona. Ah, kô da je gledam i slušam! Ona, ona i niko drugi! Ta nije on toliko ni lud ni pakostan! E, vidiš ti samo nje kako sovjetuje, kô neki fiškal.
— Kako ga je sovjetovala, onako umal’ nije i prošô.
— Ta šta govoriš?!
— Umal’ što njemu ne ode brada! — Ta, ono, znaš, — veli ohrabrena gospođa Sida — mnogo ga ne bi baš ni koštalo. Eto, naš bi ga Šaca obrijô zabadava, ako ni za što drugo a ono za ono naše staro poznanstvo i prijateljstvo.
— Al’ da si samo vid’la njegovo preosveštenstvo! Ostavi lepo mene, pa uzô njega na mindros. Te ti on, bogami, drž’ ne daj, što rekli. Jedva izno čitavu kožu.
— Tako je to — trlja zadovoljno ruke gospođa Sida. — Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada, govorila je uvek moja pokojna mama!
— Eh, manimo se toga! Bilo pa prošlo! — Pravo kažeš! Bože, kad preksutra sretnem u porti Persu: no, ta će me, znam, pojesti od jeda i pakosti. A baš ću gledati da se sretnem š njome. Nego, rihtih, umal’ nisam zaboravila. Imam da ti javim jednu vest koju smo dobili dok ste vi bili na putu. Naš Šaca dobio onaj tal. Umrla mu jedna stara strina iz Itebeja, i Šaca tako erbovô jedno lepo nasljedije, pa se poziva preko naše varoške kuće da ide da ga uzme, jer on je jedini zakoniti i najbliži nasljednik.
— Eee, bog da joj dušu prosti, to nije rđava vest.
— Vidô me juče iz svoje oficine pa mi pritrčô da mi javi, a ja mu kažem nek pričeka tebe! Sad može ići u Beč da svrši hirurgiju. On će ostati da dobroj strini dâ šest nedelja i da se venča, a posle će ići da študira hirurgiluk.
— To je sve lepo, al’ svatovi mogu tek u aprilu da budu.
— Pa dobro, a on nek dâ strini i pola godine! Daleko je, al’ šta mu znamo, nego prsten…
— Prsten! Pa dobro, eto, večeras! Šta tu još imamo da čekamo! Nek večeras bude formalna proševina, a kroz dva-tri dana i prsten. Nek ode kô po Arkadiju. I njega sam se setio na putu, e, a kako ga se i ne bi’ setio! Naspelo mi da se malo proveselim. Nije šala, toliko već vreme sve u nekoj neizvjesnosti i strahu; kako sam ot’šô a kako se vraćam iz Temišvara.
Posle kraćeg vremena dođe Arkadija, i bio je zadovoljan kad je čuo da je sve dobro ispalo blagodareći njegovoj doseci; a još je zadovoljniji bio kad je dobio šal, botuše i stivu lulu; a najzadovoljniji je bio kad je čuo iz usta pop-Spirinih da će sutra odneti sto forinti i metnuti ih u švapsku šporkasu na ime Jele, Arkadijine ćerke, lepe udavače.
⁂
Posle jednog sahata bilo je sve spremno. Arkadija je otišao po Šacu i odneo mu crvenu pošu. Zatekao ga je u dućanu baš kada je Šaca tucao kudeljno seme i hranio štiglice i kanarinke. Cvrkućući im Šaca je bio sav blažen kad je čuo zašto ga zovu. Odmah obuče dušanku višnjeve boje, veza svilenu pošu oko vrata, a prema tome i ostalo odelo nije bilo postidno. Tako nakićen Šaca, kao svakog prazničnog dana, pozvao je svoga principala, a ovaj opet pozove gospodina Kipru nataroša, a Kipra svoju suprugu. Gospodin Kipra će biti na ruci Šaci svojim savetima i uputstvima odnosno tala, i zato ga je pametno bilo i pozvati. Svi pristadoše rado, i krenuše se od principala gospodinu natarošu, a od ovoga tetka-Makri, koja se takođe svečano obukla, a odatle devojačkoj kući, gde sve zateknu u svečanom odelu. Tetka Makra je htela, kao stara žena, kraćim putem, između bašta kroz deru, — koja je u Bačkoj i Banatu odvajkada bila znak velikog prijateljstva i ljubavi — ali gospodin nataroš i gospođa nataroševica spomenuše da je onako svečanije, a i zvaničnije.
Zvanični deo proševine bio je i svršio se. Gospođa Sida izređala je sve poimence šta će Jula u auštafirung doneti, a tetka Makra je opet izložila uz pripomoć gospodina nataroša stanje Šacine mase i novoga nasleđa, napomenuvši da je Žaca i njen jedini i neosporni generalni naslednik, bilo testamenta, ne bilo.
— A sve to, — završi tetka Makra — vi kô jedni učeni ljudi, kô napriliku gospodin parok, možete se uveriti da nije nikakva varancija, jerbo možete u grundupu sve da vidite i uverite se.
— Ta verujemo, verujemo, slatka prijo, odgovara pop Spira — ta kad je još komšija komšiju prevario!
Posle zvaničnog dela, pošto je ugovoreno koga dana da bude prsten, nastade veselje. Začas se iskupilo društvo iz komšiluka. Našli su i Sovru gajdaša.
Otpoče igra i pesma i zdravice, i ređa se jedno za drugim naizmence. Sve je veselo bilo i nije ni mislilo na odlazak, niti bi se iko još zadugo krenuo i kvario društvo da nije obazrivi i etiketni principal prvi ustao da ide, i primetio veselim i raspoloženim gostima da je sve to lepo, ali da ipak treba da imaju prizrenja prema poštovanom domaćinu, koji se celoga toga dana truckao u kolima, pa mu sad treba tople postelje i ukrepitelna sna.
Na to niko nije imao šta da primeti, i svi se krenuše pored sveg zaustavljanja gospođa-Sidinog. Gajdaš je otpratio najpre gospodina nataroša i gospođu mu, a zatim tetka-Makru, i najposle principala i principalovicu kući.
⁂
A Šaca je bio tako razdragan da nije nikako mogao da ide odmah kući, nego je udario sokacima, pun puncat najlepših misli i večerašnjih lepih slika i slatkih uspomena. Ide tako zadovoljan sve napred iz sokaka u sokak, pa misli kako je srećan i presrećan, jer mu je večeras Jula prvi put kazala ti Šandore, a i on njoj nekoliko puta ti Julo, pa i jedno i drugo udešavalo razgovor tako samo da se što češće mogu tikati… Ide Šaca, tako, pa se seća svega što je večeras čuo i video i doživeo. Seća se kako su dvaput silazili u podrum po vino i on i Jula. — „Deco, nema vina; dones’te vina! Táta je žedan, a i gosti su!“ veli razdragani domaćin. — „Sevaj, Tino, u podrum po vino“, dodaje gospodin Kipra nataroš, a Sovra gajdaš zapeva: „Sipaj, Tino, kroz keceljac vino!“ A oni, kao poslušna deca, gotovi su da poslušaju, pa on uzme ona dva grdno velika bokala, a Jula čirak sa lojanom svećom, pa trče dole u podrum, pa on toči, a ona mu svetli. A on se šali s njom, pa je plaši, pa kaže da će joj ugasiti sveću i otići, a nju zaključati u podrum ako ga ne poljubi. A ona kaže da bi umrla od straha u podrumu u pomrčini onako sama, pa volije i da ga poljubi nego da u tim godinama umre od straha u pomrčini. A on je onda pita: a boji l’ se i kad je s njim? A ona mu kaže da se onda kad je uz njega ne boji nikoga na svetu. A njemu milo šta ga tako drži za junaka, pa onda on nju poljubi, a ona se otima pa mu kaže: „Sram te bilo!“, ali to tako meko i nežno da mu još i sad zvone u glavi te reči.
I on juri tako pravo, a sve misli na večerašnje slike, od kojih je jedna od druge sve lepša i prijatnija, dokle se ujedared nije našao daleko izvan sela, čak na vašarištu, pa tu se tek začuđen zaustavio, i pitao u sebi otkud on čak tu. Zatim se vratio kući, legao, i dugo nije mogao oka sklopiti, a dva dana još posle toga brujale mu gajde Sovre gajdaša i zujalo u ušima ono Julino: „Sram te bilo!“ Sutradan je šegra imao muke čisteći braca-Šacine čizme.
Isto su tako zadovoljni bili i oni u pop-Spirinoj kući. Pop Spira je odmah legao, a gospođa Sida ostala da posprema posle toga kalabaluka.
A tek Jula, kako je ona tek srećna i zadovoljna bila! U sreći toj svojoj htela je da svi budu srećni i zadovoljni, pa se pustila u razgovor sa Žužom, i milo joj je bilo kad joj je ova pohvalila ukus, i rekla da joj je zdravo lep gospodin mladoženja, i da će pasovati jedno za drugo taman kao poručeno. A Juli milo pa je pita ima li da koga ona voli, i da ko nju voli. A Žuža joj priznaje iskreno i hvali se i kaže da je mnogo njih vole, a i ona mnoge njih voli, al’, kaže Žuža, da nijedan nije tako lep kô frajlin mladoženja, niti ijedan ima onako lepu crvenu pošu, pa da mu tako lepo stoji kao frajlinom đuvegiji. Tako su ćeretale sve dok se nije Žuža već malo i obezobrazila, pa postala isuviše intimna, i dok nisu čule maminu zapovest: „’Ajd lež’te“, i tek onda prestade razgovor i nastaše slatke misli i budna sanjanja pod jorganom.
— Uh, ta što kojom srećom nije letnje vreme, — veli gospođa Sida, sva srećna, sklanjajući posuđe i tumarajući još po sobi — a ne znam šta bi’ dala da je sad leto, pa da smo izveli gajdaša u avliju ili pred kuću! Ta morô bi duvati u one gajde da se čuju kô ono veliko zvono čak do poslednji’ salaša, makar mu pukle one njegove gajde. Ala bi se sekirala i kidala ona debela! E, moje radosti onda! Da je pitam sad, — veli gospođa Sida, otvarajući prozore da se promaje soba — da je pitam koga će to da obrijaju! Il’ mog Spiru, il’ onog njenog što dovlači neke čifucke časlovce u našu crkvu i vara gospodina vladiku! ’Ajd da se to spava! Je l’ ostalo još štogođ, bože, — reče i stade razgledati po sobi. — Ta otkud tolika zapaljena kandila! Gledaj samo čuda šta ga ih goru! U svakoj sobi po pola tuceta kandila, kô na Hristovom grobu! Ta pogasi ta kandila, Žuža; ta ako je popovska kuća, nismo valj’da spa’ije od Eleonske gore! Uf, ne znam šta bi’ dala da mi je samo znati zna li! Što nije leto, što nije! — reče mećući šlofkapu na glavu.
Uostalom, ta joj je želja sasvim izlišna bila, jer gospođa Persa je još to isto veče — kad je posle večere, pošto je pop Ćira legao, merila i krojila kupljeni flanel — to isto veče čula je od Erže sve što je bilo kod pop-Spirinih. Jer Žuža i Erža su i dalje lepo živele među sobom, ne htevši se povesti za svojom zavađenom gospoštinom, i sastajale se na sokaku, kao i pre svađe svoje gospoštine, sa svojim hulanerskim kaplarima, a svaka je imala svoga. Jednoga su one same među sobom zvale Zatraceni, a drugoga Šecko-Jedno. A ta su imena oni dobili prema različitom svom temperamentu. Jedan se ljutio kad je video svoju Žužu da s onim drugim razgovara, i odmah psovao: „Zatraceni!“ a drugi nije bio takav, nego koju pre nađe, Žužu ili Eržu, a on veli: „Šecko-jedno“ (kaže da mu je svejedno), pa kuriše. — One su se svako veče nalazile, i tom prilikom su, između ostaloga, još i saopštavale jedna drugoj sve što se u kući jedne ili druge kazalo, govorilo ili dogodilo, a od njih su opet njihove gospođe saznavale sve, što je opet bio trajni uzrok večitom potpirivanju i podgrevanju jedared već otpočetog strašnog neprijateljstva. Pa je tako i večeras, pored svega posla, Žuža od vremena na vreme ugrabila priliku i izlazila s punim bokalom na sokak svome kaplaru Zatracenu i Erži, koja je opet bila sa svojim kaplarom, i tu kazala sve Erži šta je i kako je. Tu su pred kućom pili, pa čak i igrali uz svirku koja se lepo čula iz kuće. Erža je posle sve još toga večera referisala gospođi Persi.
— Preselo im, dabogda! — veli gospođa Persa kad je slušala Eržin referat. — Mož’te sad, — veli umorna od silne praske i već malaksala i salomljena, tako da je već budila sažaljenje — mož’te sad ako ćete tri noći, kad ste natrefili na ludoga Ćiru.