Poglavlje 8
Taman Živan ustade, jer se hlad beše pomaknuo, a sunce pripeklo, te ga vrućina probudila, kad eto ti mu Purka.
— Pomozi bog, kume! — poče Purko još izdaleka. — Ti se odmaraš, a?
— A jest, ja! — odgovori Živan zevajući i bunovan. — Legoh malo, pa ova vraška žega, aaa! A odakle ti, kume?
— Pa ozgo iz sela — odgovori Purko i sede. — Idoh s ljudma do Mirjanića — nekim poslom…
— Znam, da pitate babu Mirjanu — reče Živan, pa se nasmeja i zenu.
Purko ga pogleda malo začuđeno, pa se osmehnu i reče:
— Kad si pre to doznao?
— Pa što sam, hvala bogu, kmet!
— Ti imaš, čini mi se, vranca pastuva? — upita Purko da se ne oteže razgovor.
— Imam, ja!… A što će ti?
— Pa trebaće nam… Znaš…
— Baš ste vi Zarožani ludi! — reče Živan, pa se opet nasmeja. — Tražite vampire! A ko vam je ono noćio u vodenici?
— Pa Strahinja, — reče Purko pa, da bi zaturio razgovor, upita: — A, bogati, kume, što vi oteraste onog čoveka?
— Koga, kume?
— Pa Strahinju!
— Vala, niko ga nije gonio — odgovori Živan i još jednom zenu.
— Vala, ti si ga oterao!
— Nuto de! — učini Živan i popridiže se malo. — A počem?
— Što ne daš momku devojku?
— Zar njemu?! — viknu Živan i skoči. — Zar onom dronji što je zabaglao čibučić čim je ispao iz pelena?… More, kume, ti nemaš pameti!
— Kume! — viknu i Purko i skoči. — U pamet se ti, more, ja sam kmet!
— I ja sam kmet! — obrecnu se Živan na nj. — Ako si mi došao za to, slobodno idi! Eno ti vratnica!
— Nemoj tako, kume, nemoj! — poče Purko blaže. — Nije ono momak na odmet. Kad se deca vole i miluju, neka ih nek se uzmu.
— Jesi čuo ti, kume! — reče Živan i unese se pred Purka. — E ne dam mu je, pa makar mi sede plela!
— More kume, nemoj da se kaješ! — reče Purko, poćuta malo, pa upita: — I baš ne daš?
— Više mi slobodno ne pominji! — odgovori Živan odsečno. — Već ako hoćeš da se svadimo.
— Kako ti drago! — reče Purko i sleže ramenima. — Samo da se ne pokaješ. Svakad je bolje milom nego silom.
— Dete! — viknu Živan i ne slušajući šta Purko govori.
— Čujem, čiko! — odazva se neki momčić iz kuće.
— Idi de dole s kumom na livadu. Uhvati vranca,pa mu podaj nek vodi.
Momčić istrča iz kuće, pa ode napred u livadu.
— E, da idem i ja, kume! — reče Purko. — Valja mi pohitati kući da me ljudi ne čekaju.
— Čuvaj mi, kume, konja! — naručuje Živan, pa pođe u kuću. — Drugom ga ne bih dao za živu glavu.
— Baš ti hvala, kume! U zdravlju!… Pamti što ti rekoh! — reče Purko i ode naniže za onim momčić em.
Živan se samo okrete, pogleda ga i nešto promrmlja…
Purko uze vranca Živanovog i ode polako u Zarožje.