Poglavlje 10
Onake časti, onakog veselja nije bilo odavno u Zarožju kao u petak, na Pavlovdan, kad su se Zarožani vratili iz Krive jaruge, gladni i umorni sa svojim kmetom i popom, i sutradan, u subotu.
Kmet ih je pozvao sve k sebi na čast. Tu ti se pilo, jelo, pevalo. Tu se pilo za pokoj duše svima vodeničarima što su god dotle osvanuli mrtvi u zaroškoj vodenici. Tu ti se napijalo u zdravlje popu, kmetu, Strahinji i svemu Zarožju. Tu su se metale puške uza svaku zdravicu.
Večera beše davno prošla. Neko je doba noći. Gosti se vesele pred kućom. Mesečina kao dan, leto, milina ljudma sedeti. Neki htedoše da idu. Purko ih ustavlja:
— Sedite, ljudi!… Sedi, Mirko, Ćebo! Dela još po jednu! Sutra je nedelja. Ne čeka nas nikakav rad. Dede, popo, nazdravi!
— Može, može, ja! — zamuca pop, pa uze čašu, diže se i kao da htede nešto reći, pa samo popi i sede.
Zaroški pop nije bio ni onako rečit, a kad se nađe na kakvom veselju s ljudma, baš mu se nešto uzme jezik, te ne ume ništa više reći nego samo: „Može, može, ja!“
— Dede ti, čiča-Mirko! — nudi Purko. Odmeni našeg popu. Nazdravi što!
— E, u zdravlje našeg Strahinje! — poče čiča Mirko uzevši čašu. — Prvo njegove glave, njegove domaćice…
— Uha, čiča-Mirko!… Ne budali!… Nema on još domaćice! — graknuše svi gosti u smehu.
— A jest’, bogami! — reče Mirko. — Vidiš, ja se nešto preturih!… Pa imaće, ako nema! — čisto se oseče čiča, jer mu ne bi pravo što se tako preturio.
— Dabome!… Jest!… Imaće, ako nema! — zavikaše gotovo svi.
— Samo se čudim onom ludom Živanu — reče Purko kao uz reč — što mu ne da devojku!
— Zar onaj iz Ovčine? — upita čiča Mirko.
— A on, dabome!… Kad se vole i miluju, — nastavi Purko, — što da se ne uzmu?
— Mahni se, Purko! — veli mu Strahinja i otresa rukom.
— Šta mahni se! — nastavlja Purko, a dolazi sve više u vatru. — Evo ovde u Zarožju svak bi ti dao, ko kćer — ko sinovicu, je li, braćo?
— Jest, jest!… Strahinja je valjan momak!… Strahinja je naš! — graknuše gotovo svi.
— A onaj mu dženabet nije dao ni pomenuti! Pa čovek od teška derta ostavio i kuću i sve, hoće u svet.
— A što si, more, lud! — đipi Ćebo okrenuvši se Strahinji. — Ako tebe samo devojka hoće, nađi ljude, pa je odvedi!
— Okani se, Ćebo! — veli mu Strahinja. — Nisam rad…
— Šta nisi rad? — skoči i Srdan. — Evo mi ćemo poći s tobom!
— Bogami, i hoćemo! — prihvati Ćebo. — Evo ja ću prvi. Hoće li još ko?
— I ja ću! — viknu Đilas.
— I ja!… I ja! — zavikaše dosta njih, pa čak i čiča Mirko.
— Vala, kad ćeš ti, čiča Mirko, i ja ću! — reče Purko.
— More, ljudi! Purko! Ćebo! — viče Strahinja da ih stiša. — Stanite da se još promislimo! Da vidimo kad ćemo!…
— Sad odmah!… Jest!… Odmah! — viču svi u toj mešavini.
— Grehota je — zausti Strahinja.
— Nema tu grehote! — dočeka Ćebo i ne dade mu izgovoriti. — Eto tu je pop, da ga pitamo.
— Je li grehota, popo, oteti devojku? — upita Purko.
— Može, može, ja! — odgovori pop, a nešto mu se krpe trepavice.
— Kad je momak valjan, čestit? — prihvati čiča Mirko okrenuvši se popu.
— Može, može, ja!
— Kad i devojka njega miluje? — nastavi Purko.
— Može, može, ja! — odgovara pop đa ovom đa onom.
— Pa kad može, hajdemo, braćo! — viknu Ćebo.
— Hajde, Strahinja!…
Strahinja salete da ih kakogod ustavi. Molio ih je da se okane, da ne bude narod; gorio im da se voli i ukloniti kud bilo nego da legne — bože sačuvaj — i krv zbog njega. Aja, sve uzalud! Ko će Zarožane odvratiti kad što naume!
I tako se odabraše: Ćebo, Srdan, Đilas, čiča Mirko, kmet Purko i još dva tri otresita momka. Poneše i pusat, nek se nađe, zlu ne trebalo. Nemade se ni Strahinja kud, nego i on pristade s njima.
Kmet se okrete gostima što ostaše:
— Vi, braćo, sedite tu, jedite i pijte što je bog dao!
— Hoćemo, hoćemo, Purko!… Hvala ti! — povikaše oni.
— Kad zapevaju prvi petli, — nastavlja Purko, — eto i nas s vođevinom, ako bog da!
— I treba!… Daj, bože! — odgovoriše gosti uglas.
— I budite, braćo, spremni, ako dođe do nevolje da nam se nađete u nevolji!… U zdravlju, braćo! — završi Purko.
— Hoćemo, brate!… Ne beri brigu!… U zdravlju! — graknuše gosti za njim.
— Može, može, ja! — ču se međ njima i popov glas.
Ele, kmet odista ode s družinom.