Poglavlje 1
Još onda kad su Zarožani zaturali vilama orahe na tavan; kad su pojili vrbu i sejali so; kad su išli četomice u planinu te sekli čačkalice da iščačkaju zube; kad su istezali gredu, skakali u jarinu, unosili pregrštima videlo u kuću, i tako dalje… bila je u nekog Živana Dušmana, kmeta u Ovčini, začudo lepa kći. Neki je već počeli i prositi; ali Živan ne da ni pomenuti. Pričaju da se i pobio s nekim proscima… Ko zna — lažu, može biti!
Kako bilo da bilo — tek je Živan počeo od neko doba mnogo vrčati na svoju kćer. On, istina, viče i na ostalu čeljad po kući, ali se ni na koga ne oseca onako kao na nju.
Jedno jutro, baš kad beše zajmila ovce da istera na popas, a Živan izlete iz kuće, pa se prodera:
— Čuješ ti, more Radojka!
— Čujem, tajo! — odgovori ona polako, a nešto pretrnu.
— Ako te još jednom vidim s ovcama pod onom lužinom, slobodno ne idi mi kući!… Šta ćeš tamo? Zar nema paše i po drugim brdima?
— Ta… ono… ima… — zamuca Radojka.
— Ima, jakako! Ali nema onog dronje, onog Strahinje, što povazdan ćurlika u dvojnice!… Ako li ga domčam — oderaću ga!
Radojka samo obori oči, pa zadrhta kao prut.
— Goni te ovce gore u gaj! — podviknu Živan, pa se vrati u kuću kao smušen.
Ona se uputi najlak s ovcama naviše, pošav u gaj što beše odmah iznad kuće. Počesto se obzirala i osluškivala.
U kući se diže čitava vreva. Živan praska i viče, rekao bi — sve pobi. Dvoje dece pobeže napolje plačući.
Radojka okupi ovce malo brže, samo da odmakne, da ne čuje taj rusvaj. Bila je to skromna i mirna devojka, kao jagnje.
Živan je bio naopak čovek, zato su ga i prozvali — Dušman. Voleo je svaditi se s čovekom nego popiti čašu rakije. Često hoće i da se pobije. Otkako su ga okmetili — lepo čovek pobesne!…
Radojka već izbi s ovcama iz gaja gore na rudinu, pa ih pusti te se pâsom spustiše do bukvika s onu stranu brda. Tu baš pored putanje seoske sede na travu, izvadi pletivo iz pletivačice i uze plesti. Nije obišla ni dve-tri igle, a bahnu ozdo iz bukvika Strahinja, te pred nju.
— Uh, Strahinja, ala me uplaši! — reče Radojka i osvrte se plašljivo.
— A zar ti ovde izjavila ovce? — upita Strahinja smešeći se.
— Prođi me se, more; tajka da me u top metne! — Znam, ne da ti da se sastaneš sa mnom.
— Čisto zebem da ne naiđe otkud. Ostade kod kuće. Čini mi se pobi onu čeljad. Ja pobegoh da ne slušam.
— Rčin čovek! — reče Strahinja.
— Htede se jutros pobiti sa čiča-Sredojem…
— A zar je dolazio? — upita Strahinja brzo i kao traže se malo.
— Ko?
— Pa čiča Sredoje.
— Rano jutros; tajka se tek umio, a on dođe.
— Pa?
— Pa ne znam šta su razgovarali… Tek tajka se beše nešto razvikao. Čiča Sredoje iziđe, pa čisto ljutito reče: „Šta drobiš tu? Ako sam ti pomenuo, nisam ti glavu razbio“… I ode, a ne reče ni zbogom!
— Odista veliš? — upita Strahinja kao ne verujući.
— Bogami, odista.
— Baš bih voleo da mi to nisi kazala — reče i nešto se okari.
— A što? — upita Radojka kao začuđeno.
— Tako! — odgovori Strahinja, pa se zamisli.
Taman Radojka zausti da nešto upita, dok ti se pomoli ozgo putanjom Živan, pa podviknu:
— A, tu li si, lolo!…
— Bež’, Strahinja! — vrisnu Radojka, pa pobeže k ovcama u stranu.
— Kući se vuci! — dreknu Živan na nju, pa polete k Strahinji cičeći kroza zube: — Stani-de, lolo, stani!
Strahinja se beše u prvi mah čisto zabezeknuo i zastao kao ukopan. Ali kad vide da se Živan ne šali, nego još spodbi i poveliki kamen da ga gađa, a on ti zagrebe što igda može kroz bukvik… Sreća njegova te se Živan spotače preko neke klade i ljosnu koliki je dug o ledinu… a ko zna šta bi bilo.
Istina, Strahinja je bio vrlo kuražan i snažan momak. Mučno bi ustuknuo, da je bio ma ko drugi; ali Živan je otac Radojkin, pa voli — skloniti se…
Dok je Živan ustao iza one klade, nigde ni Strahinje, ni Radojke, ni ovaca! On se onda uputi putanjom preko bukvika, gunđajući i psujući onako sam. Ode u nečiju njivu da oseca potru. Teško sad potričarima!
Radojka je već davno stigla s ovcama kući. Ni sama ne zna kad je prošla ni kako je došla. Kod kuće je zatekla svu čeljad zaplašenu. Ona živa premrla od straha!… Ko zna šta je čeka dok se Živan vrati.