Poglavlje 12
Sunce davno granulo i već oskočilo s dva-tri koplja. Zarožani, kao ljudi, prodremali malo, pa poustajali i nastavili opet razgovor, veselje i pijanku. Nedelja je, ne čeka ih nikakav posao.
Kmet Purko, čiča Mirko i još neki odabraniji ljudi već se behu dogovorili: da odu sa Strahinjom i Radojkom do popa — nek ih venča. Kumovaće Purko, jer već i onako pada Radojci kum; stari svat biće čiča Mirko, a dever Srdan, kao ponajmlađi među njima.
Taman se oni tako dogovorili, dok zovnu neko ozgo s Gologa brda:
— O, Purko!
— Ko to zove? — upita Purko i pogleda onamo.
— Živan, bogami! — reče Srdan.
— A eno i nekih ljudi s njim! — dodade Strahinja.
— O, Purko! — zovnu Živan još jače ozgo.
— Oj, more, oj! — odazva se Purko.
— Izići de malo ’vamo, izići!
Purko iziđe onamo do vratnica. Svi se ućutaše da čuju šta će biti.
— Što zoveš, more, što? — viknu Purko Živanu.
— More, vrati mi dete… biće belaja! — viknu Živan.
— Okani se ćorava posla! — odgovori Purko. — Odi da učinimo veselje kao ljudi!
— Aja! Nema od tog ništa dok sam ja živ! — A ti idi otkud si i došao!
— More, vrati mi dete, dok nisam doveo narod, pa će biti čuda!… Svima ću vam suditi.
— Sudi ti u svom selu, ovde jok! Ovde mi sudimo! Odosmo mi popu, neka ih venča!
— Ne vredi to venčanje, more, ič!
— A što, more, što? Zar naš pop ne valja?
— Vaš je pop lud!
— More, hej! Ne grdi nam popa!
— Lud vam je pop, lud! Ide te kopa vampire!
— E, baš da vidimo je li lud! — viknu Purko, pa se okrete svojim ljudma: — Hajdemo, braćo, našem popu! Neka ga nek zija koliko hoće, hajdemo mi odmah popu!…
— Ama može dići selo na nas, kakav je! — reče Srdan.
— Kako selo, Srdane, bog s tobom? — reče Mirko. — Nema od tog ništa!
— Pa neka digne! — prihvati Ćebo. — Bojimo se mi njih!
Živan još jednako viče ozgo s brda, preti, psuje.
Zarožani baš ni u uvo! Digoše se lepo sa Strahinjom i Radojkom, te odista odoše popu na venčanje…