Poglavlje 11
Brzo su stigli u Ovčinu, pred vratnice Živanove. Tu zastadoše malo da se dogovore šta će i kako će.
Odmah su se dogovorili. Strahinja i Ćebo preskočiše preko plota, polako ukloniše neku grdnu kamenčinu kojom behu poduprte vratnice, pa ih otvoriše širom. Purko, čiča Mirko i ostali ostaše tu kod vratnica. Strahinja i Ćebo prikradoše se gore do vajata, što beše za dobru pustemicu od kuće, i tu stadoše.
— Znaš li ti da je ona baš u vajatu? — upita Ćebo šapćući.
— Tako mi je pre govorila — odgovori Strahinja.
— A Živan i kućani?
— Oni svakad spavaju u kući.
— De, zovni je!… Brzo! — šanu Ćebo, pa se skloni za vajat.
Strahinja se polako prikrade do na vrata vajatska, zakloni se malo iza nekog praznog bureta što beše tu, pa zovnu tiho:
— Radojka! Radojka!
Ne odziva se.
Strahinja oslušnu. Ništa se ne čuje. On poćuta malo, pa opet zovnu:
— Radojka! Radojka!
— Ko je? — ču se iznutra sanan ženski glas.
— Ja!… Strahinja!… Izići de časom! — odgovori Strahinja brzo, pa prinese uvo uz vrata.
Unutra se ču šuškanje, pa tih hod, pa se polako otvoriše vrata i iziđe Radojka sasvim obučena i obuvena.
— Otkud ti u ovo doba? — upita šapćući Strahinju.
— Pa dođoh! — poče Strahinja, pa tek dodade: — Nuto de, kad se ti pre obuče i obu!?
— Ne pitaj, moj Strahinja! — odgovori Radojka još tiše. — Tata mi ne da živeti! Ušla sam u ovaj pusti vajat. Ovako obučena, kao što me vidiš, pala sam na krevet, pa plakala, plakala — mišljah oči ću iskapati. Tako me savlada san, te zaspah. Utom ti zovnu…
— A on te jednako kinji zbog mene, a?
— Vala, Strahinja, došlo mi je da skočim u vodu ili da zažmurim, pa da bežim i ja kud. Više se ne može durati.
— Pa hajde, Radojka, mi baš dođosmo…
— Ta šta činite vazdan! — šanu Ćebo, što se u tom beše prikrao do njih.
— Ko je to? — učini Radojka i stuknu malo natrag.
— Ne boj se! — veli joj Strahinja. — Naš poznanik iz Zarožja. — Hajde, Radojka!
— Bolan, Strahinja… kako ću? — poče se ona kao ustezati.
— Lepo! Hajde s nama! — šanu Ćebo brzo. — S ljudma dobrim, poštenim… Hajde, hajde!… Brzo! Da nas ne opaze…
Radojka zausti opet da rekne nešto, ali Strahinja i Ćebo navališe: „Hajde, hajde!“ te ona, gotovo i ne znajući kako, iziđe iz vajata i pohita s njima.
U hitnji i zabuni zakači Radojka, na pakost, ono bure, te se otište niza stranu, tutnjeći i udarajući đa o drvo đa o kamen.
— Ih, šta učini, bolan! — reče Ćebo. — Izbudi čeljad!… Beži, beži!
I svi troje pobegoše, što igda mogu, na vratnice…
Dok, ništa ti bog ne dade, izlete Živan pred kuću, pa podviknu:
— Lopovi! Pušku amo! Ne daj!
Za njim ispadoše još dvojica iz kuće. Grunu jedna puška.
Zarožani nagoše bežati bez duše, samo da izmaknu iz sela i da se dokopaju čistine. Projuriše već pored Zmajevca, i taman da se prime gore uza stranu pošav Golome brdu, dok ti učestaše puške po Ovčini i diže se vika od kuće do kuće: „Haj, ne daj! Oteše kmetu devojku!…“ Zarožani samo grabe naviše. Vika i puške, rekao bi, sve za njima.
Kad izbiše na Golo brdo — zastadoše. Svi jedva dišu koliko su se zaduvali. Radojka se pribila uz Strahinju, pa sva dršće, a ne ume ni reči da rekne. Puške i vika ozdo sve bliže.
— Hajdemo, ljudi! — reći će čiča Mirko. — Eto onoga s poterom, može osakatiti koga!
— Vala, ne bežah mu više, — reče Purko zaduvan — pa makar krv legla!
— Vala, ni ja! — prihvati Ćebo.
— A stanite, lopovi! — ču se ozdo glas Živanov.
— Eno ih, Živane! Udri! — ču se drugi neko i grunu puška.
— Strahinja, skloni de to čeljade amo za bukvu! — reče čiča Mirko. — Oni se ludaci ne šale!
— Hvatajte i vi busiju! — reče Purko i ostalima.
I svi strčaše za puškomet naniže, pa zapadoše — ko za bukvu, ko za kamen.
Utom izbi Živan s ljudma na brdo, pa podviknu:
— Amo de, lopovi, da vidite ko je Živan!
— Odmiči, more! — prodera se Ćebo iza bukve. — Sad će krv leći!
— A ti li si, Ćebo! — podviknu Živan, pa poteže iz puške na onaj glas.
— Zar tako? — dreknu Ćebo, pa opali pištolj.
— U vetar udrite ljudi! — viče kmet Purko družini — da ne osakatimo koga!
— Zar si i ti tu, kmete? — viknu Živan, jer ču Purkov glas. — A stani de, more! — pa skresa na onaj glas.
— Ne na kuma i svetog Jovana! — učini Purko, pa i nehotice opali pištolj.
Osuše se puške i s jedne i s druge strane. Digoše viku i jedni i drugi. Samo se čuje:
— Drž’ se, Purko!
— Ha, pas nijedan!
— Ovamo, ljudi, izgibosmo!
— Ne dajte, krv leže!
— Stani de, Živane!
— Uh, pogani Ćebo!
— Ujede me pas, ja!
— Na peškir, zavij!
— Nije ništa!
— Ogrebao ga trn!
— Kuršum, more!
— Ta trn!… Kakav kuršum!
Utom se diže graja dole u Zarožju: „Haj, ljudi!… Potecite!… Pogibe nam kmet!… Ne daj!“ Puške učestaše ozdo iz sela; graja i vika sve bliže.
— Bež’te, ljudi, izginućemo! — viknu neko iz družine Živanove.
I dok bi čovek okom trenuo, na brdu gore ostade sam Živan. Ostaviše ga njegovi. On zastade malo, pa doviknu:
— A neka te, kume, neka! Naći ću ja tebe i sutra!
To reče, pa nestade i njega.
Zarožani brže opučiše naniže u selo. Sretoše se sa svojima. I oni gosti od Purkove kuće i gotovo sav narod beše se krenuo da se nađe u nevolji svom kmetu i svojim ljudma.
Kad ih tu videše zdrave i čitave, diže se vika, graja, veselje. Samo se čuje: — Alal vam vera!… Tako mu i treba!… Baš ste junaci!
I sva ta galama ode pravo Purkovoj kući. Sad tek poče veselje i pijanka, kao na pravoj svadbi…