Poglavlje 7
Podne beše uveliko prevalilo. Pred kućom Mirjanića u Ovčini sedi, u hladu na nekoj ponjavici, stara, prestara baka. Već sastavila bradu i kolena, izgleda kao neka avetinja. Treći zubi davno joj nikli.
To je baba Mirjana. Neki je po selu zovu „baba Mirjana“, a neki „tetka Mirjana“. Zbog nje se i zove ta kuća Mirjanićâ, a svi u kući — Mirjanići.
Ele, sedi baba u hladu na nekoj ponjavici, praznik je, pa su je izneli malo pred kuću. Radnim danom baba se obično ne odmiče od ognjišta.
Čeljad posluje po kući.
Utom se otvoriše vratnice i uđoše Zarožani.
Kmet Purko još s vratnica viknu:
— Domaćine!… Ima li koga doma?
— Ima, ima! — odazva se Srećko, kućni starešina, praunuk Mirjanin, i istrča iz kuće.
— Jesi rad gostima, Srećko? — upita čiča Mirko.
— Dobrim u svako doba! — odgovori Srećko idući im na susret.
Tu se lepo pozdraviše, kao ljudi i prijatelji.
Pita ih Srećko — kojim su dobrom potegli k njemu u Ovčinu. Zarožani mu sve ispričaše što se noćas dogodilo kod njih i rašta su došli. Srećko se nasmeja, pa im reče:
— Eto babe Mirjane, pa je upitajte!
— Dede, Purko, počni ti! — veli čiča Mirko.
— Nemoj, vala, Mirko, — odgovori Purko — nego dela ti!
— Pa hajde de, ja ću… kad nije druga! — reče čiča Mirko, i svi priđoše bliže pred babu.
Mirko se nakašlja, pa viknu:
— Mirjana!
Baba ćuti.
— Ne čuje ona! — reče Srećko i osmehnu se. — Vikni bolje, čiča Mirko!
— Ja, vala, ne mogu bolje! — odgovori čiča Mirko. — Dede ti, Purko!
— O, Mirjana! — viknu Purko što god može.
Baba ništa!
— Bolje, bolje, Purko! — reče Srećko.
— Vala, ne mogu ni ja bolje! — odgovori Purko. — Dede vikni ti, Ćebo!… Hvala bogu, najgrlatiji si u Zarožju.
— Mirjana! — dreknu Ćebo što igda može, te se i psi poplašiše i zalajaše negde iza kuće.
— Oj, sinko! — odazva se baba Mirjana polako i diže malo glavu.
— Znaš li ti nekog Savu Savanovića? — dreknu opet Ćebo.
— Šta veliš, sinko? — upita baba polako.
— Znaš li ti nekog Savu Savanovića? — podviknu Ćebo.
— A odakle ste vi, deco? — upita baba.
— Iz Zarožja! — podviknu Ćebo.
— A? — učini baba ne čuvši dobro.
— Ih, ala je gluva! — reče Ćebo družini, pa se iskašlja i zinu što igda može: — Iz Zarožja!
Psi opet zalajaše i zavijaše iza kuće.
— E ako, ako! — reče baba polako, pa se kao malo promisli šta su je pitali i odgovori: — A koga to sinko?
— Savu Savanovića! — dreknu Ćebo i sav pocrvene od teška napora.
— Znam, deco! — odgovori baba. — Jedva ga pamtim. Bio je to opak čovek!
— A gde je ukopan? — podviknu Ćebo opet.
— U Krivoj jaruzi, pod račvastim brestom — odgovori baba pa opet spusti glavu.
Veoma se zamisliše Zarožani.
U Zarožju ima, hvala bogu, dosta jaruga i krivih i pravih, a ima dosta i račvastih brestova; ali niko se ne seća gde je baš ta Kriva jaruga i račvasti brest. Najposle i da nađu jarugu, ali — brest? Može biti da mu se već ni korena ne zna… Kad je sebe to bilo, — nije šala!…
Pitaše još baba-Mirjanu bi li znala kazati mestimice gde je. Aja! Baba ništa ne čuje. Ćebo promukao, pa ne može ni da podvikne, a ostali ne mogu ni koliko on. Ni Srećko im ne umede ništa kazati. Ne seća se da je baba Mirjana ikad pričala što o tome.
Kad već ne mogoše ništa više dokučiti od babe, oni se digoše te odoše.
Pošto su izišli na vratnice, reći će kmet Purko:
— Nije vajde, ljudi, baš nam valja tražiti tu jarugu, a?
— Valja, jakako — veli čiča Mirko.
— Da se smirimo jednom! — dodaje Ćebo promuklo.
— Nego gde ćemo naći vrana, nepočišćena konja i vode adžijazme? — upita Mirko.
— Bogami, jest! — reče Purko. — To će nam trebati.
— Adžijazme imam ja, — reče Ćebo, — ali vrana konja?
— Imam ja nekog vrančića, — reče čiča Mirko, — ali je počišćen. A tvoj vranac, Purko, i ti imaš jednog?
— I moj je počišćen — odgovori Purko. — U Zarožju, čini mi se, nema niko pastuva.
— Već ako ovde u Ovčini da upitamo — reče čiča Mirko.
— Pravo veliš, bogami! — prihvati Purko. — Ima u mog kuma Živana. Baš mogu uzgred sad svratiti da zaištem. Daće mi valjda. Vi idite kući, pa zovnite ljude da se dogovorimo šta ćemo.
To Purko reče, pa okrete nekom putanjom onamo kući Živanovoj. Čiča Mirko i Ćebo odoše u Zarožje…