Poglavlje 7: Žalost za ubijenim Urošem. Carica Jelena saznaje za ubistvo Uroša
A mati je plakala za čedom svojim, i kada je bio zbor u carskim palatama i skupilo se srodstvo i (kada je bio) ne mali plač i ridanje, i pitahu jedan drugoga: „Šta se dogodi danas.“ Evo mati traži sina, sluge traže cara i svuda obilažahu tražeći, i ništa ne nalažahu. Jao nevolje koja se dogodila! A carica velikoga i hrabroga Stefana dolazi Vukašinu sa plačem i ridanjem i sa dvorjanima, i pita: „Gde je mladi car i šta se dogodi, i kamo pođe.“ I Vukašin (odgovori) govoreći: „Ni ja ne znam šta se dogodi. Da nije porevnovao praroditeljima svojima i otišao u Svetu Goru, ko zna.“ Mati plačući i prsa bijući odlažaše, i posla do grada Soluna i do Svete Gore i svuda ispitavši, i ništa ne uspeše i vratiše se natrag. I bi plač na plač, i ridanje i ne mali vapaj. „Jaoj, šta bi mladome caru, kamo pođe, šta mu bi.“ I nikakva korist ne beše. A posle malo (vremena) proču se njegovo nepravedno ubistvo i još k tome dodadoše plač i ridanje od srodnika i poznanika. I otide (carica) u manastir Uspenje presvete Bogorodice, i upita nastojatelja, i on sve potanko ispriča, i uverivši se umoli nastojatelja da otvori raku i da vidi. I tada bi gorča žalost i ridanje i vapaj, i celiva (ga) i carskom krunom telo obloži i ubrusom pokri lice njegovo, i za malo ne liši sebe života. O ljute i neutešne žalosti! I podiže je nastojatelj i ugosti duhovnim besedama, jedva se nekako uteši, slavu Bogu odadoše, koji je tako izvoleo, po Jovu: „Kao što je Gospodu ugodno, tako se i dogodi, i neka je ime gospodnje blagosloveno od sada i do veka1.“ I jedva nekada uteši se. I niko za ovo ne saznade jer se bojahu Vukašina.
Napomene
- Knjiga o Jovu (1, 21).