Poglavlje 4: Stanje iza smrti cara Dušana do punoletstva Uroševa. Sabor u Prizrenu
I ostavi sina svoga mladoumnoga, još mlada uzrastom, i uruči skiptar države Vukašinu, i zakletvama zakle (ga) da ne čini nasilja sinu njegovu, dok ne dostigne do uzrasta i postane naslednik otačastvu svojemu, koje mu po rodu i kolenu ostade od pradedova. I tako savećaše i obete dadoše da neće prestupiti više rečeni zavet, i blagočastivi car Stefan odreši se od ovoga sujetnoga sveta. Jaoj tada srpskoj zemlji, u kojoj je bio neprestani plač i žalost i tuga i neutešno ridanje. O velika nado i zastupniče srpski, vaspitaču sirotih, hranitelju gladnih, pobeditelju u ratovima! Jaoj nama, velika srpska pohvalo! Plačite gore i sva lugovita mesta i sva okolna zemljo, danas se rastajemo i više se nećemo videti.
Po isteku mnogih godina, vladao je Vukašin, dok ne postade hrabar car Uroš i dok mu ne bude 17 godina. Bio je toliki razumom, da su se svi divili, uspevao je iz dana u dan u dobroti i razumu, ne primajući savete starih, a držeći savete mladih1. Radi toga onaj koji od iskoni mrzi dobro, đavo, podiže rat između mladoga cara i Vukašina, i bio je veliki metež i raspre između njih u te dane. Jedni su bili pomagači caru Urošu, a tako je i po pravdi, a drugi Vukašinu po nepravdi, tako da je bio veliki metež i raznoglasice i nepravde2. Pored nepravednoga suda beše i velika žalost, pošto s nasiljem ugrabi njegov presto, posle tolike zakletve i zaveštanja opet se pokaza kao prestupnik. Posle tolike dobrote gurnu sebe u jamu i iskopa rov, i za ono što učini za kratko vreme primio je po pravednom sudu.
Kada je tada bio sabor u gradu Prizrenu, u hramu arhistratiga vojske gospodnje Mihaila, što je na reci Bistrici pod gradom više mesta Prizrena, koji sazda od osnovanja previsoki car Stefan i gde je bila njegova grobnica sa telom. Kada se sabrao ne mali sabor od tadašnjeg arhiepiskopa i mitropolita kir-Danila i igumana i sveštenoinoka i inoka i ne maloga zbora blagočastivih, i ceo skup srpski koji je pod njihovom oblašću, i Vukašin suđen od njih, ne pokoravaše se govoreći: „Meni je predano (carstvo).“ I sabor sa arhiepiskopom i sa celim narodom (odgovori): „Znamo da je tebi povereno dok ne dospe mladi car do uzrasta (punoletstva), a njegovo je po rodu i kolenu. Prestani, Vukašine, da činiš nasilje.“ I kada je bio veliki metež i uzbuna, jaoj nepravednoga suda, i nikako se ne htede pokoriti. Tada je patrijarh sa saborom rekao: „Slava tebi, Gospode dugotrpeljivi i mnogomilostivi, pogledaj sa visine svoje svete na ozlobljeni narod svoj i vidi nepravedni sud, koji sa nasiljem uzimaju.“ I raziđoše se svako svojoj kući i Vukašin razdeli (carstvo) na tri dela: Uglješi dade Serez i nazva ga kesarem, Gojka despota u Trapezuntu tj. Trnovu, a sam u srpskoj zemlji3.
Napomene
- Uroš se nije odlikovao ni razumom niti državničkim i retkim sposobnostima.
- Sve ove priče o svađi između Vukašina i Uroša samo su plod kasnije narodne epike i tradicije i nemaju istorijskog osnova.
- Sve ovo ne odgovara istorijskim podacima.