Poglavlje 10: Objavljivanje Uroša kao svetitelja
I posle mnogo godina, kada je bilo prestavljenje1 velikoga i hrabroga cara Stefana godine 6864. (1355) i postade posle njega mladi car Uroš od 17 godina, i lišiše ga ovoga sveta. I od tada bi u zemlji iza prestavljenja svoga godine 6884. (1371), i bio je u zemlji 211 godina, objavivši se u godini 70922. kao sveti. I beše manastir konačno zapusteo i grad razoboren, kao što se i do danas može videti, osim gradskih vrata koja svedoče zapisom i tvrdošću, a drugo je razoboreno, tako da je i crkveno trulo (kube) konačno palo, i postade stan razbojnicima i životinjama i pun đubreta, jer se niko nije brinuo o ovom. Ali svemoćna carica i Vladičica, pomoćnica sviju nas i pokroviteljka i zastupnica, ne ostavi tako ovu obitelj (manastir), no kao što nekada pokaza čudo u crkvi neoriskoj, tako i raspali hram i molbom mučenika Uroša i njegovih praroditelja (obnovi), da ne budu konačno zaboravljeni i da se opet blagočastiva loza obnovi. Tako Bog proslavlja one koji ga slave.
I u to samo vreme dođe neki pastir, a niko nije znao otkuda je ili od kojih roditelja ili plemena, samo je govorio za sebe da je od Ovčeg polja i da dođe u selo Šajkovce blizu manastira, plačući i ridajući i moleći da dođu i da mu pomognu da počisti crkvu i otrebi i izbaci đubre. I dođoše ljudi sa ženama i decom na mnogo dana i očistiše crkvu, a ćemer crkveni beše propao. I umirivši se malo, opet vikaše govoreći ljudima: „Hodite i pomozite mi da izvadim mošti svetoga Uroša, mladoga cara.“ I rugahu mu se kao nekoj ludi i iz nebrižljivosti odlažahu i govorahu: „Otkuda on zna mladoga cara i koliko je godina od tada i gde je on bio.“ Opet plakaše i moljaše ih: „Ja znam gde je.“ I rugahu mu se i grđahu ga i govorahu jedan drugome: „Hodite da vidimo mošti svetoga Uroša“, rugajući se.
I došavši u crkvu, beše nedeljni dan, i sabraše se okolna sela, i bio je ne mali sabor, i povika: „Hodite i zajedno pomozite.“ I podiže kamen veliki od groba unutra u crkvi, i nađoše krasne mošti, rastvorene gde ispuštaju dobromirisne mirise, tako da su se svi divili i na mnogo časova zaboravivši se radi neverovanja, jedva nekada dođoše k sebi i povikaše: „Gospode pomiluj i prosti našem neverstvu.“ I izvadiše krasne mošti iz bokova zemlje i sabraše sve kosti pune dobromirisna mirisa, i odnesoše ih na reku šareničku da ih omiju, pošto su od mnogo vremena bile u zemaljskom blatu, i omiše ih, i sabravši sve i unesoše u crkvu. I tu se slučiše (nađoše) neki rukodelci i načiniše krasan kivot od orahova drveta, i položiše mošti u kivot, pun dobroga mirisa i krasota, tako da su se svi divili. I te noći poče vikati onaj pastir: „Jaoj meni, jer su ostale mošti u reci.“ I svi potražiše usrdno i ne nađoše ništa. Opet vikaše i odvratiše reku na drugu stranu i svi priležno potražiše, i nađoše jedan zub koji beše ispao. I svi proslaviše Boga i staviše (zub) na svoje mesto.
I svuda se proču neobično čudo, udivljujući svaki um onih koji slušaju, i svi se sticahu na preslavan prizor i iz dalečne strane dolažahu na isceljenje, i zdravlje primahu dolazeći sa verom. I dođoše ka tadašnjem arhijereju u novobrdskoj mitropoliji Gračanice kir-Vasiliju mužu vrline i časnu i punu krotosti, kao niko drugi, i isprosiše od njega pismo, i pripovedahu mu o stvari koja se dogodila, i udivivši se zbog ovoga, reče: „Blagodarimo Gospoda.“ I davši im pismo radi pomaganja hrišćanima na obnovljenje crkve, i opet i sam dođe sveosvećeni višerečeni mitropolit radi viđenja i poklonivši se Svetome, uzdade hvalu videvši takove stvari u poslednja vremena, pošto je tako izvoleo Bog i Sveti.
I pođoše svuda radi milostinje, i dođoše u mesto zvano Janjevo, i tu neki blagoverni hrišćanin, zvani Jova Živković, postade ktitor, i imajući veliko usrće ka ovom hramu Matere božje i ka novojavljenom svetome, i obeća sve obnoviti koliko bude mogućan, i dođe u manastir zapusteli i ne čuvan ni od koga, i počnu obnavljati crkvu, i razoboreno sazidaše i pločom pokriše i unutra ukrasiše. I kada je bilo slavoslovlje i kada se bratija skupila, i okolni ktitori zajedno pomogoše i dadoše prilog, jedni njive, drugi livade, treći pašnjake i mlinove, a ostali po sili koliko ko može. I bilo je dovoljno manastiru na hranu, i ukrasiše (ga) ikonama i knjigama i odeždama.
A posle nekoga vremena više rečeni onaj pastir postade nepoznat i do danas. Šta ću kazati, bilo je neko božje samotrenje, kao što kaže Gospod u jevanđelju: „Ne može se grad sakriti stojeći na vrhu gore ni svećnjak pod mericom, no na svećniku, da onaj koji ulazi vidi svetlost3.“ Tako se izvrši i na ovom blaženom birošu, mladome caru, ne ostavi ga Gospod da ostane u zemaljskom blatu, no naposletku objavivši (ga kao svetitelja) nekojim stranim pastirem na izveštenje inovernim jereticima, a na pohvalu svojim praroditeljima i svemu srpskom rodu na čast i slavu, i inovernim na obličenje i ukor. Ovako bi u ovom.
Napomene
- Prestavljenje, smrt.
- Uroš Peti, sin Dušanov vladao je od 1355. do 1371.
- Jevanđelje po Mateju (5, 14).