Poglavlje 8: Borbe Vukašinove sa Turcima i bitka na Marici
A on (Vukašin) razdeli vlast kao što i napred rekosmo: Uglješu kesara (postavi) Serezu, a u Trnovu Gojka, a sam (ostade) u srpskoj zemlji. I pošto je prošlo malo dana, ko može izbrojiti božje sudbe onima koji nepravedno izvršiše ubistvo. Te same godine podigoše se Agareni iz prekomora na Kalipolju, i useliše se tamo, pošto je Bog popustio radi nepravednoga ubistva, i otuda pođoše na Andrijanov grad1 i zauzeše ga, i pokušaše da dođu na srpsku zemlju. A kesar Uglješa u gradu Serezu, čuvši o prelazu Ismailjćana, posla ka kralju Vukašinu, bratu svome, da mu javi ovo: „Pozdrav bratu mome kralju Vukašinu i gospodaru, svagda zdravstvuj mi na mnoga leta! I neka ti je znano, da su Agareni prešli u Kalipolje i otuda u Drenopolj, i tako čujemo spremaju se i na srpsku zemlju.“ Kralj Vukašin ni malo nije pazio niti nadu zaiska od Boga, no u svome velikom hvaljenju (reče): „A šta je Ismailjćana, možemo ih na konjskim kopitima razneti“, nije se uzdao u Boga koji (ga) je stvorio i ne pomoli se sa suzama, ne uzdahnu sa umiljenjem, kao što beše nekada video od previsokoga i hrabroga cara Stefana, kada se podiže u borbu na Ugre, i ušavši u crkvu Žiču, arhiepiskopiju, i pavši pred ikonom Spasiteljevom, moljaše se sa suzama od toplote srdačne: „Gospode Isuse Hriste, istiniti Bože naš, ne posrami nas zbog svetog tvoga imena pred ovim poganim narodom ugarskim, no daruj nam krepost i silu, kao što si nekada darovao roditelju mojemu protiv Bugara, tako i ovde bori se sa mnom i budi mi pomoćnik protiv mojih protivnika, i neka se posrame i poginu, a mi ćemo se ukrepiti silom tvojom. Da, Gospode, ne posrami nas, veliki darovatelju i nevidljiva i nepostižna silo, pomiluj nas, amin.“ A kada Ugri čuše za dolazak Stefanov, dadoše se u beg, i mnogi se udaviše u vodi i neke maču predadoše, a drugi jedva izbegoše i sa stidom vratiše se svojoj kući. Tako Gospod proslavlja one koji ga slave!
Što tako činiš, o kralju Vukašine, zar nisi trebao prvo molbene reči od toplote srca govoriti ka Bogu, kao što si video, no se uzdaš u ljude koji su od praha (zemaljskoga), kao što si i sam? Zar nisi kadgod slušao psalme blaženoga Davida proroka: „Ne uzdajte se na knezove, na sinove ljudske, u kojima nema spasenja2.“ Šta činiš, o Vukašine? I ni malo nije pazio na ovo, no u svojoj velikoj hvali i nepokornosti zapovedi da se ubrzo skupi vojska i posla ka bratu Uglješi da bude spreman, i odredi mesto gde će se obojica sastati. I kada se vojska skupila, i bi trčanje i vapaj, da se zemlja tresla, konjanika i pešaka, i dođoše do mesta zvanoga Črmenski Lugovi, blizu Andrijanopolja dan hoda i više, zvano Mostar, a posle se nazva Mustafa-pašina Ćuprija. I tu negde sastadoše se obojica, ovi od srpske zemlje, a Uglješa od grčkih predela, i bilo je dovoljno vojnika, i popisaše koliko će ih se boriti sa Agarenima, i nađoše da će biti oružanih konjanika oko 70.000 vojnika i više. Ali su sudbe božje neiskazane. I bi veliko veselje i radost i piće vina i jela, i svako neupravljanje i neuređenje. A agarenski načelnik čuvši za dolazak kralja Vukašina sa velikom silom i behu u velikoj nedoumici i ne malom užasu, i dogovoriše se da daju danak i da šalju izabrane svoje posrednike (pregovarače) ka Vukašinu (sa rečima): „Ostavi nas da ovde ostanemo i mi ćemo (ti) biti kao i sluge, i daćemo danak kako hoćeš.“
I dođoše kao posrednici i da uhode i da načine primirje (mir), i došavši do mesta gde beše ne malo vojnika, i prokleti Agareni uhodiše i sagledaše i videše neupravljanje i raznoglasice, i gde leže pijani kao vojska bez glave i ikakvoga upravljanja. I ubrzo se natrag vratiše ka svome načelniku i pripovedahu mu sva neupravljanja i neurednosti i raznoglasice i pijanstva, i rekoše: „Danas će naše biti.“ I podigoše se jednodušno svi Agareni, i dođoše do mesta gde vojska beše bez uprave i iznenada napadoše na njih. A oni nisu znali za ovo, pošto je bilo rano ujutro, i razbiše srpsku vojsku i moglo se videti čudo, gnev gospodnji napade na njih, i strahovanje i bežanja, jedan drugoga obilažahu, jedan drugoga ne stizahu, dadoše se u beg i ustremiše se u bežanje božjim dopuštenjem radi nepravednoga ubistva.
Kada ne bi Gospod dopustio, kako bi mogli 4 tisuće i 500 vojnika odoleti 70.000? Ovo se dogodi radi nepravednoga ubistva, i kada je došao rat i iznenadne nesloge, i beše nevidljivo čudo da toliko oružanih vojnika najedanput svi behu razbijeni božjim dopuštenjem, i mnogi se udaviše u reci, kao što napred rekosmo, kao nekada Faraon, gonjeni gnevom božjim. Jedni se dadoše u bekstvo, druge odvedoše u ropstvo, i mnoga telesa padoše, a najviše se udaviše u reci, tako da je i sam Vukašin tu davljenjem izmenio svoj život, i množina vojnika s njim, tako da mu ni uspomena nije ostala među živima, ni grob mu se ne zna ni do danas. Pravednim sudom božjim ispi čašu koju nali i „jamu iskopa i upade u nju3,“ što poseja ubrzo i požnje.
O nesitosti Vukašinove i zle naravi i lukavoga samisla! O zloga proizvoljenja i zavisti, i visokoga mudrovanja i svojevoljnosti i maloumlja! Ako i liši mladoga cara ovoga sujetnoga sveta, ali se (ovaj) tamo nastanjuje u rajskim stanovima, sa zborovima mučenika i sa svojim praroditeljima i prepodobnima, i telo njegovo časno u crkvi predleži i do danas čini isceljenja onima koji dolaze sa verom, na pohvalu i čast svojih praroditelja i na ukras svojemu srodstvu, i na ukor nevernima. A Vukašin postade jadno pozorište u blatu i hrana ribama i pticama, i ne zna mu se ni grob; pogibe uspomena njegova sa šumom. Pravedan je sud božji. I tako tamo pogiboše kao što napred opisasmo i ukazasmo, i postadoše na grabljenje. Jaoj nevolje, jaoj zapuštenja!
I Agareni se vratiše ka Andrijanovu gradu sa pobedom i radošću, a naši u skrbi i tesnoti: jedni brata željahu, drugi roditelje, drugi decu svoju, drugi srodnike, i bi vapaj i plač i ridanje, kao što Rahila plakaše za decom svojom i ovde se dogodi. I koji u ropstvo behu odvedeni, sa sramom iskupljivahu ih, a koji izbegoše (smrti) i dođoše kući, tužni i posramljeni mašući glavama jedan ka drugome govorahu: „Jaoj nama.“ A Uglješa kada je bio u ratu, zadadoše mu ljutu ranu i dade se u bekstvo, i kada je krv tekla i ne imajući uvoja ni kuće (stana), i nikako ne imajući gde glave skloniti, uzišavši na neke humke, i pade s konja i tu mu dođe kraj života, duh Bogu predade, i pogreboše ga njegove sluge, a za njegov grob zna se i do danas, i neka čudna znamenja pokazuje i ljudi ostavljaju belege. A telo njegovo odnesoše neki inoci u manastir blizu Sereza, koji je od njega sazdan od osnovanja, čineći isceljenja, a grob njegov bi više Harmanlije i do danas je kamenjem obložen.
Napomene
- Andrijanov grad, Jedrene.
- Psalam (146, 3).
- Psalam (7, 15).