Uvod
Dobro sačuvajte i ispitajmo spise i spoljašnjih mudraca, da li ćemo i od njih što potrebno naći i štogod duši korisno dobiti kao plod. Jer svaki umetnik treba i neke sasude (sprave) za dovršenje posla, pa i caricama je potrebno da se služe sluškinjama. Primimo, dakle, reči slugu istine i odbacimo zlomučne reči nepobožnosti, da ne upotrebimo dobrotu zlo, da ne iskrenemo najprostije vešte reči na prevaru, no ako istina i ne treba šarenih umišljenja, no (treba) i ka onima koji se zlo protive i lažnoimenoga razuma izrazu. Ovo trebamo, od ovoga, dakle, počećemo kao azbuku i (dajemo) onima koji još trebaju mleka, prizvavši za prikladno kao pomoćnika Hrista božje sastavno Slovo, od koga je svako davane dobro i daje se svaki savršen dar1. Primamo se željenoga (posla) nepraznoslavno i smirenomudreno ponizivši razum, jer Hristos reče da istina ne prima slavu od ljudi. A ono što je, dakle, nezgodno i nedoumično, od moga je jezika. I koliko videh, lenjah se, o blaženi, da počnem što je iznad moje sile i da se usudim na ono, za što sam nemoćan kao neki bedljiv i drzak, i smatrajući da je to gotova beda. A oni koji se na ovo usuđuju, (dobro čine) ako su kao onaj božastveni Mojsije zakonodavac, koji je odlučio sebe od svakoga viđenja i ostavio buran život i očistio gledanje duše, i tako je bio potreban ka viđenju Boga i udostoji se da vidi čovekoljubni silazak Boga i Slova k nama i vaploćenje, i dodajući ka svojoj svetlosti, bio je naučen i povereno mu je od Boga da bude zastupnik (naroda) i da uči svoje saplemenike.
Napomene
- Poslanica Jakovljeva (1, 17).