Čin 2, Scena 2: SARKA, GINA
GINA (dolazi spolja vrlo oprezno, okrećući se levo i desno i ne videći Sarku. Ona na prstima prelazi preko scene, noseći pod miškom veliku crnu kutiju u kojoj je srebrn serviz).
SARKA (okrene se i spazi je): Otkud ti, Gino?
GINA (preplašeno cikne, stavi odmah kutiju za leđa i nasloni se na zid na kutiju, da bi mogla osloboditi ruke): Iju! Iju!…
SARKA: Šta ti je, more?
GINA (užasno uzbuđena): Ju, tako sam se prepala!
SARKA: Šta imaš da se prepadneš, nisam ja pokojnikov duh. A odakle ti, bogati?
GINA: Otuda… bila malo… izišla sam malo iz sobe kao da se prošetam, pa svratila u trpezariju da obrišem prašinu.
SARKA: Ju, prija-Gino, što da brišeš, valjda ima u ovoj kući ko da briše prašinu?
GINA: Pa ima, nije da nema, i ubrisano je, nije da nije ubrisano, ali ja tako navikla.
SARKA: Jeste, pravo da ti kažem, i ja tako! Volim ti u tuđoj kući ubrisati nego ne znam šta da mi daš.
GINA: Pa to znaš, te i zadržah se tamo. Gledam, bože, one stvari, pa sve me podseća na pokojnika. Gledam onu stolicu na kojoj je sedeo, pa tanjir, pa nož, viljušku, pa sve me guši tuga; pa pogledam slanik pa mi pade na pamet: bože moj, pokojnik je, koliko juče, umakao u taj slanik… (Zaplače se).
SARKA: Eto ti sad, pa ne moraš ti zato plakati što je on umakao u slanik.
GINA: Pa ne moram, al’ tako, kad se setim, a mene guši.
SARKA: Ostavi, bogati, to, nego šta je tebi, ženo, te si se prilepila uz taj zid kao taksena marka?
GINA (zbunjeno): Kako da ti kažem… ovaj, i nisam se prilepila, nego tako, naslonila se; oduzele mi se nešto noge pa se naslonila malo.
SARKA: Pa idi u sobu, lezi.
GINA: Ne mogu, ne mogu da maknem.
SARKA: Da te povedem?
GINA: Neka, idi ti u svoju sobu pa ću ja već lako.
SARKA (prilazi joj): Kako da idem, zaboga, a tebe da ostavim tako uza zid. (Hoće da je obuhvati rukom). ’Odi, nasloni se na mene!
GINA (očajno): Ne, ne, ako boga znaš!
SARKA: Ju, crna Gino, šta ti je to za leđima?
GINA (prestravljeno): Koje?
SARKA (izvuče kutiju): Ovo!
GINA: To? Izgleda kao da je neka kutija.
SARKA: Nije kutija, nego srebrni serviz, Gino!
GINA: Biće, veruj, biće serviz, kad ti tako kažeš.
SARKA (otvori kutiju): Pa serviz, dabome!
GINA: Iju, iju, iju, ko bi to rekao?
SARKA: Ama šta: ko bi rekao?
GINA: Pa to; ja sam mislila, kutija.
SARKA: More, ostavi šta si ti mislila; nego zar ti, tako ti boga, ništa manje nego srebrni serviz?
GINA: Tako mi boga, Sarka, uzela sam ga koliko uspomene radi. Ti znaš koliko ja žalim pokojnika.
SARKA: Znam, kako da ne znam.
GINA: Pa velim, za toliku žalost pravo je da uzmem kakvu sitnicu za spomen.
SARKA: Pa kad si htela sitnicu, što ne uzede slanik, kad te je on i inače ražalostio, nego čitav servizom
GINA: Pravo da ti kažem, Sarka, uzela sam da ga sklonim. Vidim onog Agatona, zašao ga Simkom po kući, cunja na sve strane. Rekoh, ako Agaton spazi ovaj serviz… Znaš ga već kakav je, a ima pik na srebrne stvari.
SARKA: To je istina! (Seti se). Ju, pa on bi mogao i moj budilnik da skloni.
GINA: A u kojoj je sobi taj budilnik?
SARKA: Baš u njegovoj.
GINA: E, onda da znaš, taj budilnik je već u njegovom kuferu.
SARKA: Šta kažeš?
GINA: To što ti kažem!
SARKA: Vala, neće mi ga majci oteti pa makar se rvali. Je l’ reče da su Agaton i Simka tamo negde?
GINA: Tamo dabome!
SARKA: Dobro, Gino, nosi ti ovu sitnicu radi uspomene i skloni je u tvoj kufer, da nešto ne naiđe Agaton, a ja već znam šta ću.
GINA (polazeći): Samo, Sarka, znaš kako je, ovakve stvari ne treba razglašavati.
SARKA: Ne brini, de; znam ja šta je to familijarna tajna.
GINA: Pa jeste, to treba da ostane međ’ nama. (Ode noseći kutiju).