Čin 2, Scena 12: ADVOKAT, AGATON
AGATON (najpre proviri kroz vrata ta kad vidi i uveri se da je advokat sam, izlazi): Baš, jedva sam čekao da ostanete sami. Imam važan razgovor sa vama.
ADVOKAT: Utoliko bolje, jer i ja imam sa vama važan razgovor.
AGATON: E, to mi je milo. Nas dvojica i treba da razgovaramo o svemu, jer jedino smo ja i vi onako ljudi od zakona.
ADVOKAT: Vi ste dakle čovek od zakona?
AGATON: Kako da ne, zaboga; bio sam dvadeset i sedam godina sreski načelnik.
ADVOKAT: O, pa utoliko bolje; vi ćete umeti da mi date jedno obaveštenje koje mi je vrlo potrebno?
AGATON: O, molim, vrlo rado!
ADVOKAT: Jeste li vi, kao sreski načelnik, kažnjavali slučajeve kad stoka, recimo ždrebe, nerast, june ili magare, uđe u tuđu njivu?
AGATON: Kako da nisam… kažnjavao sam gazdu čija je stoka, a gazdu čija je njiva pregažena upućivao sam da premlati prošcem stoku koja mu je ušla u njivu.
ADVOKAT: Pa dobro, to je stoka; ne razume ništa, a kako bi vi tek kaznili ljude, razumna, pismena stvorenja, koja uđu u tuđe imanje?
AGATON: A! Sada vidim na šta vi navijate. Pa jest, imate pravo. Kažem ja njima: ama nemojte, ljudi, to je protivno zakonu, ali oni navrli.
ADVOKAT: Pa njima se, znate, i da oprostiti, ali vama, vi velite da ste čovek od zakona.
AGATON: Jesam, i verujte, ne bih nikad ja to učinio. Gde bih se ja ogrešio o zakon; ne daj bože! Ali vidim, uselila se gomila u kuću a nema ko da održava red, i onda, šta sam mogao. Eto, samo zato sam se i ja uselio, da održavam red.
ADVOKAT: Pa lepo, a kada bi vi, kao što ste već bili sreski načelnik, slučajno, ovoga trenutka, bili član ovoga kvarta i kada bih ja došao k vama kao staralac i rekao vam: uselili se nekakvi ljudi u kuću o kojoj ja vodim brigu. Šta bi vi na to uradili?
AGATON: Zvao bih smesta podnarednika, dao mu još jednog žandarma i rekao bih mu: idi tamo i rasteraj onu stoku!
ADVOKAT: Znači, ja bih tako trebao da postupim?
AGATON: Mogli bi, ne kažem da ne bi mogli.
ADVOKAT: E ali, vidite, ja ne želim i neću tako da postupim.
AGATON: Sasvim, i ne treba!
ADVOKAT: Ja ću sasvim drukčije.
AGATON: Baš sam radoznao kako mislite?
ADVOKAT: Ja mislim ići u sud i zahtevati da se još sutra otvori testament.
AGATON: Zar može?
ADVOKAT: Zašto ne bi moglo?
AGATON: A pokojnikova poslednja želja?
ADVOKAT: To je samo želja; uostalom i sam testator je predvideo da se u slučaju ako staralac nađe za neophodno, može i ranije otvoriti testament.
AGATON: A je l’ ima nešto neophodno?
ADVOKAT: Pa šta hoćete neophodnije no što se porodica protivzakono uselila u kuću?
AGATON: Sasvim. I odista, to bi najbolje bilo da se još sutra otvori testament.
ADVOKAT: To ćemo i učiniti.
AGATON: A mi, je l’ te, možemo do sutra ostati ovde u kući?
ADVOKAT: Nije red, ali najzad, jedan dan…
AGATON: Pa jeste. Gde da se krećemo i selimo za jedan dan, a pravo da vam kažem, bila bi i sramota od sveta.
ADVOKAT: Dobro, onda ostanite do sutra!
AGATON: E, to je lepo od vas! Ama kažem ja njima: pametan je to čovek, taj advokat, neće on terati u krajnost. Znao sam ja to! E, baš vam hvala u ime cele porodice.
ADVOKAT: Molim. Saopštite dakle porodici da će se sutra otvoriti testament.
AGATON: Saopštiću ja to, ne brinite, ali ako mi dozvolite, hteo sam nešto onako sasvim izdaleka da vas pitam?
ADVOKAT: Pitajte!
AGATON: Saznaću sutra, je l’ te, pa to ne menja stvar hoću li saznati danas ili sutra, al’ znate, ja sam tako radoznao, ne mogu da izdržim do sutra.
ADVOKAT: Šta to?
AGATON: Voleo bih da znam šta ja nasleđujem?
ADVOKAT: Pa kad me već tako izdaleka pitate, evo da vam izdaleka i odgovorim. Ja ne znam šta piše u testamentu.
AGATON: Eh, ne znate, pa vi ste pisali testament?
ADVOKAT: Pa zato ga i ne znam što sam ga ja pisao. Da ga nisam ja pisao, ja bih mogao i reći što, al’ ovako…
AGATON: Ja, znate, polažem velike nade na taj testament. Ono, i svi ostali polažu velike nade, al’ ja mislim…
ADVOKAT: A svi očekuju nasledstvo?
AGATON: Pa svi, dabome, i svaki veruje da je glavni naslednik.
ADVOKAT: Pa što se onda ne pogodite međ’ sobom?
AGATON: Kako da se pogodimo?
ADVOKAT: Kad svako od vas veruje da je glavni naslednik, znači da svi imate podjednaka prava, prema tome mogli bi lepo kao familija, prijateljski i sporazumno, da podelite imanje.
AGATON: Odista, to bi mogli. A šta mislite, bi li to starateljski sudija uvažio kad bi se mi sporazumeli pa mu sutra rekli: mi smo podelili imanje!
ADVOKAT: Sudija bi uvažio samo ono što piše u testamentu.
AGATON: Pa zar u testamentu ne piše da se sporazumemo?
ADVOKAT: Ja ne znam, ali strpite se do sutra, pa ako tako piše, onda se sporazumevajte. Nema smisla to ranije da činite.
AGATON: Pa jeste, pravo kažete.
ADVOKAT: Nemojte samo zaboraviti da saopštite porodici da je sutra otvaranje testamenta.
AGATON: Ama kako da zaboravim! Samo, moram to prvo da saopštim mojoj ženi. Ne znate vi kako je ona nestrpljiva da čuje šta smo razgovarali ja i vi. Moram prvo njoj.
ADVOKAT: Izvol’te, izvol’te!
AGATON (ode).