Čin 2, Scena 15: PORODICA
PROKA: Šta je pobogu, Agatone?
AGATON: Zberite se prvo svi!
TANASIJE: Svi smo tu!
AGATON: E, onda sedite, pa ću vam sve po redu kazati.
PROKA (sedajući): Jesi li razgovarao?
AGATON (pošto su svi posedali a on ostao na nogama): Razgovarao sam, dabome da sam razgovarao, i nisam zavijao onako izdaleka kao dosad, nego rekoh: ti znaš, sinko, zakone, ali ih znam i ja, pa ’ajde da se ponesemo. Te ti ja njemu odmah onako od prve: zahtevam u ime cele familije da se odmah otvori testament.
PROKA i TANASIJE: A on?
AGATON: More, da vidiš, uzvrda se kad ču kako ja to onako… nije da ga molim, nego zahtevam; pa poče da mi vrda: te pokojnikova želja, te četrdeset dana, te ovo, te ono. Ali ja njemu: Po zakonu ne moram da čekam četrdeset dana, i neću da čekam! Tako ti ja podviknem njemu.
VIDA i SARKA: A on?
AGATON: Poče on opet da vrda: te paragraf sedamdeset drugi, te pedeset šesti, a ja njemu: a sto četrdeset sedmi, a sto četrdeset sedmi, gospodine? Kad to ču, a on prosto preblede i zbuni se.
VIŠE NJIH: Pa?
AGATON: Vide on da sa mnom ne može lako izići na kraj i da mu ništa ne pomaže vrdanje, pa pristade čovek.
SVI (uzbuđeno): Šta?
AGATON: Pristade da se otvori testament.
SVI: A!!!…
AGATON: Jest, jest, da se otvori testament.
SVI: Kad?
AGATON: I tu poče da vrda: pa dobro, gospodine Agatone, možemo ovih dana. Ne bome, podviknem ti ja njemu, nego ja zahtevam još sutra.
SVI: Još sutra!
AGATON: Nego šta!
PROKA: Pa je l’ pristao?
AGATON: Kad sam ga doterao uza zid, kad je video da nema gde, a on pristade.
SVI: Ama sutra?
AGATON: Sutra, dabome! (Ponosito). Eto, tako ja razgovaram s advokatima!
PROKA: A šta kaže što smo se uselili?
AGATON: I tu je, da vidiš, bilo povuci potegni. Zapeo on kako nemamo pravo. Veli: drugo je to, gospodine Agatone, da ste se vi sami uselili, ali cela familija.
TRIFUN: Pa sad već ostavi to što je on tebi kazao, nego šta si ti njemu kazao?
AGATON: A ja njemu: Nema zakona koji zabranjuje, niti ima zakona koji propisuje da se familija može useliti ili ne useliti u pokojnikovu kuću. Pa kako nema o tome naročitih, pisanih zakona, to se u ovome danome slučaju mogu primeniti prirodni zakoni, a po prirodnim zakonima familija ima prava da čuva imovinu svoga preminulog člana.
VIŠE NJIH: Tako je!
AGATON: Pa tako je, dabome, ali on, znaš kako je, advokatska posla, poče i tu da mi vrda, dok ja ne podviknuh: ja se ne selim iz kuće i nema te sile koja će me izbaciti.
PROKA: Sasvim!
AGATON: Kad on to ču, a on popusti kao udovica: Pa izvol’te, gospodine Agatone, pa nemojte se ljutiti, izvol’te, sedite u kući.
MIĆA: Pa sedećemo, dabome!
SARKA: Pa dobro, je l’ to mi nećemo nikako više ni da se selimo?
AGATON: E pa ti opet! Šta hoćeš, celog života valjda da sediš na balkonu? Imamo pravo da sedimo dok se ne otvori testament, a tada ostaje ovde onaj koji nasledi kuću.
MIĆA: Razume se!
SARKA: A meki se tako dopada moja soba.
TANASIJE: Pa kad si, Agatone, već tako priklještio advokata, zar nisi mogao da ga pripitaš i za ono?
AGATON: Koje ono?
TANASIJE: Pa ono: kako glasi testament?
PROKA: Pa eto, čućeš sutra.
VIDA: Ko će živ do sutra izdržati?
AGATON (Tanasiju): I po toj stvari sam ga ispitivao.
SVI (radoznalo se zbiraju): E???
AGATON: Jest, ispitivao sam ga.
PROKA: Pa? Govori, brate Agatone, govori!
AGATON: Ama neka je on sto puta advokat, stari sam ja islednik, ne može on meni izvrdati.
PROKA (radoznao, prgav): Govori već jedanput, kumim te bogom!
AGATON: Počnem ja, znaš, s njim razgovor o testamentu, ali onako izdaleka i vešto, da se on ne seti. Velim ja njemu: pošto ste vi pisali testament, to sve okolnosti govore da Je vama testament donekle poznat.
VIŠE NJIH: A on?
AGATON: A on samo gleda u zemlju i ćuti, ne sme da me pogleda u oči, jer bih mu ja iz očiju pročitao testament. Ali, stari sam ja majstor, ne ispuštam situaciju kad je jednom ščepam. Okupim ti ja njega pitanjima; pa ukrštena pitanja, pa ukrštena pitanja.
PROKA (gori od nestrpljenja): Pa odgovori li on?
AGATON: Odgovori, ali sve onako, tuc muc, a ja opet navalih, pa ukrštena pitanja, pa ukrštena pitanja, pa ukrštena pitanja, pa ukrštena pitanja.
PROKA (očajno): Pa dosta, bre brate, sa tim ukrštenim pitanjima!
SARKA: Dade li ti bar kakav ukršteni odgovor?
AGATON: Znaš kako je, nije mi odgovorio; ne mogu reći da mi je odgovorio, ali sam mu izvukao jednu reč. A meni je dosta jedna reč, više mi i ne treba. Što kažu, reci: „Oče naš“, pa mi je to dosta da te oteram na robiju. Na osnovu jedne jedine reči ja izvedem zaključak.
TANASIJE: Pa reče li bar tu jednu reč?
AGATON: Reče, dabome!
PROKA (drekne): Šta reče, pobogu čoveče?!
AGATON: Nije rekao otvoreno nego zavijeno, ali sam ja odmah izveo zaključak: da testament ostavlja porodici da po međusobnom sporazumu podeli imanje.
SVI (veliko iznenađenje): Au!!!…
AGATON: On ne kaže da je tako, ali meni je jasno kao dan da je tako.
TANASIJE (zabrinuto): Pa šta ćemo sad?
AGATON: Ja mislim, braćo i sestre, mi bi za taj slučaj trebali da budemo spremni.
TANASIJE: Kako spremni?
AGATON: Pa tako, da se sporazumemo. Mogli bi ovaj naš skup da pretvorimo u konferenciju.
TRIFUN: I, dabome, ti da predsedavaš konferenciji?
AGATON: Ne moram ja, zašto ja? Evo nek predsedava Trifun. (Sedne). On te stvari bolje zna, eto nek predsedava on.
PROKA: Ti, ti, Agatone!
SVI: Pa dabome!
AGATON: Zašto ja, eto Trifun.
TRIFUN: De, nemoj biti nakraj srca. Znaš bolje, priznajem ti, znaš bolje.
AGATON: E pa kad znam bolje, a ti se ne isprečavaj! (Prošeta značajno). Dakle, braćo, mi moramo biti spremni za slučaj da u testamentu piše da izvršimo deobu međusobno i po sporazumu. Kad nam sutra starateljski sudija pročita: ostavljam sve svoje imanje svojoj porodici s tim da ga ona po međusobnom sporazumu podeli, mi moramo odmah odgovoriti: mi smo se sporazumeli!
SVI: Tako je! Sasvim! Tako je!
AGATON: E, vidite, to bi imali još sad da rešimo.
TANASIJE: A kako misliš da bi se to moglo?
AGATON: Evo kako: da se prvo mi lepo, pošteno i bratski podelimo u bliže i dalje rođake.
SARKA: Eto ti sad, kako to može kad smo svi bliski rod?
AGATON: Nismo. Eto, prva ti nisi bliska.
SARKA: A po čemu opet nisam ja?
AGATON: Po tome što nisi!
SARKA: A ti si blizak?
AGATON: Blizak sam, dabome.
SARKA: Kako ti, tako i ja.
AGATON: E nije tako, Sarka. Nisi bliska; nisi bliska ti, nije blizak ni Proka, nije blizak ni…
PROKA (plane): Što ja?
SIMKA: Pa zato, Proko, što si ti rod po tvojoj prvoj ženi.
PROKA: Da sam ja rod po mojoj prvoj ženi, ne bi moja druga žena toliko plakala za pokojnikom.
VIDA: Pa, pravo da ti kažem, Proko, mi se baš svi čudimo što se tvoja Gina toliko ubi plačući.
GINA: Zato, ako hoćeš da znaš, što iskreno žalim, a ne kao vi.
SARKA: A što pa kao mi?
GINA: Metnuli ste crninu na sebe samo zbog toga testamenta, a ovamo nijedna suzu ne pusti.
SIMKA: Znamo mi, Gino, pošto je litar tvojih suza.
GINA: Iju! E, jesi čula!…
TRIFUN: Agatone brate, jesi li ti predsednik ovoga zbora ili nisi? Ako ti pustiš žene da se objašnjavaju, onda nikad nećemo doći do sporazuma.
AGATON: Pravo kažeš, zapele kao da je ovo skupština kakvog ženskog udruženja. Da nastavimo mi; gde ono besmo stali?
PROKA: Ja nisam svršio svoju reč.
AGATON: E pa ’ajd, govori!
PROKA: Ne govorim ja napamet da sam blizak rod, nego imam i dokaze. (Vadi jedan veliki tabak hartije iz džepa). Ovo su dokumenta!
AGATON: Je l’ krštenica?
PROKA: Nije krštenica, al’ evo, pogledaj! (Razvija tabak).
AGATON (zagleda): Pa to nekakav plan?
TRIFUN: Pa Proka je arhivar u opštinskom katastru, pa zna valjda da pravi planove.
AGATON (zagleda): Pa to si ti izradio katastar naše familije?
PROKA: Nije katastar, nego stablo; je l’ vidiš ovo stablo?
AGATON: Vidim, pa šta?
PROKA: E, to stablo, to je pokojnik.
AGATON: Ama pokojni Mata?
PROKA: Jeste!
AGATON: Može biti, jer i pokojni Mata je bio tako nešto malo nakriv.
PROKA: A vidiš li ovu granu ovde?
AGATON: Vidim!
PROKA: To je pokojni čika Rista Nikolić.
AGATON: Koj čika Rista?
PROKA: Ujak pokojnog Mate.
AGATON: A, onaj, znam! Pa?
PROKA: E, vidiš, taj čika Rista imao je četiri sina: Spiru, Boška, Tasu i Miku. To su, vidiš, ove četiri grane što idu naniže.
AGATON: Vidim.
PROKA: A vidiš li ovu granu što visi od Mike naniže?
AGATON: Vidim, pa šta?
PROKA: To sam ja.
AGATON: Ti?
PROKA: Jeste, jer ja sam Mikin sin.
AGATON: E, ako si ti to što visiš o svojoj grani, onda da znaš, na niske si grane spao.
PROKA: Eto, zar to nije jasno kao dan. To su dokumenta, brate!
SARKA: Ako je po tome, Proko, visim i ja valjda na nekoj grani, a ne samo ti.
TRIFUN: A kako bi bilo da nam Agaton prvo objasni po čemu je on tako blizak rod?
AGATON: Moje se zna.
GINA, PROKA, VIDA, TRIFUN i SARKA: Pa da čujemo?
AGATON: Ama, ako se počnemo baviti tako raznim detaljima, mi nikad nećemo stići do kraja; nego da odmah pređemo na stvar; da mi izvršimo deobu nasledstva prijateljski i bratski, kao što i dolikuje jednoj ovako otmenoj familiji.
PROKA: Pa ’ajde reci. kako, de da te čujemo!
AGATON: Evo da počnemo od Sarke.
SARKA: Ama, što ti uvek od mene počinješ?
AGATON: Pa tako nekako, uvek mi se nađeš pod rukom. Da počnemo dakle od Sarke. Šta njoj treba, jedna guša, jedna duša!
SARKA: Nemoj ti meni meriti ni po guši ni po duši, nego što je pravo.
AGATON: Moramo voditi računa i o potrebama. Drukčije su na primer tvoje potrebe, a drukčije su moje.
SARKA: Gle molim te!
AGATON: Da kažeš da joj treba sprema za udaju pa ’ajd, ’ajd! Ali to joj ne treba. Dvaput se udavala pa dosta joj je to.
SARKA: A po čemu dosta? Po čemu ti to meni meriš je li mi dosta ili nije. Ja najbolje znam da l’ mi je dosta.
AGATON: Drugo je to da ima dece, ali eto, ni to nije bila kadra.
SARKA: Eto ti sad opet! Iju, još će mi izneti da nisam bila kadra. A po čemu nisam bila kadra?
AGATON: Pa eto, imala si dva muža pa ništa.
SARKA: Imala sam, to je istina, ali šta sam ja kriva što nisam imala kad. Šta sam poživela sa prvim mužem? Dve godine!… a sa drugim tri i sedam meseci, a to, brate, časkom prođe, nemaš kad ni roditi. Nisam imala vremena, a ne što nisam bila kadra. Ali što ti meni decu, nemaš ni ti dece, pa šta?
AGATON: Ama ne prebacujem ti ja, nego velim da imaš dece, mogli bi ti i što više dati, ovako, ja mislim dosta ti je pet hiljada dinara u novcu i sve kujnsko posuđe.
SARKA: Iju, iju, iju, sram te bilo, Agatone! Kako ti to meni, kao da ja prosim od vas. Ja ne prosim, nego tražim ono što mi pripada.
AGATON: Pa dobro de, evo daćemo ti i onaj srebrni budilnik. Eto!
SARKA: Uzmi ga ti, Agatone, pa ga metni na srebrni služavnik, lepše će stajati.
TANASIJE: Jest, odista, Agatone, ti to nekako onako od oka meriš.
AGATON: Ama, čekaj, brate! Ja to iznosim više onako, kao predlog. Posle možemo razgovarati o tome pa negde skresati, a negde i dodati po gdešto. Budite samo strpljivi!
VIDA: Pa ’ajde da čujemo dalje.
AGATON: Ovome Proki i njegovoj Gini da se da ona pokojnikova njiva u Malom Mokrom Lugu i deset hiljada dinara u gotovom.
PROKA (skoči): Oho! To ti zadrži sebi, a ja hoću moj deo.
AGATON: Pa to ti je deo!
GINA: Zar ona prljuša njiva koja ne vredi ni lule duvana. Gle ti kako on to nama!…
PROKA: Ja tražim da Agaton prvo kaže šta on traži; da čujemo šta on misli da njemu pripada.
SVI (sem Simke): Jeste, to da čujemo!
AGATON: Kazaću ja već kad bude vreme.
SVI: Ne, ne, hoćemo sad da čujemo!
PROKA: Hoćemo da čujemo, pa prema tvojoj meri sebi da odmerimo.
AGATON: Ja mislim, brate, prvo vama da podelim, a meni šta ostane.
PROKA: Pa jest, što ostane. Nama njive u Mokrom Lugu i kujnsko posuđe i po dve-tri hiljade dinara, a tebi što ostane. Hoćemo prvo da čujemo šta ti misliš da tebi pripada.
SVI: Da čujemo! Da čujemo!
AGATON: Pa dobro, evo da vam kažem! S obzirom dakle na to što sam ja najbliži rođak…
VIŠE NJIH; E, to ćeš izviniti! Po čemu to?
AGATON: Dobro, ’ajde onda ovako: s obzirom na moje rodbinske veze sa pokojnikom, s obzirom na to što sam ja šef familije…
TRIFUN: Gle sad opet, a po čemu si ti šef familije?
AGATON: Po tome što sam ja u ime familije razgovarao s advokatom, a nisi ti! Dakle, ako hoćete, slušajte: s obzirom na rodbinske veze; s obzirom na to što ja predstavljam familiju; s obzirom na moje lične i opšte narodne potrebe; s obzirom na sve okolnosti i prilike u ovome danome trenutku, ja mislim da bi meni na prvome mestu pripadala ova kuća.
SVI (opšti uzvik): Ua!!!…
AGATON: Čekajte: ova kuća sa celokupnim nameštajem, računajući tu i budilnik…
SARKA: I budilnik i služavnik i sve ostalo.
AGATON: Jest, i sve ostalo. Zatim…
TRIFUN: Kako, zar još?
AGATON: Pa još, nego šta?
PROKA (Trifunu): Pusti ga, molim te, da ga čujemo.
AGATON: Zatim, meni bi imali pripasti i oni dućani na Terazijama.
SVI: Uha!!!…
AGATON: Nije to sve!
TANASIJE: Pa nije, dabome!
PROKA: Taj ne ume da stane!
AGATON: A zatim i vinograd sa vilom na Topčiderskom brdu.
SVI: Uha!
TRIFUN: Kako bi bilo i akcije Narodne banke?
AGATON: Pa i akcije Narodne banke, nego šta!
PROKA: A meni njiva u Malom Mokrom Lugu?!
SARKA: A meni kujnsko posuđe?!
MIĆA: A ja, ja kao da i ne postojim?
AGATON: Pa i ne postojiš, brate!
TRIFUN (Mići): Ne postojiš, razume se! 3ar tebi nije jasno da ovde samo Agaton postoji?
TANASIJE: Valjda sam ja preči od jednog Agatona!
SIMKA: Samo ti, Tanasije, ćuti!
VIDA: Ju, a što on pa da ćuti?
PROKA: Braćo i sestre, zar vi ne vidite da ovo nije familijarni sporazum i dogovor, nego pljačka?
SARKA: Pljačka, dabome. On akcije Narodne banke, a meni kujnsko posuđe.
TRIFUN: Nismo mi 52374 sreskih stanovnika pa da nam Agaton podvikne: „mirno“! a mi da stanemo u front i da trepćemo. (Od ovih Trifunovih reči pa do svršetka scene dijalog teče vrlo naglo i živo, upada se u reč, govori se jednovremeno, prekidaju se govori, penje se ton i nastaje sve jače uzbuđenje, da bi se završilo burnim sukobom).
TARASIJE: Svi smo mi ovde jednaki!
PROKA: Ne priznajem dogovor, ne priznajem šefa familije, ne priznajem testament, ne priznajem ništa i nikoga.
AGATON: I tebe niko ne priznaje!
TRIFUN: To je pljačka!
MIĆA: I ta je pljačka protiv mene uperena!
GINA: Hoće čovek kuću i dućane!
SARKA: Veleposednik!…
VIDA: A pokojnik ga nije ni gledao.
SIMKA: Nije nego je tebe gledao, Vido!
PROKA: Ne pristajemo na sporazum!
TANASIJE: Svaki će da brani svoje!
AGATON: E, onda vam ne dam ništa!
SVI (gnevno): Ko ne da? Ko si ti?
AGATON (ščepa stolicu): Ne približuj se!
PROKA: On hoće da se bije! (Ščepa i sam stolicu).
TRIFUN: Ne dajmo se!
SVI (se uhvate za stolice i druge predmete, zauzimaju nasrtljiv stav, žene vrište, Mića se popeo na sto i umiruje mlatarajući rukama. Uznose se stolice i spušta se)
ZAVESA