Čin 2, Scena 3: SARKA, AGATON, SIMKA
SARKA (obzire se levo i desno pa kad vidi da nema nikoga, a ona pažljivo odlazi u Agatonovu sobu).
AGATON (nailazi sa strane, za njim Simka. On ide kruto, jer je pod leđa od kaputa metnuo veliki srebrni služavnik koji donjim krajem viri).
SARKA (izilazi iz njegove sobe noseći u džepnu maramicu uvijen neki predmet. — Nju neprijatno iznenadi susret sa Agatonom i Simkom i zbuni se, te strpa paket u šlafrok).
SIMKA: Gle, otkud ti u našoj sobi?
SARKA: Htela sam, znaš, da obrišem prašinu… ama nije, kakvu prašinu, šta ja govorim? Nego, ne znam gde sam ostavila papuče?
AGATON: Pa eto ih na nogama.
SARKA (pogleda): Gle, istina!
SIMKA: Pa istina, dabome, i ne znam samo šta imaš u mojoj sobi da tražiš papuče?
SARKA: Bože, Simka, pa nismo, da kažeš, tuđini, pa da ne mogu da ti dođem. Toliko valjda mogu da ti uđem u sobu i da mi uđeš u sobu.
SIMKA: Svoji smo i dođi mi kad sam ja u sobi, a nemoj mi se zavlačiti kad ja nisam tu.
SARKA: Bože, Simka, ne misliš valjda da sam ušla ne znam zašto?
AGATON: Pa nisi, samo znaš, taj paket…
SARKA: Prigladnela sam pa uzela dve zemičke, eto ti.
AGATON: Pa što tutnu zemičke pod kaput kad nas vide?
SARKA: Izgleda kao da ti nešto sumnjaš? E, jesi čuo, Agatone, tome se nisam nadala od tebe. Nisam valjda… ne boj se, nisam ja od takvih; pre bih dala da mi se odseku prsti no što bi’ se tuđe stvari dotakla. (U tome trenutku budilnik pod Sarkinim šlafrokom zazvrji strahovito glasno. Ona prebledi, prestravi se, zbuni, uzvrda se i cikne). Iju, iju, iju!
SIMKA: Šta ti bi, ženo?
AGATON: Ama ti kao da nešto zvoniš, Sarka?
SARKA (pritisne budilnik, guši ga, ali ne pomaže): Otkud zvonim, šta imam da zvonim?
AGATON: Zvoniš, bome, te još kako!
SARKA: Ama nije, kad ti kažem; nisam ja valjda električna baterija pa da zvonim.
AGATON: Evo, slušaj, Simka.
SIMKA (priđe bliže Sarki, da čuje).
SARKA (da bi zagušila glas budilnika, peva): Traj la, la, la! Traj, la, la!
SIMKA (krsti se): Bog te video, Sarka, pevaš u ovoj kući?
SARKA (užasno zbunjena): O, gospode bože! (Obzire se levo i desno i najzad u očajanju baca paket na fotelju pa klonulo i malaksalo seda na njega, ne bi li mu prigušila glas. Utom budilnik prestaje zvrjati; ona se umiri i gleda očajno čas Simku, čas Agatona): Ama, šta to bi, pobogu, ljudi?
AGATON: Zvonila si, Sarka; eto to je bilo, zvonila si.
SIMKA: I pevala si.
SARKA (krsti se): Neka je daleko od nas, al’ biće da su to neki duhovi.
AGATON: Nisu to duhovi, Sarka, nego budilnik.
SARKA: Ju, kakav budilnik?
AGATON: Pa taj što sediš na njemu.
SARKA: Šta imam da sedim na budilniku; nikad u životu nisam sedela na budilniku, pa sad ću.
AGATON: Ja ti govorim o onome budilniku što si ga uzela iz naše sobe.
SARKA: Iju!
SIMKA: Bože moj, ko će kao bog! A ja kažem jutros Agatonu: navij, bogati, taj budilnik, da ga čujemo kako zvoni.
SARKA: E, pa eto, čula si sad!
SIMKA: Pa čula sam, dabome!
AGATON: Sramota, Sarka, moram ti reći, sramota! Mi nismo došli ovde u kuću da pljačkamo, nego da čuvamo pokojnikovu imovinu, a ti… ’Ajde, bogati, Simka, ostavi je! (Pođe ljutito i zaboravljajući da mu je služavnik za leđima, okreće Sarki leđa).
SARKA (spazi služavnik): Čekaj, čekaj, prijatelj-Agatone. Sve hoću da te zapitam, pa mi nekako ne dade da dođem do reči: ama šta je tebi, čoveče, pa si se ukrutio kao mlada na viđenju?
AGATON: Ne znam, stegao me neki reumatizam u leđima.
SARKA: Pa vidim ja već to da je reumatizam, samo rekla bih da je srebrni reumatizam.
AGATON: Ako je i srebrn, ali bar ne zvoni.
SARKA: Pa ono ne zvoni, ali ako ja povučem uže, mogu zazvoniti sva četiri zvona sa saborne crkve.
AGATON: Ti imaš da ćutiš!
SARKA: Pa ćutaću, de, samo htedoh da ti kažem, što reče ti maločas, nismo mi došli u ovu kuću da pljačkamo, nego da čuvamo.
AGATON: Pa da čuvamo, dabome! Zato sam ja i uzeo ovo, nego zašto?
SARKA: Pa zato, dabome!
AGATON: I nije da sam se ja uvlačio u tuđe sobe pa da uzmem, nego sasvim slučajno, više onako usput.
SARKA: Pa jest, što kažeš.
AGATON: Pođemo ja i Simka malo u baštu da uzberemo koji cvetić, pa tako pođemo u baštu pa svratimo u trpezariju, i ja tamo spazim ovaj služavnik, pa kažem Simki: Zašto da idemo u baštu da uzberemo cveće, bolje je da uzmemo ovaj služavnik.
SARKA: Pa bolje, dabome!
AGATON: I jeste! Rekoh, bolje, Simka, da ponesemo služavnik. A evo i da ti kažem zašto je bolje. Drugome ne bi’ ali tebi ću da kažem. Vidiš i ovaj Trifun, on bi bio kadar, kad bi se dočepao ovoga služavnika, da ga odnese pravo u Založnu banku, samo da ima čime da se kocka. I ovo što sam ja uzeo ovaj služavnik, može se reći da sam ga spasao.
SARKA: Pa jest, što kažeš, i ja sam budilnik spasla.
AGATON: Pa dobro de, neka ti bude. Samo, znaš, Sarka, o tome ne treba da se čuje, jer ako navale svi da spasavaju…
SIMKA: Kakvi su, razgrabili bi celu kuću!
AGATON: Zato, ’ajde svako u svoju sobu pa da se rastovarimo.
SARKA (koja još uvek sedi na budilniku, ustaje): ’Ajde, bome, jer ja se nažuljih kao niko moj. (Razilaze se svako u svoju sobu).