Čin 3, Scena 2: SARKA, PREĐAŠNJI
SARKA (obučena u upadljivo crvenu ili šarenu haljinu, pod šeširom okićenim cvećem i pantljikama): Dobar dan, ožalošćena porodico! Dobar dan, šta mi radite, kako ste?
SIMKA, VIDA, GINA: Ju, Sarka?!!!…
VIDA: Šta ti bi, bogati?
SARKA: Kako šta mi bi? Neka tetka nosi crninu, a ne ja. Osam dana nosim crninu za dve hiljade dinara, dosta mu je to!
GINA: Bogami, Sarka, pravo i kažeš. Ne znam zašto sam se i ja ocrnila, valjda za njegovih tričavih 3.000 dinara. Nisam valjda luda… (Skida crnu maramu koju je nosila oko vrata, ustaje i vadi cvet iz vazne pa ga zadeva u kosu). Što kaže Sarka, neka ga žali tetka!
TRIFUN: More, žene, da niste nešto preuranile? A ako Agaton sad dođe i donese nam vest da se advokat primio da obori testament?
SARKA: A zar je meni teško trknuti do kuće pa navući opet crninu?
TRIFUN: A ti, Gino, samo baciš cvet pa udariš opet u plač?
GINA: Pa jeste!
SARKA (ženama): Pravo da vam kažem, sestre, ja sam na čistoj šteti kad nosim crninu. Svako misli da sam u žalosti pa me gleda s nekim poštovanjem. A što će meni poštovanje, marim ti ja za poštovanje…
VIDA: Pa jest!
SARKA: Eto, znam, kad sam bila udovica sa prvim mužem, pa tako, vrtio se oko mene neki mlad profesor, a ja još u crnini; pa mi on kaže; „Imao bih, gospa-Sarka, nešto da vam kažem, al’ ne mogu, jer poštujem vašu tugu!“ Šta ima kog đavola da mi poštuje tugu, da ga pita čovek. Al’ tako, vaspitan čovek pa poštuje tugu!