Glava deveta
u kojoj je opisano kako je Vukadin putovao i posle malo prepreke došao u mesto svoga opredeljenja, i kako je pogodio hranu i stan.
Beograd je još spavao. Sokaci još prazni, kapije pozatvarane, a zavese na prozorima još spuštene. Tek po neka bekrija što se vraća kući sa šeširom natučenim na oči, i sreta se sa omanjim gomilama dunđera, rekalija, koji iđahu od kuće na posao, noseći ispod miške hlebac i u ruci testiju s vodom, — kad se iz jedne mehane krenuše i zatandrkaše kola sa arnjevima, a u kolima napred do kočijaša sedi Vukadin.
Kola lepa i laka; arnjevi novi, konji mali ali živa vatra, na njima novi šareni amovi, a ostrag na arnjevima napisano masnom crvenom bojom: „Srećan put! Zbogom, Drino vodo, ja odo’!“ To su kola Mikice Masaroša, poznatog kočijaša na drumu od Beograda do Vranja, jer Mikica nije vozio drugim drumom nego samo carskim. Terao je dobro, a dobra mu je strana bila i ta što nije „tražio čast“. Bio je dobar kočijaš i galantan čovek, zato su ga i zvali Masaroš. Kočijašenje je upražnjavao više kao neki sport nego kao sredstvo za zaradu, što se i po samom njemu odmah na prvi pogled moglo videti. Bio je omalen, krivih nogu; na glavi je nosio astragansku šubaru, a ispod nje šiške preko čela, na plećima gunj i srmali jelek, oko pasa šaren pojas, na nogama čakšire sa silnim gajtanima i cipele sa visokim štiklama, a od kuka pa sniže kolena visi mu na dugačkom lagiranom kajišu skup ja godinski nož i bije ga po listu. Nosio se fino, trošio dobro govoreći: „Platiće to já Vla’ já Turčin.“ Pušio je fini duvan iz srebrne tabakere i srkao dimove iz debele ćilibarske muštikle. Poznavali su ga svi, sve mehandžije, kelneri i sve štumadle po svima mehanama na carigradskom drumu. Čim se pojavi na kapiji, sva mehanska posluga trči preda nj kao pred svoga starog milog poznanika i pozdravlja ga srdačno. „O, o Beligradlija, kako si, more!“ — pozdravlja ga mehandžija i pruža mu ruku. — „Zdravo živo!“ — veli mu nezgrapni ardžija isprežući konje. — „Crkô dabogda, nesrećo dorćolska; zar te još nisu uapsili!?“ — veli mu kakva Mica, Cajka ili Aranjka u beloj rekli, crvenoj suknji i belim čarapama. A on svima odgovara, donosi im pozdrave i porudžbine; mehandžiji prve tikvice ili zelene paprike, ardžiji pesmaricu o Kraljeviću Marku, a Cajki pozdrav i sapun od kakvog telegrafiste ili sreskog pisara ili frontovnog potporučnika (od ovog obično uz pozdrav i poklon, Još i pretnju: da će je isprebijati kâ mačku ako čuje što rđavo o njoj).
Na takvoga se čoveka, dakle, namerio Vukadin i bio zadovoljan, jer je kola jeftino pogodio. Kola su već pogođena bila i Vukadin je platio četrdeset groša, ali da sedi do kočijaša na prednjem „sicu“. Uostalom, to nije tako neprijatno bilo. Vukadin je imao društva i razgovarao usput s Mikicom, raspitivao ga o svačemu, a ovaj mu tumačio. Usput je Mikica grdio kapetane zbog džombastih putova i pokvarenih ćuprija, pričao mu o vrednim seljacima po drugim jevropskim zemljama, o uređenim mehanama i o galant-kartašima u Turnu Severinu, Mehadiji i našim banjama. Tako su proveli skoro ceo put, imali su dva konaka i svraćali su i inače u bolje mehane usput. Svuda su sretali iste mehandžije Cincare, Cincare kelnere, Mađarice sobarice i seljake pašažere. Mikicu su svud poznavali i čast mu odavali. Obično je ručavao u društvu sa sreskim i opštinskim ćatama, koji su prosto bili blazirani onim tihim i idilskim životom i jedva čekali otmenijeg kakvog čoveka iz prestonice, da čuju šta je i kako je u velikom svetu. Tada su se razgovarali o svačemu a najviše o tome koje kafane sada najbolje rade u Beogradu i gde su najlepše kasirke. Mikica je znao u prste sve te stvari i davao im objašnjenja. Pričao im kako je Ilonka proterana u Austriju, Aranjka otišla s nekim cirkusom, Jolanku odveo neki indžilir da mu bude gazdarica, a Jozefina otišla u kvartilj pa će se, kako se govori, venčati s njom potporučnik Jovan Mišljete Conić, koji je već radi toga učinio korake da se prevede u civilnu struku. Sve im to Mikica priča, a ćate se pretvorile u uho, pa slušaju i uzdišu. Uveče je, obično, večerao u sobi iz avlije, i tu se zadržavao poduže.
Tako se i ovoga puta, kad je Vukadina vozio, zadržao dugo posle ponoći, tako da, kad je Vukadin ustao, Mikica je još spavao. Tek oko devet časova se probudio i javio da ne može dalje da ih vozi, ali da ih je predao drugom kočijašu, svome pobratimu Klempi, koji će ih pošteno odvesti. Mikica se te noći kartao i karta mu je dobro išla, tako da je očistio dobro pomoćnika kaznačejstva, blagajnika iz okružne komande (koji se desio tu, došav da isplaćuje neko seno) i jednog svilarskog trgovca i, zgrnuvši grdan novac, poželi im u četiri časa izjutra „Laku noć!“ — dodavši — „Pa izvol’te i drugi put.“ Pa kako je bilo izgleda da će biti još nekoliko ovakvih „ovčica“ i „riba“ i da će ovakva berba potrajati još nekoliko dana, — to je Mikica našao da mu je bolje ostati i džabaisati kočijašku zaradu. A kada ga je Vukadin zamolio da ga ne unesrećava, jer se može zadocniti pa izgubiti službu, Mikica se smiluje, pa ne samo što mu oprosti ovo što ga je dovde vozio, nego plati za nj pobratimu Klempi. I tako se Vukadin džabe vozio i stigao na mesto opredeljenja svoga.
Mesto T* nije bogzna kako veliko, no čuveno sa ljudi začudo preduzimljivih, ali baksuza. Osnovali su čitaonicu koja je propala; počeli su zidati crkvu, pa se jedan preduzimač obesio a drugi pobegao bestraga; skupili su pare iz cele Srbije i za neki spomenik poginulim junacima toga okruga, pa nikako da uhvate trag tim pokupljenim parama, ali spomen o junacima živi još jednako u srcima blagorodnoga potomstva; a dobiće i školu, kakve nadaleko neće biti, samo dok se okonča parnica sa blagajnikom.
Dolazak novoga praktikanta načinio je priličnu senzaciju. Već tri-četiri dana pre dolaska njegova ime Vukadinovo bilo je u ustima mnogih građana i građanki; o njemu se govorilo u kancelariji, po kafanama i po kućama među radoznalim svetom. Nagađalo se, raspitivalo i nadalo. Pitali su se: ko je, kakav je, je li familijaran ili nije, je li igrač, kakav je veseljak i tako dalje. Praktikanti su se nadali da će dobiti dobra druga, načelnik sposobna organa, iz same prestonice, a gospoja N. N. da će jedva jednom steći zeta. „Ako sad ne upali“, rekla je, „onda sam izgubila svaku nadeždu za ovu moju.“ A tako isto je i Vukadin bio radoznao i u kolima razmišljao: kakvo li je, bože, to mesto T*, ima li dobrih mehana i koja je najbolje posećena, hoće li biti zgodna soba za samca, ima li kakva lepa plava Švabica? I šta ti sve nije razmišljavao jedan dugogodišnji a punoplatežni praktikant u kolima, koja već počeše odskakati a tamo, a tamo, — kad se Vukadin trže iz misli i pomoli glavu ispod arnjeva i pogleda i vide da su već naišli na neku groznu kaldrmu i da su blizu varoši. Počeše već češće sretati svet u manjim i većim gomilama, i gomile ciganske dečurlije, koja je trčala ispred kola i iza kola, derala se, gurala i preturala, i plakala, i gledajući jednako levim okom u kočijašev bič, derala se:, „Daj mi, čičo, deset para da kupim ’leba.“
Baš je bila nedelja posle podne kad su kola stigla u varoš. Svet se razmileo po ulicama ili sedi ispred kuća. Stariji sede i razgovaraju se o raznim poleznim stvarima ’igijene i lekarstva, a mlađi se šetaju. Po šest-sedam devojaka se uhvatilo ispod ruke, pa hodaju ulicom i razgovaraju se o frizuri, mašlijama i o Miki telegrafisti kako je đavo. A Vukadinova kola prolaze i, kako pored koje grupe sedećih ili hodajućih prođu, tako se za časak prekida razgovor, svačija usta zaćute i oči se radoznalo upravljaju i gledaju ispred arnjeva sa jednim istim pitanjem: „Ko je?“, a sa različnim odgovorima. Svaki je drugo nešto pomislio. Perica bakalin je odmah pomislio da će to biti onaj omrznuti momak iz trgovine od firme Pijade i Bukus, što je iz Beograda zaredio po Srbiji radi veresije; pan Vinil, apotekar, da će to izvesno biti državni hemičar, poslat da pregleda apoteke; a Proha blagajnik, koji se igrao domine s Tasicom berberinom, preblede i samo spusti duplu osmicu do duple bele, jer mu se učini da to nije niko drugi nego komisija koja dolazi da mu zapečati i pregleda kasu; pa i samoga Tasicu teknu malo (mada je davnašnja stvar) zbog nekih pijavica pokojnome Krsti. Ali svi su se prijatno iznenadili kad su čuli od mehandžije da je to samo jedan praktikant.
⁂
Čim je Vukadin došao, odmah se presvukao. Skinuo je prašno odelo i obukao svečano — i to beogradsko, poslednja moda, pa je izašao u mehanu, a odatle da se prošeta malo do večere. Kako je odvajao Vukadin svojim odelom od sviju meštana, kod kojih su se nedeljom i praznikom mogle videti sve moguće mode od trideset godina pa naovamo! Odmah se upoznao s jednim svojim kolegom, praktikantom Ikicom, i s njim prošetao glavnijom ulicom. Za malo mesto, kakvo je T*, to je bio događaj, i samo se čulo: „Ko je?“ „Šta je?“ „To je zvaničnik iz prestonice.“ I Vukadin sa zadovoljstvom primeti da je ovde mnogo učtiviji svet nego u prestonici; jer mu se ovde sve pomalo uklanjaju s puta i glede ga, dok u prestonici niko nikoga ne gleda. Zadovoljno je legao u postelju i dugo razmišljao o novom životu koji ga čeka.
Sutradan je rano već bio na nogama. Svečano odelo je upotrebio i toga dana, jer se imao da predstavi pretpostavljenom svom, a posle će ga skinuti, jer će trebati potražiti stan, pa ako ga vide u finom odelu, mislio je Vukadin, zatražiće mnogo veću kiriju; zato će se posle presvući, uzeće staro odelo i pri pogađanju apelovaće na malu plaću i na sirotinju, koja je prirodna posledica male plaće i velikog poštenja njegova.
Obučen tako svečano, našao se s Ikicom i krenu se u onu kafanu gde je sva inteligencija toga mesta dolazila ujutru na kafu. To je bila kafana „Kod nezavisne i ujedinjene Srbije“ sa ogromnom firmom „Borba na Šumatovcu“ nad vratima kafane. Tu se skupljalo jutrom, pred podne i pred veče, i činovnici i zanatlije i trgovci, jer tu je bilo najviše novina, a i politika se najbolje terala i bistrila, pošto su tu dolazili najpismeniji ljudi toga mesta, penzionari: Proka, Nastas, Aksentije, Radisav i još neki, ali sve ljudi koji imaju svoju prošlost i svoju istoriju. Proka je rado pričao o Katanskoj buni, Nastas o Mekterbaši i knjazu Milošu, Aksentije o snazi i veličini Rusije i o strašnoj hladnoći u njoj, a Radisav s ponosom o tome: kako je u njegovoj kući u Beogradu sedeo ruski konzul Vaščenko. Oni su obično zauzeli jedan dugačak sto (upravo dva sastavljena stola), i tu od ranog jutra do mrklog mraka provodili, čitali, bistrili politiku, šetali se po kafani i savetovali kelnere da se dobro i pošteno vladaju i da poštuju starije ljude, kako bi i od njih vremenom dobri građani postali. Obično je jedan čitao, a ostali su ga slušali, i što su pre podne pročitali, to su obično posle podne svi zaboravili i onda nanovo čitali. A najradije bi čitali kad ima nešto o Rusiji, kakav uspeh ili baš i neuspeh njen. Kada bi im čitao i tumačio Aksentije i tešio bi ih da je to samo politika (upravo ujdurma) ruska da navuče neprijatelja na tanak led. I tada bi pričao basne o Rusiji i o snazi njenoj, o ruskom knezu koji na užasnoj zimi sedi kraj otvorenog prozora i jede sladoled, o sali u manježu, koja je tako velika da se u njoj egzerciraju trideset hiljada kozaka na konjima; o drugoj jednoj sali koja je još veća, ali koju on nije video, a što nije svojim rođenim očima video o tome neće ni da priča. A drugi ga slušaju dok im se ne učini da je preterao, što mu i primete, i time ga samo naljute, i on onda ustaje, pokupi sve novine, a kapariše one koje se već čitaju, pa seda i udubi se u čitanje tako da neće ni kafu da poruči. — „Hoćete l’ kafu?“ pita ga kelner. — „Jok, odgovara mu Aksentije, brišući naočare, ja volim kućevnu kafu. Kad mi moja Poleksija zgotovi, onda znam da pijem pravu kafu! Još moju paru nije videla ova kafana za kafu! veli ponosito. Mo’š je, veli, sam popiti!“
Tako sede do podne. Neko čita, neko se šeta, neko čisti muštiklu, a svi kašljucaju pomalo. Što bliže ručku, sve manje govora o politici. Tada se razgovaraju o pijaci, o kujni, o somovini i kečigama, o tome šta je ko jutros kupio i ostavio da se za ručak sprema; a čim čuju da se udara slavina u taze pivo, a oni jedan po jedan odlaze kući želeći jedan drugom „dobar apetit!“
Kad je Vukadin ušao, cela ga je kafana spazila, i penzionari su ga preko naočari merili, razgovarali se malo o njemu. Izvestivši se da je neženjen, već su počeli praviti kombinacije, jer je svaki imao po nešto na udaju i svi su složni bili da partija ne bi rđava bila, samo da dobije ukazno zvanje.
Ikica je Vukadina upoznao odmah u kafani sa mehandžijom, pa i sa kasirkom (koja je novina bila za to mesto). Mehandžija je pokatkad preduzimao liferacije, i milo mu je bilo kad mu je Vukadin predstavljen kao praktikant koji će biti pridodat blagajniku, i, držeći se one narodne „da je dobro i u paklu imati prijatelja“, dočekao ga ljubazno i odmah se pogodiše za hranu vrlo jeftino, i mehandžija odmah prizva domaćicu da joj javi da imaju jednoga gosta više.
— A, gospodin mora da je odskora ovde? zapita kafedžika, jedna okrugla žena sa sijaset mladeževa i belom šamijom optočenom plavim perlicama.
— Od juče, — veli Vukadin i zasuka levi brk — iz Beograda.
— Odma’ sam primjetila da je gospodin beogradski jespap i forma, — reče koketno i pogleda ga.
— A-ja, — veli Vukadin zbunjeno — nije drukše.
— Evo, gospodin je došao, — veli kafedžija — želi da se ’rani kod nas. Četvrtkom i nedeljom pet, inače četir, uveče po jelovniku dva.
— Ta, sad za to je lako, nego gospodin se naučio u Beogradu… pa će sad ovde muku da ima.
— E, — veli Vukadin — imao sam ja i tamo muku.
— A već za kost vam neću unapred govoriti; uverićete se i sami već… Ne da se falim, al’ kod mene se ’rane sem mnogih drugih i gospodin Kosta profesor, gospodin Spira, opet profesor, a to su, što kažu, jedni književni i svetski ljudi, pred koje ne mogu ma šta izneti jer znadu „Kokbuk“ napamet; a kad oni sednu da jedu, otvori se čoveku jedan apetit, pa da mu je, što kažu, ne znam kako stomak pokvaren.
— Ta mi ćemo se već potruditi, — veli kafedžika — da se gospodinu Vukadinu svidi.
— More ti, gospoja, samo uživaj, – veli Vukadin – ja sam seljački sin, a čovjek sam tanka stanja, pa ti mnogo i ne napišem. Nek mi se samo ’ljeba, mesa i vina ne omali, pa će sve lijepo biti.
– A jeste l’ našli stan? — zapita kafedžika.
– Nismo još, – veli Ikica.
– A gospodin Vukadin valjda mnogo probira, – veli kafedžina.
– Pa i nije lako zdrav stan naći, — veli Ikica.
— Treba mi zdrav, lep, udoban i vidan stan, a to nije lako.
– Zdravlje je, – veli kafedžika – što kažu, najpreče čoveku. A vama sigurno treba i tišine zbog rada.
– Jeste, — veli Vukadin — potrevi se đekad pa nešto imam da pročitam, jali da napišem.
— Vidiš li, nesrećo praktikanta, – veli kafedžika Ikici – što je miran čovek, a ne po ti što tražiš samo lepu gazdaricu i lep komšiluk… Ak, štotija nisam narediti – reče i popreti mu očima. – Ja bi’ tebi počupala te tvoje obešenjačke šipke, što su ti pale preko čela, lolo, da bi lolo!
–E, nisam ja baš takav! — brani se Ikica (a što mu) – ja sam čovek miran!
– E, pa… hoćemo l’, – zapita Vukadin Ikicu — da potražimo kvartir?
– Možemo! – veli Ikica i klanja se da ide.
– Pa vi samo za njim, – ispraća ih kafedžika – on ima dobar nos i gust… Pa doviđenja o ručku.
Kad se nađoše na ulici, Ikica mu stade ređati sve poznate mu gazde i gazdarice od kuća, opisivati kuće i ćudi pojedinih gazda od kuća i mlađi personal po pojedinim kućama.
– Ja, onako, znaš, – reče Vukadin, kad već pođoše — voleo bi’ kvartilj i lep a i da mnogo ne košta, jer znaš, ’fala bogu, i sam si kukavac sinji kâ i ja što sam… a bogme sam ti ja još crnji, grdno me stade onaj crni Beograd, pa ako ovde ne uštedim, ništa mi vala drugo ne ostaje nego da štuknem u beli svet.
— Ama de! — teši ga Ikica — znam ja šta je nevolja. ’Ajde ti samo, ima ovde dosta toga zelja, to jest jeftinih i udobnih kvartilja! Evo, i ovaj ovde izdaje se, — reče i pokaza na jednu kuću.
— Pa otkuda znaš da se izdaje, kad nema cedulje.
— Ti samo uživaj! — veli mu Ikica. — Ovde to nije običaj. Neće niko da lepi cedulju… to mu izgleda kao da je bankrotirao. Nego znam ja onako bez cedulje. Svud sam tu ja sedeo. Promenio sam, vala, više kvartira nego lena kuvarica.
I Vukadin pođe za čovekom tako punim iskustva. Ikica ga je proveo kroz sve sokake i pokazao mu je sve kuće koje se izdaju pod kiriju.
— Evo, i ova se izdaje, — i pokaza mu jednu.
— Pa da pogodimo.
— Ta se kuća rano zatvara. Gazda je trgovac, mrzi strašno noćna tumaranja. On je i odbornik opštinski, i kao takav on je u sednici odvojio mišljenje kad se glasalo za osvetljenje: „Ko je pošten, taj je pre mraka kod svoje kuće, veli on, a pangalozi kojekakvi neka lome vrat.“ A posle, po kući sama neka zvonca. Čim se makneš i dirneš šta, a ono samo zazvrji. Nisam ni tri dana sastavio, morao sam da begam. Džaba ti kvartira. Tu, dakle, znam da nećeš.
Krenuše se dalje.
— E, evo, i ova se izdaje. To je kuća neke babe; zimi krade drva, a leti veš i oblači kradom kirajdžijine cipele. Nezgodan kvartir! Babac prolazi kroz kirajdžijinu sobu i ima strast da noću dolazi da pokriva kirajdžiju. A ona je najmlađa u kući. Nije ništa za tebe. ’Ajdemo!
U drugoj se ulici zaustaviše pred jednom kućom na kojoj je bila cedulja s ovom sadržinom: „U ovoj kući ima jedna soba za izdavanje s nameštajem, odnosno šifonjerom, vaškasnom i perjanim jastucima sa šlingerajom i belom kafom ujutru s debelim obrstom i parčetom milihprota. Upitati u istoj kući, pošto je Jelisaveta udova Pajićka Austirijanka“ (Ovo „Austrijanka“ krupnije napisano i podvučeno).
— E da li? — zapita Vukadin i uhvati se za kvaku.
— Stoj! — viknu mu Ikica.
— Što, kumim te bogom velikijem?! — Bio sam ja i tu, pa… mani se! Navalili neki rođaci, pa… jedna nevolja… Ja mislim, vala, da joj je za ono tri nedelje dok sam tamo bio pola Banata došlo u goste! Pa te svi krivo glede, kô da si im oca ubio. „Ovo mi je, veli, brat od tetke; ono brat od strica, od ujaka, od strine. Naša je familija, veli, vrlo velika. Ima nas, veli, od sviju stepena srodstva.“ A ja, ’ajde, verujem. Kad posle počeše da dolaze i neki Svrljižani vinarski trgovci, neke Tetovalije. „Pa šta, reko’ joj ja naposletku, zar su vam i ovo rod?!“ „Nisam ja, veli ona, trpila kontrolu ni od moga bivšeg supruga, neću ni od vas!“ I otkaže mi kvartilj. Nije ni to za tebe.
Pođoše dalje.
— Ala de lepe kućice! — reče Vukadin.
— E, i tu nije rđavo. Sedeo sam i tu. To je kuća nekog Aksentija penzijonara. Ima i ćerku, ama koja fajda kad ti presedne od čiče. Prosto me udavi sa svojim Telemahom; malo-malo pa donese Priključenija Telemaha sina Uliseva, pa il’ on tebi čita, ili te tera da ti njemu čitaš. Veli, drukčija je mladež bila dok se čitao Telemak i Velizarije od gospodina Marmontelja. Kad ti da kakvu knjigu, a on hoće da te preslišava ono što si čitao.
— Batali! — veli Vukadin. — Nego, bogati, da li se izdaje ona kuća… ona tamo gde je ona žena na prozoru?
— Izdaje se! — veli Ikica.
— Pa, dela, slave ti! — veli Vukadin.
— Mani se, — veli Ikica. — Ko god se uselio, morao se što pre odande iseliti. Odma’ hoće pionjerski narednici da ga biju. Sad… Sad… ako se uzdaš…
— Jok, jok, — viče Vukadin. — Taman bi mi to trebalo… Ovako još neukaznom… A ona onamo, gde stoji ona žena na vratima?
— E, i tu sam ti, brate, sedeo. Ne valja ni tu. Ono, i dobro je i ne valja. Gazdarica je i lepa i dobra, samo čudo što voli da se služi kirajdžijinim šnuftiklama, pa se onda fali među ženama po mahali da ih je dobila za spomen. A čim dobije novog kirajdžiju, a ona odma’ ne prima u fizitu komšinice, nego se posvađa i potuče s njima, pa sutra tebe ni kriva ni dužna gađaju iz komšiluka krompirima i kamenicama. Za mesec dana nekih pet puta sam pozivan u sud kao svedok. Džaba ti, rekoh.
— Pravo veliš.
— Nego evo ovde ti savetujem. To je kuća jedne udovice. Muževljeva familija joj daje izdržavanje, a deveri je kontrolišu, pa krije kô zmija noge. Samo ima strast da ženi i da udaje.
— Pa’ ajdmo!
Uđoše unutra. I Ikica kaže gazdarici, jednoj sredovečnoj ženi, zašto su došli.
— Izvol’te, sedite, — veli domaćica, oblačeći brzo libade. — Prošćavajte što sam ovako.
— A ništa, ništa! — veli Vukadin. — Što se mene tiče, ja, baš, ovaj… (pa zasuka brk i izvadi tabakeru).
— Moj drug juče je iz Beograda, zvaničnik je kao i ja, pa ovde premešten, pa bi rad bio jednu sobu… voli tišinu.
— Molim vas, sedite, bar za jedno posluženje. Savka, — viknu u kujnu — daj slatko, pa pristavi džezvu za kafu.
— Nude ga u kafani, al’ tamo je gungula, a mi smo ljudi činovnici, na… desi se… treba po neki put nešto i kod kuće da radimo, pa nam treba tišina.
— Razume se, — veli domaćica. — Što se toga tiče, slobodno, vala, nije što je moja kuća, ali ovde je tišina kao malo gde. Eto, živ gospodin Ika, pa nek mi ne da lagati, kod mene su sve karakteristični ljudi sedeli, i što kažem, ljudi učevni… svi profesori. Gospodin Sima dve godine, dokle ga ne premestiše, sve je kod mene sedio. Kod mene tišina, a i on, duša valja, ni živ da se čuje. Zabije se u svoju sobu, pa sve nabada bube na čivode i meće smukove u špiritus. Posle je već počô da meće u komovicu, tu iz ove kafane preko puta, zbog što je špiritus poskupio. A miran inače i učtivan čovek. Samo se jednom nešto izuzeo na me, pa mi se dva meseca nikako nije javljao, nego me gledô kâ krvnik, kâ da sam mu sve po kući poklala, ili prođe onako pored mene kâ pored čifuckog groblja. Zamislite samo! Obedio me da sam mu sklonila neke, kaže, retke bube, pa ih dala gospodinu Ljubi, opet profesoru… i on se mlati s travama i bubama i faća pauke po šumama, hoće, kažu, da im piše istoriju; a s njim se opet gospodin Sima grdno zavadio zbog nauke.
— Učeni ljudi! — veli Vukadin i zapali cigaru. — Pa svetu čudno…
— Baš, bogami. Što kažu: Gde su kola mudrosti, tu su troja ludosti. Izvol’te, služite se… slatko od višanja. Onomada sam ga kuvala.
Gosti se poslužuju, a domaćica iziđe da naredi u kujni za kafu. Dok se ona napolju bavila, gosti razgledaju sobu.
— More, kol’ko ti možeš da daš? — zapita brzo Ikica.
— Ja vala od osam dinara ni parića više.
— Pa, — otpoče Ikica, kad se gazdarica vratila — mi još i ne počesmo o onome zašto dođosmo. Dakle, koju sobu izdajete?
— Pa ovu u kojoj smo. Soba vidna, suva, leti ’ladovina, a zimi se dobro greje.
Svi se složiše u tome da je soba doista sa svima pobrojanim svojstvima ispravna.
— Pa lepo, gazdarice, šta onda, dakle, tražite mesečno? Al’ napred vam kažem da je moj drug čovek siromašan, kao i sam što sam, — a mora da pazi na činovničku čest; na razne dobrotvorne cjelji, na knjige i tako dalje…
— Vala, još grđi. Ti si bar samac; jedna duša jedna guša, a ja izdirem baš kâ isti sivonja.
— Pa mislim da nije mnogo dvanaest dinara i da imam prava da držim moje stajaće ruvo u vašoj sobi… i posle, kad me posjete gospođa pomoćnikovica ili kaznačejka, da ih mogu ovde uvesti; i posle, dvadeset četvrtog jula pada moj imendan, Sv. mučenica Hristina, pa toga celoga dana primam posjete i čestitanja u ovoj sobi. To je sve, a soba vredi toliko, mislim.
— Ono, — veli Vukadin, — znate što kažu: da je grad za paru, pa kad nema pare — skup je. To ti je, vala, gospoja Hristina, i sa mnom. Da sam ja sam, pa lasno bi’, ama visi mi o vratu sva moja vamilija, pa moram svakoga mjeseca da plaćam kući malo ašluka, a meni što ostane. Nego osam dinara.
— Malo je! — veli Hristina.
— Nije malo! — vele uglas Ikica i Vukadin.
Posle dužeg cenkanja pogodiše se za osam dinara, ali pod tim uslovom da gazdarica ima pravo još jednoga pustiti u tu sobu.
Utom stiže i kafa. Vukadin se rukova sa gospođom Hristinom, a Ikica preseče pogodbu.
— E, pa srećno! — veli Ikica. — A već znam da ćete biti zadovoljni sa mojim prijateljem Vukadinom i zahvalni.
— A ono… što kažu… i ja ću se već truditi… gledaću da ne budem postidna. A posle, ja sam batli ruke to već cela varoš zna. Iz moje kuće niko se nije iselio od svoje volje, nego ili mu došao premeštaj ili ženidba, odnosno udadba. Ko je u mojoj kući sedeo, ako je bio muško, uskoro se oženio, a ako je bilo žensko, uskoro se udalo. To ne sme faliti! Tri su učiteljice odvedene iz moje kuće. Pa nadam se da će se tako nešto i s gospodinom Vukadinom strefiti. A imam baš jednu priliku… pa kao poručena.
Vukadin srče kafu, ćuti, puši i stidi se malo.
— Ako želite, — nastavlja gospođa Hristina — mogu kol’ko sutra ujdurisati da se vidite.
— Hoćemo l’? — upade Ikica i ustade.
— A posle, — ustaje i domaćica — nije baš ni bez para… Ja znam šta se traži u današnje vreme! Kuku, a ja vas napala kâ ’ajduk na drumu. Prošćavajte. A imaćemo kade i posle.
— Razume se! — veli Vukadin praštajući se. — Dakle, ja ću doveče već ovđena noćiti.
— Izvol’te, izvol’te, kâ u svoju kuću, — veli ispraćajući ih.