Glava sedma
U njoj je opisano teško i napora i muke i dovijanja puno školovanje Vukadinovo u niža četiri razreda gimnazije, i silne pizme i nepravde g. g. profesora u kragujevačkoj i beogradskoj gimnaziji i tragičan svršetak Vukadinov, to jest stradanje za pravdu.
I tako Vukadin stiže posle tolikih napora i prepona istočniku nauke, i nađe se u školi za skamijom i knjigom za kojom je toliko žudio.
Silnom voljom i strpljenjem prileže na posao. I odmah na kraju prvoga dvomesečja privuče na se pažnju svojih profesora svojim dobrim ocenama, isto onako kao što je u početku svojim rastom obratio pažnju na se. Učio se dobro, odgovarao lepo, ushićavao profesora srpskog jezika svojim južnim narečjem i akcentom, i bio miran, ne mešajući se ni s kim. Bio je smeran i prepodoban kao negdašnji manastirski đaci; kad prođe profesor, on stane da mu ne pređe put i levu ruku metne na trbuh a desnom skine kapu i pokloni se. „Krasan kao velika devojka“, rekli su mnogi služeći se tom poslovicom koja je nekada vredela, a sad se samo još upotrebljava kao reč. Stekavši tako poverenje gospode profesora, obasipan je bivao od sviju ne malim počastima i dužnostima. Obično je bio određivan da zapisuje nemirne đake, da hvata gospodsku decu koja begaju s časova, da kupuje menice i eskontne liste g. g. profesorima, da im donosi ribu s pijace i meso s kozare; da izveštava bogataške roditelje kako im se deca uče ili, bolje reći, ne uče, i kako „posećuju“, odnosno begaju od škole. A sem toga služio je kao živi primer vrednoće i prilježanja svima lenjim i raspuštenim đacima; profesor propedeutike i razredni starešina (koji je bio u isto vreme i pripovedač) bio je toliko ushićen vladanjem njegovim da ga je nameravao uzeti za „štof“ jedne svoje moralne pričice i strpati u čitanku pod naslovom „Siromašak Vukadin“. Kad bi profesor koreo kog bogataškog sina što se ne uči dobro i što ima mnogo odsustava, obično bi mu vešao na nos Vukadina. „Ti si jedan nesrećnik, — govorio bi obično nevaljalom đaku ovaj ili onaj profesor — od tebe nikad ništa neće biti! Bolan, brajko! Imaš bogata i pametna oca, čoveka od položaja, koji se stara za tebe da ti ništa ne oskudeva; nit’ se brineš za stan i ogrev i osvetljenje, nit’ za jelo nit’ za odelo, — eto nosiš fine mornarske ’aljine, — i ti i opet nećeš da učiš!! Gleda! ga samo! Samo jedinice i dvojke! A pogledaj Vukadina! (Tada obično Vukadin ustane i stidi se) Ko za njega brine! Nema ni oca ni majke, pa kako se taj uči! On je seljački sin, kao i besmrtni Vuk, otac i reformator naše novije književnosti.“
Taki su se saveti, ukori i pohvale čule vrlo često i trajale sve do kraja maja. A tada već nastane raspust đaka za ispit, a od tada pa sve do Petrova dana nastaje spremanje đaka za ispit i užasno jurenje profesora od strane đačkih roditelja. I na ulici, i kod kuće, i u kafani — nigda mira za profesora! Silna se poznanstva tada načine jer svaki je rad da pokaže kako ceni i poštuje i prosvetu i prosvetne skromne poslenike.
— A, vi sad sigurno ne znate ni gde vam je glava od silna posla, — rekne tek neko i došunja se do profesorskog stola u kafani — sad baš razgovaram onamo s mojim prijateljima, pa kažem: „Jes’ vala, što se ti ljudi namuče, a kako su jadno plaćeni, plate još knez-Miloševe od triest devete, a potrebe rastu svakog dana.“
— Pa jeste, — odgovori profesor.
— No, al’ posle nastupaju ferije, uživancija i zgodacija za banje i take stvari. Ako radite, al’ bar se i odmorite za dva meseca.
— Pa jeste… to jedno što i valja.
— Ta, ono, znate, svi smo u poslu. Eto ja jedva ugrabi’ malo vremena, pa velim, daj da se upoznam s gospodinom moga Perice, to mi je znate sin, Perica Jović, uči kod vas drugi razred, pa se fali s vas već bogzna kako.
— A da, sećam ga se.
— Ah, fali se dete, najviše s vas. Kaže da ste strogi, ali, veli, pravični žestoko. Ako, veli, imam slabu ocenu iz računa, ne marim, veli, i zaslužio sam, a gospodin Dimić ne tera pizmu! Sad se opametio pa uči, a uzô sam učitelja da ga spremi. — Pa i ja sad ostavih društvo, daj, velim, da se poznam s gospodina Dimića.
— E, milo mi je, milo! — veli profesor zlovoljno.
— Ako je povolji što da popijemo? — pita otac i lupa u sto i zove kelnera?
— A, hvala, hvala!
— Al’ po jednu možemo! Kad ne mogu da vas na slavu uhvatim, a ono bar u kafani. Izvol’te, pušite! — veli otac i nudi mu tabakeru.
Šta će profesor, nego popušta, pije kafu i razgovara se o vrlinama dotičnoga deteta.
— On je, znate, — veli otac — vrlo bistar, tako vešto faća golubove i juri i bije mačke komšijske, da je to jedno čudo od deteta; bije dok je vidi! Pa baš mislim, ako mi bog da zdravlja, da ga dam da bude medicijoner, da izuči medecinu, pa doktor, nezavisan čovek da bude; ama stra’ me od ove matematike… Nego on sad i uči; ustane pre mene, osuši se dete, dođe suv ka’ ciganski svetac od silnu nauku.
— Pa, naravno, trudom se sve postizava; — veli profesor — može on još i da popravi.
— Pa i ja to mislim, — veli otac ustajući — de’te, kelner bre, ovde je sve plaćeno…
— Dakle tako, ja se nadam… imajte ga na um… grijota da propadne dete, a eno ga kući uči kâ magarac. Dakle, zbogom, ja se nadam, pa izvol’te na slavu, ja slavim svetoga apostola Tomu, šestog oktobra pada mi slava — a milo mi što smo se upoznali! — veli i odlazi plativši groš za dve kafe.
Taman se profesor kurtališe jedne bede i pođe kući, kad eto ti mu druge na vrat.
— Kako onaj naš? — veli jedna gospođa zaustavljajući profesora na ulici.
— Koji naš? — pita profesor.
— Ta onaj, to jest, moj… Sveta, Sveta Pavlović… u marinerskom ancugu… Uči prvi razred, mali, lepuškast, ima pametno oko.
— A, znam ga, znam.
— Paaa, može l’ što biti?… On se ubi učeći.
— Bogami, gospoja… kako da vam kažem.
— On je, znate, malo živ, i onako nestašan.
— Pa jeste, gospoja, — veli profesor — on može dobro da uči, samo kad hoće; nije ni tup ni glup, ali neće, neće dete da uči, pa muka!
— Pa i ja baš to isto kažem; razgovaram se baš juče sa mojim suprugom, — on je arhivar već jedanaest godina, baš kad se Sveta rodio, dobio je klasu, pa od ono doba sve je u toj klasi — a on kaže: „Ja i volijem, kaže, da je nestašan, nego da je, kaže, neki tunjav; a što je nestašan, to ništa ne škodi, kaže, za darovitost; i ja sam, veli mi suprug, kô dete bio isti takav, pa, fala bogu, opet sam dobro doterao“… a on je arhivar u okružnom sudu.
— Paaa, — oteže profesor — znate, kako da vam kažem, možda i zato što je još mali i nerazvijen al’ iskreno da vam kažem, ne stoji najbolje… a bistar da je, — jeste bistar!
— Jeste, bistar je obešenjak, bistar je kô đavo; užasno me sekira i neće da me sluša! — veli srećna ćurkasta majčica. — Da znate samo kako lepo deklamuje, to je jedno čudo! Al’ je nestašan pa jedna nevolja! Ta samo sad da nekako prođe, a dogodine bi mi već znali da ga pritegnemo. Pa, dakle, mi se možemo nadati.
— O molim, koliko se god može… to zavisi od njega.
— O molim, ja se uzdam u vas! Klanjam se.
Taki se otprilike razgovori vode počesto tih dana između mnogih roditelja i profesora. Tih dana ne mogu profesori da se spasu od onog još iz Srpske istorije za osnovnu školu tako dobro poznatog i hvaljenog srpskog gostoljublja. Izvinjavaju se roditelji što još ranije nisu imali priliku i sreću da se upoznadu sa gospodinom profesorom; vele da im je osobito milo što su se upoznali ma i malo docnije sa gospodom, pozivaju ih da ih „posjete“; pričaju kako ne mogu bez društva da žive, hvale lepo i mnogogodišnje vino u svojim podrumima; spominju vinograde u blizini i česte izlete i veselja tamo, spominju jagnje na lozi pečeno i hladnu vodu, posle koje se brzo ogladni, i vino kao grom, koje ne udara uglavu, i zdrav vazduh, koji leči bolje nego svaka inostrana banja, i šta ti sve ne ispričaju! A kad se profesor, tako u kafani, digne i hoće da plati popijenu kafu ili pivo, kelner učtivo veli da je sve plaćeno, i da je platio onaj tamo gospodin N. N. i pokazuje na nj, a nepoznati se (jer ga dotle profesorove oči ne videše kao ni svoja leđa) diže još učtivije i smeje prijateljski i salutira odande, a zatim sede zadovoljan i priča onome do sebe da je profesor njegov davnašnji dobar prijatelj i hvali ga, i priča onome o profesorovoj učenosti i pravičnosti i o mnogim do tada nigde nečuvenim vrlinama.
Evo tako se staraju naši Srbi o svome podmlatku. Ali o Vukadinu nije imao ko da se stara ni da iznosi njegove vrline i brani slabe strane njegove. Sam je zaplivao, sam je morao i da ispliva do kraja na obalu. I doista, na ispitu osvetla obraz. Silni ponavljaše i popadaše, tako da je klasifikacija te godine ličila na pokolj dece u Vitlejemu, a po kućama se čula praska očeva i plač majkâ kao u Rami za pobijenim mladencima. Bilo je toga dana posle klasifikacije i praske i psovke, i batina i plača. Zabezeknuti i iznenađeni roditelji šta ne činiše! Jedni se svađahu i vikahu na nepravične i pizmene profesore; drugi tešiše svoju „pavšu“ decu da će ih dati u drugu školu, tamo gde su bolji i pravičniji profesori; treći, priznavši pošteno u duši do koga je krivica, stadoše lemati svoju decu odmah na školskoj kapiji (ili još u školskom hodniku) i pretiti im zanatom, a četvrti imađahu toliko snage i takta te se savladaše i strpiše do kuće, a onda dobi batina sva kuća, i pravi i krivi po njoj.
Onda se tek otac seti da je imao lolu sina, a lola sin ludu majku, a oboje nebrigu domaćina, — pa grmi i praska po kući da se čuje čak u treći komšiluk!
— Ama zar tolike pare dado’ ja za atlazi i plajvazi i za rečnici! Pa za koga, bre, dado’ ja?! Za jednoga lolu i pangaloza, da mi sramoti familiju! Ja mu dajem da majka ne zna, a majka daje a ja ne znam, a njemu loli stiga! Traži pare za atlazi i plajvazi, a troši na ringišpil; okuka, more, u panorami gledajući „Spavajućeg Venusa“. Pa ja, bre, na Ivanjdan bi bilo ravno pedeset i jedna godina, već mator čovek, što se kaže, — pa ja još ne stigo’ da vidim tog „Spavajućeg Venusa“, a on još ni brkove ne dobi, pa okukô svaki dan tamo! Onomad mi reče moju bruku komšija Nastas, što mu je bakalnica preko puta od te proklete švapske panorame! (Pa udari opet ljubitelja ringišpila i „Spavajućeg Venusa“ u panorami).
A kako je lepo prošao Vukadin na klasifikaciji! Kad je direktor izgovorio slovo (koje je iskonceptirao još pre osamnaest godina, kad je direktor postao, i od to doba ga nikako nije menjao) i u kome je pohvalio dobre đake, pročitao je i one koji su unapređeni knjigom za odlično učenje i primerno vladanje. Među njima beše i Vukadin Vujadinović, koji se na poziv odazva i dugim koracima priđe smerno i stidljivo stolu gde su knjige stojale. Sve oči behu uprte na nj, samo se čulo sa raznih strana: „Siromašak“, „Seljački sin“, „Alal mu vera!“ i opšte divljenje. I dok su oni nesrećni sinovi, kojima su očevi bili u životu, izvlačili usput batine od svojih razjarenih roditelja, dotle je srećni siromašak Vukadin mirno i ponosno išao kući sa poklonjenim knjigama pod pazuhom, praćen pažljivim pogledima i čuđenjem čaršije.
— Pazi, ovi gospodski mangupi svi propali, nijedan se ne uči; a onaj seljački sin, uči spram mesečine, pa dobio knjigu! — veli jedan.
— Pa od takih će, ne boj se, i da bude nešto, — veli drugi.
A Vukadin čuje sve to, ali se čini kao da ne čuje, nego ide pravo napred, gledajući preda se stidljivo, kao seljački mladoženja kad ide u vajat.
I to mu je pomoglo mnogo, jer sem moralne, osetio je naskoro i materijalnu dobit. Akcije mu već počeše skakati. Tih ferija žnjeo je već koristi od svoga truda i učenja; prepisivao je babama San Matere božje i Čitulje usopščih rabov božjih, koje je iskitio namalanim žalosnim vrbama, zbog čega se je jako pročuo kod baba koje nisu nijednu subotu propuštale a da ne otidu na groblje, da se isplaču i uteše blagom šljivovicom. Dobio je nekoliko kondicija sa malim, istina, honorarom, ali za štedljiva mladića, kao što je to bio Vukadin, to je bio kapital. I Vukadin mesto čantre, u kojoj je dosad držao ušteđen novac, kupi sad ćemer, i tu je slagao par,po paru, a ušivao je i nadalje po starom svom običaju u pamukliju i prsluk dinare. Kao siromašak, koji ne treba da bira, primao je i u naturi. Jednom duvandžiji spremao je sina za prijemni ispit i dobijao tabakeru duvana za čas; kad uđe u sobu, ostavi u dućanu praznu, a kad izađe, svršivši čas, nađe punu prosečom natučenu tabakeru koju uzme; i tako je za celih ferija između njega i duvandžije bio čist račun i duga ljubav.
Sa tim ušteđenim novcem već je u drugom razredu učinio obrt. Pokupovao je još u početku avgusta od đaka sve stare knjige iz prvog razreda gimnazije budzašto, a u početku septembra prodavao ih đacima po dobre pare, a sam je već kao osvedočeni siromašak i dobar đak dobio od države knjige za drugi razred gimnazije, u kome je prvoga dvomesečja ostao onaj stari lanjski Vukadin sa dobrim beleškama i starim lanjskim hvalama. Ali težnja za dobiću razvi se u njega tako jako i mnoge kondicije mu oduzeše toliko vremena a mnoge hvale razmaziše ga i načiniše ga blaziranim, — i on poče teže i slabije učiti. Već stade zapinjati i s mukom dobijati bolje ocene, ali ih tek dobijaše. Od jednog ili dvojice profesora izmoli peticu, pa se posle poziva na te beleške kao na zaslužene, i zahteva s pravom da mu i ostale beleške budu take iste, da ne pokvari one ranije i da ne izgubi blagodejanje. A profesori šta će, šta znaju, nego mu daju bolje ocene, što je siromah, što poslužuje i što se nekada dobro učio — ele, kako tako, tek on kojekako pređe u treći razred.
U trećem razredu išlo je još teže. Već ga ne interesuju predmeti; i dokle on rezonuje o umetnosti i potrebi učenja nekih predmeta, njega pretiču mnogi kud i kamo mlađi, a oko njega se grupišu matoriji i siromašniji osrednji i loši đaci. On im je vođa. Blagodejanje je odmah prvog dvomesečja izgubio, i sad mu je ostalo samo posluživanje i ono malo kapitala u čantri, ćemeru i zašivenog u pamukliji. U školu zadocnjava i slabo odgovara; izvinjava se i za jedno i za drugo posluživanjem i niže jednako cele godine slabe ocene, a u stariji razred prelazi tek posle ponovnih ispita.
To ga je jako zabrinulo i on se reši da potraži bolju školu. Zato zapne peške i dođe u Beograd, gde se upisa u četvrti razred gimnazije.
U četvrtom razredu je zagrdio i s učenjem i s vladanjem. Za jedne predmete nije nikako našao razloga zašto oe uče, drugi su mu teško išli u glavu, za treće nisu profesori imali načina da ih predaju kao što treba — ele, u četvrtom razredu išlo mu je vrlo teško. A nije ni čudo; već mu je bilo dvadeset godina, i on nekako otupio. Od one pređašnje njegove bistrine ni traga ni glasa, počeo da pijucka pomalo rakiju i valjda s toga postao melankoličan, zlovoljan, pesimista; na sve strane video sve same nepravde u svetu, a naročito prema sebi. Ne mogući te nepravde trpeti prema sebi, sledovatelno ih nije trpeo ni prema drugome, i zato je advocirao i protestovao i dolazio u sukob s profesorima. Sedeo je u poslednjoj skamiji sa još četvoricom njegova uzrasta, godina i talenta. Iz te skamije se čulo uvek neko brujanje i razgovor; kad bi ih profesor prozvao kog, nijedan ne bi odgovarao lekciju. Sve su to bili stari matadori, koji su moljakanjem i advociranjem, a ne dobrim odgovorom, gledali da dobiju dobru belešku. Poneki od njih ne bi izlazio pred profesora, nego bi onako čupav i dremovan ustao upola i onako iz skamije rekao da ne zna. I Vukadin je pokušao tako, ali ga profesor natera da izađe.
— ’Oću ja da se ti znojiš malo! — viknu mu profesor.
I Vukadin izađe, uzede kredu i sunđer, pa se iskašlja i presomiti malo da čuje zadatak. Profesor mu zadade i Vukadin napisa i stade ga razgledati.
— ’Ajde, Vukadine, radi — veli mu profesor.
Vukadin samo ćuti i čupa sunđer.
— Nemoj čupati sunđer, Vukadine; to je praviteljstvena stvar, Vukadine; radi, Vukadine, — veli mu profesor.
Vukadin se samo iskašlja, pa opet produži da čupka sunđer.
— ’Ajde, Vukadine, šta si stao kô lenj konj! Ti ćutiš, ja ćutim, pa ćemo sva škola zaspati ako ne radiš! ’Ajde! Znaš li? — pita ga profesor.
— Ne znam — promumla kroz zube Vukadin.
— A što, bolan, brajko?
— Poslužujem, gospodine… tri dana nijesam ljeba okusio — reče, pa se presomiti još više.
— E, moj brajko! Teško tebi po matematici, i matematici po tebi! Vidiš li, more, koliki si magarac, bolan, brate, pretekoše te ova deca! — veli mu profesor i spomenu poimenice nekolicinu.
— A lako je njima, gospodine, — veli Vukadin — kad se ko ima za njih starati i milikerc-svijeću kupovati, a ja jadan učim spram mjesečine kao vještac.
— Vidiš koliki si, da je sreće da si već svoj čovek! Što ne učiš?
— Nemam, gospodine, pameti za algebru! — odgovori malo oštro Vukadin.
— Nemaš ti kan’da pameti ni za šta, — reče profesor gledajući mu beleške iz ostalih predmeta. — Gledaj ga samo: same jedinice i dvojke! Pa bar matematiku treba da učiš, to je bar lak, a sem toga i vrlo zanimljiv predmet! Pogledaj samo zapadne narode, kakva čuda i pronalaske počiniše sa matematikom! Pa posle, ne tražim ja od tebe da valjda pronađeš kvadraturu kruga, al’ zadaću, lekciju, vala, možeš da naučiš! Tako lak i zanimljiv predmet!! A potreban je, potreban kô vazduh, svakom staležu.
Vukadin samo ćuti i gleda preda se.
— Ako, brajko, nisi za školu, a ti se prihvati druga posla, ima sto putova za vredna čoveka. Idi na zanat, ili na trgovinu.
— Nemam potrebna kapitala, gospodine, — veli Vukadin.
— Nemaš kapitala?! Nemaš ga ni u kesi ni u glavi, pa šta onda misliš?! — planu profesor. — Matematiku, matematiku dan-noć uči, brajko, da ne ostaneš slep kod očiju. Idi u žandare kad nećeš da učiš nego hoćeš da ostaneš toliki magarac!
— Ej sirotinjo, i bogu si teška, a kamoli selu u kome si! — veli Vukadin.
— Kad si siromah, a ti zapni pa uči! — plane profesor i viknu mu: — Vuci se na mesto, lenštino!
— Vala, nije mi ni đed znao algebru, pa je i opet živeo! — oseče oe osorno Vukadin i lupi kredu o zemlju.
Za ovu neučtivost na času došao je Vukadin pred sednicu. Sve je iznenadila drskost njegova, i on bude osuđen na pet dana zatvora, i saopšteno mu je da od sutra ima da izdržava zatvor. Sutradan je došao Vukadin spreman za aps, i kad ga prozva drugi profesor, izađe s knjigom, jandžikom i guslama.
— Šta ti je to, Vukadine? — zapita začuđeni profesor, gledajući ga natovarena.
— Zahira, gospodine! Ljeb i malo praziluka, kâ za siromaha čoveka. Osuđen sam na pet dana zatvora za pra’ boga.
— Lepo, lepo, — veli profesor — a što će ti gusle?
— Da opjevam pizmu i nepravdu koja mi je siromahu učinjena od gospode provizora, — reče pa izbaci desnu nogu i isprsi se ponosito i izazivački.
— Ama ne smeš ti, — veli mu tiho profesor — donositi gusle, nije ovo manastirski sabor nit’ panađur, nego je ovo škola, Vukadine!
— A ja, bogme, gospodine, ne mogu ti sad objesiti švapski klavir; nego ’vako srpski, ’vako sirotinjski, gusle.
— Ama kakve te gusle spopale, neću ja da vidim te gusle tu!
— A, vala, ja znam iz istorije, gospodine, da su gusle srpstvo očuvale, i da se gusala boje samo zulumćari, izdajice i tirjani.
— Tako je! — ču se odobravanje iz poslednje skamije, jer društvo Vukadinovo toga časa preko običaja nije spavalo, nego je bilo budno i pažljivo pratilo spor između profesora i Vukadina. Uz njih pristadoše mnogi iz drugih skamija, i sad se osu jedno: „Tako je!“ i jedna užasna lupnjava, tako da je profesor morao napustiti čas, a đaci ostaše trijumfujući i diveći se kuraži Vukadinovoj, za koga behu gotovi svi u vatru i vodu skočiti.
Tako Vukadin dođe i po drugi put, i to uskoro, pred sednicu, gde mu dupliraše kaznu i osudiše ga na deset dana zatvora. Profesor ga je tužio da je neučtiv, a on profesora da je ismevao sve što je Srbinu sveto. Ali se Vukadin uverio, kao što je i rekao: da se „šut s rogatim ne može bosti“, i da „vrana vrani oči ne vadi“.
On odleža tih deset dana, ali se posle toga užasno napsio i otpočeo borbu na život i na smrt. Videći kakve ima beleške da se ne može dobru nadati, — gledao je da bar padne junački na kakvoj dobroj stvari, da padne tako da se do neba digne prah kad padne i propadne. Zato stade kao Katilina skupljati oko sebe nezadovoljne elemente i podbadati ih da jednako prave smetnje profesorima, a naročito onom kratkovidnom debeljku koji je imao uvek dvoje naočari, jedne kad je hteo što da gleda izbliže, a druge kad je hteo izdalje da vidi. Kod njega je bilo najlakše praviti galamu i nered, jer nije video dalje od nosa, pa je jednako menjao naočari, čas da pogleda u knjigu a čas da pazi na đake u poslednjim skamijama. Toga radi je morao češće pribeći lukavstvu i odmah u početku časa prozvati najnemirnije i zamoliti ih da izađu na svež vazduh, obećavajući im da im neće beležiti izostanke. Doskora je samo izvesne tako ekspedirao, ali odskora poče i Vukadina ispraćati tako.
— Vukadine, idi, sinko, napolje, — reče mu jednoga dana kratkovidi dobroćudni profesor.
— A zašto da idem, gospodine! — diže se Vukadin i zapita ga.
— Da ideš, bratac, za tvoje i za moje dobro da ideš, — veli mu profesor.
— Mene su, ja mislim, gospodine, poslali ovamo da učim, i državi i ovom ojađenom narodu koristim, a ne da se mangupiram!
— Najbolje ćeš, bratac, koristiti državi ako uzmeš kapu i knjige pa odmah odeš! — reče profesor i natače one naočari što daleko gledaju.
— A što da idem, valjda zato što sam sirotinjski i seljački sin?
— Ili idi ti, ili ću ja da idem! — viknu profesor.
— „Meni je, vala, potaman, rekao jež lisici, a kome nije eno u polje pa nek ide!“ — reče Vukadin i sede.
„A-a-a-a-a!“ zagrajaše đaci i stadoše nogama, tako da profesor morade napustiti čas.
Samo složno, braćo ustade Vukadin, kad ode profesor — da se ne izdajemo!
— Nećemo! — viknuše sva deca u jedan glas.
Vukadin izađe i napisa na tabli štampanim pismenima ove Brankove stihove:
Oj davori, učitelji kleti,
Da čudne ste i divne aveti!
Pola mačke a pola ste ljudi —
Lika ljudska a mačije ćudi.
Kad je direktor ušao u razred, prvo su mu pali u oči stihovi iz besmrtnoga Branka. On je to kvalifikovao kao paskvilu i tragao paskvilanta, ali ga nije mogao naći. Deca behu složna i na pitanja: „Ko je to napisao?“ svaki je odgovorio: „Ne znam!“. I tako se direktor vrati praznih šaka, ali kako je najviše osnova podozrenja bilo za Vukadina (jer on pored svega šeretluka svoga ipak je u ovoj prilici mnogo ličio na pticu noja, koja zagnjuri glavu u pesak i misli da je u bezbednosti iako su mu ostale mnogobrojne česti tela izložene neprijatelju goniocu), — to Vukadin i po treći put dođe pred sednicu gde razmotriše krivicu i isteraše s pravom polaganja ispita ne samo Vukadina nego još nekih desetak drugih zaverenika kojima je inicijator i glava bio Vukadin.
Bože bože kad čuše dečji roditelji za nesreću koja im je decu zadesila, pa se razleteše na sve strane silne majke, tetke, strine, ujne i kume, pa stadoše vijati profesore, direktora, pisare i sekretare u inostranstvu, i ministre sve pa čak i predsednika ministarstva! Ali je zakon najviša volja u Srbiji i — rešenje savetsko ostade u važnosti, a izgnanici dobiše grdnih batina od razjarenih roditelja.
Neki odoše na zanate, neki se odadoše na pecanje ribe, a Vukadin se nađe na ulici. Upravo to se samo kaže tako efekta radi, jer Vukadinu nije baš tako zlo bilo kako se on predstavljao i javno mišljenje u svoju korist obrnuo. Jer, ako je po njemu, on se tužio na zla vremena i lagao kao trgovac. Kad je izgubio blagodejanje, ali još ne i naklonost i kredit g. g. profesora, on se dovijao od svake ruke. Dobijao kondicije, dobijao iz vrlo skromne đačke štedionice pomoć, pa je čak kod tutora crkve postojala jedna njegova molba u kojoj moli kolenopriklono tutore dotične crkve — „koja je, kako reče Vukadin u molbi, poznata sa svoga bogatstva i silnih prihoda od pobožnih parohijana“ — da mu se dozvoli da dvaput obnese treći tas, i to: prvog dana Duhova i na svetog Nikolu, u njegovu korist. Naravno da je bio odbijen i profesorskom savetu javljeno za tu novu i nečuvenu napast na crkvu, i Vukadin je zbog toga dobio najozbiljniju opomenu, kao i za ono što se izdavao za bogoslova, konkurisao popovima i čitao pobožnim babama za dvadeset para (jeftinije, dakle, od popova) čitulje na groblju, radi čega je od oštećenog sveštenstva (koje tuđe neće, ali ni svoje ne da) posebice bio tužen. A tužba je bila prihvaćena i potkrepljena od strane trojice profesora čija je imena, onako živih, strpao Vukadin kao imena usopščih rabov božjih u čitulju jedne pobožne starice. I škola i crkva zabranila mu je rad; škola mu zabrani prepisivanje kao nesavesnom, crkva čitanje čitulja, kao svetovnom, na groblju. Ali je Vukadin i inače imao prihoda, stalnih i sigurnih. U kućama gde je posluživao znao je obično i gazdine i gazdaričine tajne i ucenjivao ih; od gazdarica je dobijao novaca, a od gazda haljina toliko da mu je to bio, tako reći, osnovni fond: i on otpoče nešto na formu telalske radnje. Kupovao je i prodavao i trampljavao stare haljine, pa je i odatle lepu paru video, tako da u poslednje vreme — pred to njegovo nesrećno isterivanje — nije ni posluživao nego više neka vrsta kirajdžije u kući bio. Znao je tajne i spletke celoga sokaka u kome je sedeo. Naučio je dobro u harmoniku, a bio pevač, žestok basista, pa mu je to širom otvaralo vrata u mnogim gostoljubivim domovima u Skadarliji, kao kod Savke Banditke, Pijade Penzionarke, Mice Pašanice i Kaje „Stare Simpatije“ nazvane, i svi ga u Skadarliji prosto razneše po društvima, tako da je verovatno i to bio jedan od najjačih uzroka njegovom nemaru prema školi i nauci. Jer posle svake večernje sedeljke (a one su dosta često bile) obično je bio dremovan, i prozivan nije nikako ili loše odgovarao, i zato dobijao loše beleške, pa u poslednje vreme već dotle doterao da mu jednoga dvomesečja pročita g. direktor u razredu najpre jednu trojku iz nauke hrišćanske, a posle samo jedinice i dvojke, a završi rečima: „E, Vukadine, vjera tvoja spasetja.“ Ni saveti direktorovi, ni grdan smeh đaka ne učini nikakva utiska na Vukadina, jer on je već izgubio đački ponos i više nije mario za školu. Više je razbirao i znao kolika je kome plata, koliko se godina u kojoj struci služi, kolika je penzija za činovnika, za njegovu udovicu, za decu, za odrasle sinove i kćeri na udaju, i tako dalje; to je znao dobro i pričao često đacima; a nauka mu je bila dosadna, prema silnim lošim beleškama bio ravnodušan kao da nisu njegove — a šta je sve posledica toga bilo, to je čitaocu već poznato, i neće mu biti ništa novo i nemotivisano kad sada na kraju ove Glave pročita da je Vukadin na ispitu pao sasvim; propao totalno i ostao da ponavlja razred. Pa ne htevši više okušati sreću, izvadio je odmah svedodžbu, tako da se na Pavlovdan ponašao kao punopravni građanin i prolazio pored sviju profesora gledajući im pravo u oči i ne javljajući im se, a poštapajući se nekim staračkim štapom blaženopočivšeg Trifuna lecedera, kod čije je udovice Nastasije u kući sedeo kao kirajdžija i mentor sinčića njenog.