Glava šesta
U njoj će čitalac videti šta je sve u stanju silna volja i još silnija žeđ za naukom da pokuša i da postigne.
— Evo ti na, — reče gazda Milisav Vukadinu — kad si baš tako navalio, i kad nećeš da me slušaš. A do’će vreme, pa ćeš se ljuto kajati i reći: „Eh, magarca mene, što ja ne posluša’ moga prijatelja, i, što kažu, jednog ne drukče nego roditelja Milisava!“
— Ja sad ne mogu drukče, — veli Vukadin stojeći gologlav i okrećući kapu koju držaše u rukama — pa nije vajde sad ni savetovati me; nešto me vuče i tera tamo… pa… ja, vala, mislim da se neću kajati. Imam volju za knjigu i nauku, a kajati se neću.
— Bogme ćeš se kajati, — veli mu gazda isplaćujući ga — a pamti dobro što ti sad kažem! Jer nema trgovačke česti i elbeta i, reći, jednoga prometa i uživancije take nigde!… A ti si bistar i umešan; umeš privući mušteriju i prodati, kâ da si jedan trgovački sin, a ne seljački.
— Sad… vama fala na česti, — veli Vukadin — al’ mene nešto vuče ovamo.
— A ja sam česno i pošteno mislio s tobom. Eto, još neka godina, pa u ortakluk s mene… pa jedna ortačka radnja što bi bila, istinu ti kažem! Jer što ja, napriliku, recimo, propustim, ne bi propustio ti; a što ti ispustiš, ne bi’ ja tu sam. A istinu da ti kažem, ispekô si zanat baš poštenski; ne bi’ te, vala, dao za deset Čifuta! Nego… promisli se ti, promisli…
— Ja sam se već dosta promišljao, — reče Vukadin i metnu kapu na glavu i zgrnu pare u svoju malu čantru, koju je uvek ispod pamuklije nosio.
— Sad… tvoja volja… ja to tebe radi velim, a meni baš, vala, pa i svejedno.
— E, pa, zbogom, gazda.
— Ama, promisli se! — veli mu Milisav. — Eto, šta bi ti falilo da te uortačim!?… A možemo, baš ako je za to zapelo, i da se orodimo. Imam jednu rođaku… krasna devojka i naoko, a i što se tiče za muža i kuću, dušu dala. A ti imaš, fala bogu, oči, nisi ćorav, pa ćeš videti! Jespap, prvi kvalitet, jespap govori, toliko ti samo kažem! Zar esnaflija esnafliji da podvali!? Kućanica jedna, samo tako može biti; a i lepe pare donosi mužu. Sve gotov novac i sigurne obligacije! A ti si jedan od trgovačkog reda, reći, čovek; pa i nema mu forme da uzmeš ženu bez pare u jednu, reći, košulju; zašto drugo je činovnik, napriliku, a drugo jedan trgovac! Činovnik ima njegov „dvadeset šesti“, to mu se zna; a ti imaš zašteđeni’, zaštedićeš još, a žena ti donosi pare i obligacije kâ i gotove pare, jer ako nisam mogao ja da naplatim, naplatićeš ti… Pa lepo u ortakluk s mene, pa za neko vreme „na treću paru“, a posle, bože zdravlja, može na pola i pola!… Dakle —
— Ja sam već batalio! — veli Vukadin.
— Dobro, kako god ti hoćeš! No znaš, mlad si, ni znaš svet, a pangalozi razni u svetu!
— E… pa sad… zbogom, gazda, — veli Vukadin i poljubi ga u ruku.
— E, pa zbogom, kad si tako navalio! A kud misliš?
— Pa u Kragujevac, — veli Vukadin — ili u Beograd.
— E, pa srećan ti put. A ako se nešto predomisliš…, a ti kod mene… znamo se već.
— Hoću, zbogom! — reče Vukadin i ode.
— Zbogom! — veli Milisav i gleda za njim.
I tako se Vukadin nalazaše na putu kâ hramu nauke. A „ko pita ne skita“, rekli su davno, pa i Vukadin se potrudi i izvesti. Obrati se jednom od onih đaka koji su i dali povoda da omrzne ćepenak i igla, a omili mu skamija i knjiga, i kaže da mu je rad da produži školu, pa je došao da mu on kaže i da ga nauči kako i kad treba da ide.
— A što bi želeo da učiš? — zapita ga ovaj.
— Ja u prava, pa što bog da; advokatluk mi se nešto dopada! — veli Vukadin.
— A koliko si i šta si svršio?
— Sve, vala, izučih, što čuh od Jerotije, onog mog učitelja. A posle odoh na zanat; znam ti terziluk i bakaluk!
— A što ne ostade na zanatu?
— Ne mogado’ više! Ostade mi znaš srce na knjizi. Pa sad: ja l’ knjigu, ja l’ već ništa drugo! Nešto mi se preskazuje da ću tu išćerati bolje no iđe! A pošlje, znaš, tebi ću pravo da kažem, što ni onom mom gazda-Milisavu nijesam. Baš mi ev’ dovlen — i pokaza na gušu — dođoše kjišarluci gazda-Milisavljevi, pa… e, ne mogu, brate, da gledam kako gule i deru onoga jadnoga i veseloga seljaka! E, pa ne mogu! A znaš, i sâm sam seljački sin.
— Verujem. I to je lepo od tebe, — reče mladić (a to beše onaj plavi, ako ga se sećate iz prošle Glave) — ako nećeš u tim godinama biti idealista, a da kada ćeš?!
— Kako, brate, da neću kad mi je to u krvi!
Zatim ga Plavi zapita: je li što gimnazije učio i koliko mu je godina. Vukadin mu dade sve tražene nužne podatke. I pošto nađoše za sve načina i izlaza, zapita ga ima li para da ode do Kragujevca, a po potrebi i do Beograda do ministarstva; jer će radi molbe i to biti potrebno.
Kad Vukadin ču za pare, on se samo presomiti, kao da ima grčeve u stomaku, i uprepodobi, pa udari u južno narečje, koje je upotrebljavao kad god treba što izmoliti, a inače se služio i istočnim, pa reče, upravo zapeva, kao uz gusle:
— Kakve pare spominješ, kumim te bogom velikijem i današnjijem crnijem danom po mene kukavca sinja! A otkud mi pare i ašluka, kad s ti, jađenik, od takve kuće, a namjerio se i služio tri godine dana izjelicu, pa mi zajede ono malo moje muke i zarade, platio bogu ja l’ on, ja l’ đeca njegova!
— Hm! — reče Plavi, — to je doista zlo! A nemaš nikoga svoga!
— A bogme nikoga na svijetu, do eto sad tebe danas; bog pa ti! — reče Vukadin, pa uze još mizerniji i žalosniji izgled. — Ako mi ti sad ne pomogneš, ostado’ dovijeka slijep kod očiju, — završi Vukadin, pa se izmače uslužno na pristojnu daljinu, kao da htede načiniti što više komocije svom budućem dobrotvoru.
A Plavome žao; primio iskreno saučešće u sudbini Vukadinovoj pa razmišlja, a rešen već da, kojim bilo načinom, pomogne ovome žednome nauke Vukadinu. Posle podužeg ćutanja i razmišljanja progovori radosno:
— Lako ćemo! Ti se ništ’ ne brini! Nećeš se ti više onim kajišarima vraćati. Imam jedan način… Samo da se razgovorim sa drugovima… A ti pričekaj za to vreme, a ima vremena.
— Sad, molim te… gledajte kako najljepše znate, a ja ću vam biti kâ rođenom svom, a, vala, i bolje blagodaran! Pa… sad ja… đe da se nađem, i kad?
— Mi ćemo ti već javiti, — reče Plavi i otpusti puna nade Vukadina, koji se udalji na prstima, a on ode svojim drugovima.
⁂
Nedelju dana posle razgovora videše uznemirene čaršijlije još izdaleka nekog mladića gde hitro prolazi i lepi neke naredbe, šta li. Potrčao svet sa ćepenaka da vidi da nije opet kakva mobilizacija vojske. uzbunio se svet, kalfice i ćiftice poskakale s ćepenaka, pa jedni trče polepljenim naredbama a drugi opštinskom dobošaru, retko treznome Žikici, da vide šta je i koji se poziv poziva, da ponese na zborno mesto par rezervnih opanaka, ćebe, voštanu svećicu, preobuku i hranu za tri dana. Tek samo čuješ a neko veli: „Neće mene, ja sam već star čovek; koje su ovo godine!“ Kad — kakvo prijatno iznenađenje za ovu mirnu palanku! Ono nisu naredbe, nego plakati, a na plakatima piše (a to isto i Žikica dobošar javlja) da će se sutra, a to je u nedelju, posle podne u dva sahata u kući gazda-Jovana *** izigravati pozorište. Predstavljaće se Kostreš Arambaša. A izigravaće i predstavljati komad ovdašnji gimnazisti i pravnici, uz prijateljsko sudelovanje gospođice Simke, nazvane Sevdalinke, koja će posle predstave otpevati tri pesme: Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš, Lisje žuti veće po drveću i Šta, ljubve, zar si tu, na takvome krevetu? A sem toga u plakatu se obećavalo da će sudelovati i Vukadin Vujadinović i pevati uz gusle još dosad nigde neštampanu pesmu: Ropstvo Sibinjanin Janka, i naposletku da će se pred poštovanom publikom zabadava rvati Rista Totrk Hercegovac, magazadžija, i Biljan dojčinović Tetovalija, kasapin, i time završiti ovaj obilan program. A pod primedbom dodadoše još i to da će za predstavu pogođena muzika besplatno ispratiti svu poštovanu publiku od kuće (odnosno šupe) gde je bila predstava, pa glavnim sokakom sve do kuće gde je staro Načelstvo bilo. A odmah ispod cena, koje nisu velike bile, stajalo je krupnim pismenima: „Čist prihod ove predstave određen je kao prva mala pomoć jednom darovitom, a žednom nauke siromašku, da produži školu za kojom žudi. Zato se moli za mnogobrojnu posetu.“
A svi su živo radili, i pravnici i gimnazisti. Nabavili su kod ćurčije kože za brkove, od kuća su doneli potreban kostim i arsenal; džubeta, fistane, majkina libadeta, fesove, tepeluke pa čak i fališne kurjuke, tako da se poneka majka ubi tražeći fes ili kurjuk s glave; dalje: pištolje, arnautke, kandžare, silaze, dimiskije i jednu staru špadu kakve danas nose uniformisani vojni apotekari. Vukadin je trčkarao, on je polepio i one plakate po ulicama. I sama se tetka Cajka našla da pomogne deci, jer, kako veljaše, kad nema svoje dece, voli tuđu kao svoju. Ona ih je oblačila, nameštala i lepila im brkove. Onaj čupavi realista bio je na kasi kasir, a njegov protivnik, onaj Plavi, lirski pesnik, koji je pevao samo groblje, krstače i bršljane i želeo smrt i zaklinjao nežne seje i veze srpske u pesmama svojim da mu ne dolaze na grob niti ga rose suzama, jer će ga, veš, to licemerstvo njihovo okrenuti naopačke u grobu, pošto su ga one, veli, i oterale u grob hladnoćom i nemarom svojim, on, stidljiv i skroman budući, kao svaki lirski pesnik i sonetista, nije istina, igrao, ali je učestvovao, jer je skromno suflirao.
Predstava je divno i na opšte zadovoljstvo ispala.
Publika se slavno odazvala, puna avlija, a još jedared bilo je toliko gledalaca iz okolnih komšijskih avlija, sa šupa, taraba i dudova. Igra je tekla živo, samo su glumcima brkovi često spadali. Bilo pucanja i pogibije, radilo je i hladno i ognjeno oružje; silni su izginuli, a jedan se od poginulih, onako mrtav, otkotrljao čak u publiku. A i inače je išlo sve kao što treba, i pesma gospođice Simke Sevdalinke, i Vukadinove pesme uz gusle i rvanje naposletku. Simkino se pevanje tako dopalo publici, da je bila izazvana i otpevala je na zahtevanje publike i četvrtu pesmu, naročito i izrično zahtevanu i tada jako pevanu i traženu pesmu: „Uzmi puj-pušku, pa me ubi, diko!“ Pera masaroš pade čovek lepo u sevdaluk, pa viknu: „Ajaoo, šta ću s pare!“ a publika prihvati i osu se jedan buran aplauz, a Simka se klanja i nazatke vraća unutra. I Vukadin je osvetlao obraz. Zapevao je pesmu od svih naših bolju i krasniju, kako je Sibinjanin Janko dopao ropstva, a Cmiljanić Ilija se digao da ga oslobodi. Pevao je tri četvrti sahata, pa propade u planini „Jadiji“ kad je stade opisivati kakva je: kako je prepuna zmija i jakrepa, a po njoj viju vuci i bauci, a urliču lavi i međedi, a bijele se kosti po planini, sve kosturi konjski i junački, — kad mu priđe jedan od priređivača i zapita ga ima li još mnogo, našto mu Vukadin reče ponosito da ima dvaput koliko dosada. Tada ga ovaj prekide i Vukadin ispeva samo još dva-tri stiha:
Od men’ pjesma a od boga zdravlje!
Vama braćo zdravlje i veselje!
Men’ lagali, a ja polagujem.
I njega pozdravi publika burno. A odmah potom se uhvatiše, po programu, u koštac Biljan Dojčinović i Risto Totrk. I rvanje se dopalo publici, samo umalo što nije prešlo i zbilju, jer kad je Risto magazadžija oborio Biljana kasapina, ovaj polete rukom za silav, a Risto dočepa klupu iz prvoga reda, sa koje poleteše, kao da na njoj nisu ni bili, sićušni apotekar Cibulka, i gospođa mu i još nekoliko iz reda noblesa te palanke. Tad se umešaše svi i nateraše ih da se izmire, poljube i pobratime, i da Risto prizna da se Biljanu noga malo okliznula.
I još je bila jedna neprijatnost, ali ona je lepo otklonjena. Gazda Ljubisav špekulant nije bio zadovoljan predstavom. Svi se razilaze, a on sa ženom i ćerkom sedi u sedištima i ženi veli: „Sedi ti samo, nek idu oni; ima još!“ Čekao je onaj neizostavni „Tablo osvetljen bengalskom vatrom“, ali ga, naravno, nije dočekao. Umirivaše ga govoreći da toga nema: on pak kaže da je to uvek bilo kad god je gledao predstavu, i diže užasnu larmu, — tako da mu moradoše vratiti pare koje je dao na ulazu, i tek onda se umirio i digao se sa sedišta i on, gunđajući: da je to sve drukčije i lepše bilo u staro vreme!…
Zatim se počeli razilaziti praćeni muzikom do staroga Načelstva.
Odmah posle predstave su pregledali šta je na kasi palo, odbili troškove, koji nisu bili veliki, i našli čista prihoda sto trinaest groša i dvadeset para čaršijskih. Troškove je vodio i račun polagao onaj čupavi realista i kritičar, i sve je kojekako opravdao, samo nekih dvadeset i sedam groša nikako nije mogao. Svi graknuše na njega i zadžakaše užasno, tako da su se neki od publike počeli vraćati, misleći da je opet predstava. Samo se čulo: „To je sramota! Pare na sredu! Pare na plac!“ Ali kad on spomenu da ga je na kapiji, celoga dana sedeći i ulaznice prodavajući, uhvatio cug i da još može i odležati, pa čak i glavom platiti, — tek tada mu kontrola primi račune kao ispravne i da mu razrešitelnicu. Odbiju tih dvadeset i sedam groša, a čist prihod — osamdeset i šest groša i dvadeset para čaršijskih — predadoše blagodarnom Vukadinu sa željom i nadom, koju mu je u ime sviju priređivača i sudelovača izrazio onaj čupavi, da od njega bude koristan i produktivan član društva i slavan čovek, kao što je to, dodade čupavi, već toliko puta bio slučaj, da neki siromašak proslavi svoju porodicu, selo, srez, okrug pa čak i svoj narod. Vukadin primi s blagodarnošću i obećanjem tu sumu, sruči je u svoju čantru kraj onih pet dukata i dva rublje što ih je zaradio kod gazda-Milisava.
Dan-dva posle toga oprostio se Vukadin s đacima i krenuo se peške put Kragujevca.
Oko dvadesetog avgusta prijavio se u gimnaziju. Predade školsku svedodžbu, a na dan-dva docnije, na potraživanje direktorovo i krštenicu. Iz nje videše da mu je šesnaest godina manje mesec dana. Zato ga pozva delovođa profesorskog saveta te gimnazije da ga lično vidi kakav je i koliki je.
— Ti si iz sela? — zapita ga delovođa držeći u ruci neku travuljinu.
— Jesam! — reče Vukadin.
— Pa ti bi mi onda znao reći kako se zove ovo?
— Je l’ to?… Pa travka.
— Eh, travka… ama travka je sve uopšte, to je generalno ime… to znam i ja. Nego kako seljaci kažu za to?
— Pa zovu ga i behar.
— Ama kakav behar! — oseče se profesor. — Znam ja šta je behar… drugo je behar! Nego kako mu je generalno ime? — a zatim okreće blažije: — Znaš: nešto se zove ruža, nešto kaloper, bosiljak, majkina dušica, dikin brk, i tako dalje… Dakle tako neko ime znaš li? Ovo se latinski kaže: Primula alpina, cveta u junu.
— E, bogme ne znam.
— A molim te, da l’ znaš kako se ova tica zove? — i pokaza mu pticu.
— Pa prdavac.
— A ima l’ još kako ime u narodu sem toga; onako znaš, kakvo lepše i pristojnije?
— Nema valjada.
— E nema tu „valjada“, nego kaži ti meni pozitivno: il’ znaš, il’ ne znaš!
— Pa prdavac, a da kako će, valjada mi je neka tica! Dosta mu i to ime što ga ima!
— A zar baš nikad nisi video ovu biljku? Zar baš niko iz tvoga kraja ne zna za ime, narodno ime da zna; vako je tamošnji seljaci zovu?! Ti si bar iz onih krajeva gde je bujna vegetacija, alpiska flora, a ovaj egzemplar je baš odande. Dakle, zna li ko?
— Ne zna, vala, niko.
— E ta znam da ne zna niko! Ako si ti neznalica, misliš valjda da je i sav okrug takav! — razdera se ljutito profesor na nj. — Ama, zar baš niko ne zna ime ove krasne biljke! — veli profesor mekše gledajući biljku s nekom samo botaničarima svojstvenom miloštom.
— Pa znaš, krajevi kršni i siromašni, pa se čovjek bavi o svojoj nevolji, a ko će da se mlati i dangubi s travama! Manj’ ako ne zna kakva baba-travara. A drugi se ko ne mlati tim sprdnjama.
— Šta mlati!… kako mlati! Kakve sprdnje! — razdera se profesor. — ’Ajd, odlazi mi ispred očiju! Pomisli samo! Takav divan i redak egzemplar, nema ga izvesno ni bečki herbarijum, i on veli da nije vredno niko da se mlati. Da se mlati! Ej, Pančiću, gde si, da čuješ našu srpsku bruku!… Nikad ništa od nas!… ’Ajd, odlazi; nisi ti za školu!
— Ama, molim te kâ brata, gospodine.
— Jok! — veli mu razdraženi prirodnjak i izgura ga na vrata zajedno s famulusom.
I Vukadin se nađe na ulici ne znajući jadan ni zašto ni krošto. A nije bolje bilo ni profesoru. On je ostao, sav drhtao od ljutine, i očajavajući u budućnost srpskoga naroda, uzviknu još jednom: — „Nema ništa od nas.“ A zatim se stade šetati po kancelariji uzdišući i uzvikujući u patriotskom bolu svom: „Ništa, ništa od nas!… ’Oćemo da smo Pijemont, — a još nemamo čestito ime ni za prdavca!… Ništa od nas!… To nije ni ime, to je jedno pakosno — što bi Germanac rekao — „špicname!…“ Jadna tico!…“ reče i pogleda ispunjenoga prdavca… Bio je užasno ljut. I kad se toga dana većalo u sednici o Vukadinu, najodsudnije je bio protiv njegova primanja u školu.
— Ja mislim, — reče on — da ga ne primimo. Prvo zato: što i školski zakon izrično kaže da je prešao godine, a drugo, što je, — a to je bar moje skromno lično uverenje — što je taj đak pravi kreten.
— Eh, eh! — reče filolog — nije valjda baš tako!
— Molim vas, dopustite mi da završim što sam počô. A ja znam da vi namerno bagatelišete prirodne nauke; al’ ja vam opet velim: nji’na je budućnost!
Direktor zazvoni, a zatim reče prirodnjaku da produži.
— Izvol’te, vi ste pre tražili reč.
— Zamislite samo taj slučaj! — nastavlja prirodnjak. — Ja ga pitam kako se još u narodu zove prdavac, onako nekim lepšim imenom, a on ne zna! A potrebno mi. Zamolila me gospođa načelnikovica da držim jedno predavanje na zabavi koju daje Ženska podružina u korist otvaranja škole za ženske radove, pa imam nešto da govorim i o prdavcu, pa radi ženskog sveta ne mogu mu to ime da spomenem. Ja znam, istina, njegovo naučno ime, zove se: Crex pugnans ili pratensis, ali to opet ne vredi u popularnom predavanju; a prdavac da kažem, to opet ne ide. Pitam ga dalje: kako se zove jedna alpiska biljka, Primula alpina, koja cveta u junu, a on ni to ne zna! Ne zna kako je zovu tamo u njegovom kraju, zamislite to čudo! A bajagi seljačko i planinsko dete! Zato, a i zbog godina, ja glasam: da se odbije.
I pored sveg zauzimanja profesora filologa, koji ga je branio, jer je iz kraja gde se najčistije govori, što je još besmrtni Vuk pohvalio, — Vukadin bude grdnom većinom glasova odbijen, vraćena mu svedodžba i krštenica i upućen na gospodina ministra, da se njemu molbom obrati.
⁂
u Vukadinu ne ostale ništa drugo nego da potraži nekoga ko će mu napisati molbu, a on će je prepisati i poslati g. ministru. Uputiše ga na nekoga advokata, koji se opet Micko zvao, što je imao neke četiri svoje kancelarije u četiri razne kafane: Kod Topa, Kod Sevastopolja, Kod Orača i Kod Poslednjeg marjaša. U svakoj ovoj kafani je njegova kancelarija, jer u svakoj stoji na kelneraju njegov divit, pero i tuce hartije, i kad ima što da radi, a on sedne za jedan krajnji sto u budžaku i piše. Kelner mu donese divit, pero i hartiju (a pesak grebe nožem sa duvara) i čokanj rakije, a on sedne pa piše, pa ne piše, nego sve seje slova po hartiji. U jednoj piše tužbu jednoj parničnoj strani, a u drugoj kafani onoj drugoj, koja se za istu stvar s onom prvom parniči. Kad posumnjaju seljaci, a on im veli da su se upoznali i da je on advokat i zakonoznalac Kod Topa, a onaj što je Kod Poslednjeg marjaša, jest istina da malo liči na njega, ali da je to sasvim drugi čovek. Ali je ipak jednom dolijao u jednoj takoj parnici gde je obe parnične strane zastupao i branio, pa su ga istukli i jedni i drugi. Oni kojima je pisao tužbu Kod Sevastopolja, istukli su ga Kod Orača, a oni kojima je pisao tužbu Kod Orača, dobro ga propustiše kroz ruke Kod Sevastopolja. Od toga doba je mnogo obazriviji.
Njemu, dakle, dođe Vukadin. Nađe ga Kod Sevastopolja. Dođe i javi mu se vrlo žalostivnim glasom, kaže mu kako ima veliku nevolju, i da mu samo on može pomoći. Sve je to Vukadin izgovorio žalostivnim i tronutim glasom, da bi, što kažu, i studen kamen rasplakao, samo ne gospodina Micka, „savetodavca u parničnim stvarima“, kako mu je na firmi pisalo, koji sedi u crnom kamgarnskom kaputu užasno uglačanom, pa se svetli po leđima i po laktovima. Ovaj ne promenu ni lice ni glas i, svršivši svoj doručak, odgurnu hartiju na kojoj su stajale mrve od hleba i ljuske od skoro pojedene salame, i pro zadovoljno ruke i raščistiv brkove, zapita ga kao da ga dosad nije ni slušao.
— Šta ste radi, rođače?
— Došao sam… — veli Vukadin — … pratili me da mi napišete jednu molbu za gospodina ministra; rekoše mi da si majstor za te stvari.
— A zašta, brate slatki? — veli Micko i pucka zadovoljno usnama i jezikom, kao već svaki sit čovek, pa vadi i otvara tabakeru.
— Da me prime u gimnaziju, rad bi’ da izučim školu da budem sreski kapetan, ja l’ tako nešto; pa vele, ti si majstor za to.
— Jesam majstor, nije te slagao ko ti je kazao, — veli Micko paleći cigaru — i mogu da ti napišem.
— A pošto će to biti za jednog kukavca i siromaška?
— Siroma’ si, veliš? — pita ga Micko. — E, to je muka. Ej, dijete more, daj mi jedno vince, čašicu jednu, kol’ko da isplaknem malo usta. Dobra salama, alal mu ono šest para!
— Bez igđe ikoga, — zapeva Vukadin kao uz gusle. — Kuća mi siromašna bila, vezivala liku na oputu kâ i sve selo. Po četir’ kuće jednim volom orali, a po pet pod jednim sačem ljeb mijesili i ku’ali.
— Ej, kukavče, i ja ti nisam bolji! — veli Micko gledajući vino prema prozoru.
— A Turci mi, — nastavi Vukadin ohrabren čustvovanjem Mickovim — pošjekli i oca i majku i svu čeljad, a ja jedini izmače i ostalo’ da pripalim krsnu svijeću, te da nam se ne ugasi slava. Pa se sad zlopatim i prebijam od drveta do drveta, od kamena do kamena.
— Aha. — pusti Micko uzvik iskapiv čašu i pritisnu brkove, te posrka ono resto. — Muka je to kad je čovek siroma’.
— Pa sad ti ako mi ne pomogneš, kud ću kukavac!
— Pa veliš i pitaš: pošto. Dijete, — viknu kelneru — primakni mi onu moju kancelariju.
— Jeste, pošto?
— Pa… šta znam i da ištem od tebe kad si, veliš, siroma’?! Ja s velike trgovačke kuće radim… za neke i godišnji sam njihov… a sa sirotinjom gotovo nisam dosad ni probao, pa i ne znam šta da ti kažem.
Reče Micko pa se zamisli i stade puštati guste dimove i nameštati svoj pisaći pribor, a Vukadin stoji gologlav i ćuti, a napravio jedno već ne može biti smirenije i bednije lice.
— Pa… kao jedan siromašak, daćeš mi trideset groša… od tebe i toliko dosta.
— Mnogo, gospodine!
— Hehe! — veli Micko — nije mnogo, mladiću, nije! A zar je ovo moje znanje džabe meni došlo?! Tri hiljade žućaka i mincaća žutijeh i nebušenijeh ravno potrošio je, brate si mi moj, ćaćko na me, na moje, reći, vospitanje i izobraženje, dok sam se školovao, i ovo moje, što kažu, pravničko znanje stekao — za koje, slobodno, čikam svakoga! — i dok sam postao ovo što sam! Pa treba l’ ja da izvadim bar taj interes od tih para, a glavne pare bog da prosti: piši kući propalo je!
— Mnogo je, a ono jes’ kâ što ti veliš, nije pravo džabe; svaka se majstorija plaća. Ama za mene mnogo.
— Znaš šta, — veli mu Micko — da popustim i ja i ti! Obojica smo ljudi potrebiti; meni treba da živim, a tebi da vaspitavaš i izobražavaš u razne nauke. A ovo što meni daš, to ćeš izvaditi i isplatiti te još kako; ovo ti je kao kad baciš, napriliku, zrno dva kukuruza u zemlju, pa ti ulažeš zrno, a kao interes bereš klipove! E, to ti je sad i ovo. Daj dvadeset groša.
— Petnaest, gazda, da dam.
Još se malo pogađaše, pa se pogodiše za osamnaest groša i čokanj rakije. I Micko poruči čokanj rakije na Vukadinov račun, otpi pola, dade se u misli, a posle se naže nad hartije i napisa molbu ove sadržine:
Gospodinu Ministru prosvjete i crkvenih djela!
Nauka nas uči, Gospodine ministre, da biljka i svako drugo tome podobno rastjenije ne može uspevati bez svjetlosti i toplote, i da je mrak smrt a svjetlost život. I ja ponizni dolepotpisani jesam jedna takova biljka i jedno ravnim načinom takovo rastjenije, koje bez nužne i potrebne svjetlosti i toplote nema života, nego vene i gine. A mislim da nije nužno poniznom dolepotpisanom da ponizno i učtivo napomene Gospodinu ministru da je ta svetlost i ta toplota ništa drugo nego Vama već dobro poznata prosvjeta, koju vam je naš omiljen Vladaoc povjerio da se o njoj starate koje zaista i činite.
Lišen sredstava za školovanje radi oskudice u kojoj se moja siromašna familija jednako nalazila, ja nisam mogao po okončanju četvrtog razreda osnovne škole, koju svedodžbu prilažem pod ./., da produžim svoje dalje toliko željeno obrazovanje, nego prinuđen bio da, radi izdržavanja svojih starih i iznemoglih roditelja, kao primjeran i blagodaran njihov sin, odem na zanat i zaradu svoju da njima na izdržavanje šiljem svakomjesečno. Kao blagodaran sin za njihova dobročinstva ranije meni ukazata, ja sam se žrtvovao za njih i izgubio tolike godine na zanatu za koji nisam ni volje ni naklonosti od iste svoje prirode imao, i skoro navršio šesnaest godina, kao što će se Gospodin ministar iz priložene pod :/ /: krštenice uveriti, i time izgubio pravo na produženje mojega obrazovanja, to jest u gimnaziji.
Zato molim Gospodina ministra najpokornije i najponiznije da mi dozvoli da se mogu upisati u prvi razred gimnazije, i da mi se ne zatvore vrata hrama nauke samo zato što sam jedan dobar i blagodaran sin i jedan nauke i prosvete siromašak bio, a me će svagda u pameti biti ona izreka gospodina načelnika: Znanje je svjetlost, znanje je moć; učimo, braćo, i dan i noć.
U nadeždi da će mi G. ministar prošenu rukopomoć učiniti
Jesam Gospodina ministra
najponizniji
Vukadin Vujadinović
učen. 4. raz. osn. škole
⁂
Molbu posla Vukadin u Beograd, a sve dotle dokle ne stiže odgovor ostade u Kragujevcu u mehani na kraju varoši. Svaki dan bi odlazio u školu i pitao je li došlo što za njega, dokle mu onaj filolog profesor, koji se radi njegova narečja zauzimao za njega, ne reče da će mu on već javiti šta je s njegovom molbom bilo, a dotle, veli, koji dan neka izostane.
— Ja znam da ti je teško čekati, izvesno si siromašak? — veli mu profesor.
— Jes’, vala, kâ onaj puž golać bez kuće što je! — veli Vukadin. — Nego tek ima dobrijeh ljudi, pa prominem.
Sažali se profesor pa se maši u špag i pruži mu.
— Evo ti — veli — malo para, pa kroz nekoliko dana svrni u gimnaziju, dâko bude što došlo za te.
Posle dva-tri dana zaista stiže od ministra odgovor na molbu. Toga dana srete filolog Vukadina, koji mu priđe ponizno.
— E da li što, gospodine, ogrija li me, kukavca, sunce?
— Ogrija! Dobro je! Primljen si!
— Eh, hvala vi, gospodine! — uzviknu radosno Vukadin, pa mu pritrča ruci, koju profesor trže. — Pa izvol’te što da popijemo, — reče radosni Vukadin, nudeći profesora u neku mehanu, pred kojom su slučajno stali, pa raširi šaku i pokaza mu groš.
— Hvala, hvala, — reče profesor smešeći se. — Ponuđen kâ i počašćen, nego, mesto toga, bolje ovako! — i dade mu dva groša. Na, pa kupi hleba, a sutra dođi da se upišeš.
Sutradan dođe Vukadin u gimnaziju na prijamni ispit. Polagao je s nekim sitnežom, među kojima je izgledao kao tučak među kašikama. Deca polažu, i roditelji, staratelji i domaći učitelji prisustvuju; od roditelja ima naročito mnogo majki, koje su došle da vide kako im sinovi polažu ispit. Čim koga ispitna komisija prozove, a majka mu se odmah izda; pune joj oči suza, pa svaki čas gleda ljubazno sina, a još ljubaznije komisiju u čijim je rukama sudbina njenog sinčića. Komšinica je pita: je l’ to njen sin, a ona odgovara da jeste i da je dete zdravo bistro, samo je malo nestašno; našto joj komšinica veli: da je i njeno dete isto tako i bistro, i nestašno, ali, veli i dodaje, da je to bolje nego da je neko tunjavo. Tako se razgovaraju hvaleći svaka svoje i iznoseći svaka interesantne pojedinosti iz života svoga deteta, dok jedno ili oba bistra ne padnu i ne vrate im svedodžbe sa krštenicom i već stereotipnim ohrabrenjem, da su ove godine, istina, pali, zbog mladosti svoje, ali da dogodine dođu i da polažu, pa se onda kao vrsniji mogu upisati u prvi razred gimnazije. Tada se dižu majke, protestuju i jedna drugu teše da su im deca propala što su sirotnijih roditelja ili zato što nemaju oca, i izlaze napolje.
I Vukadin je polagao, išlo je dosta ćoškasto, ali je tek kojekako položio. Spaslo ga je računanje iz glave, usmeno računanje, kojim je prosto zadivio komisiju a ushitio profesora aritmetike. Ovaj se zauzeo za njega, reče da je taj mladić „jedan fenomen“, i komisija ga primi i upisa u prvi razred gimnazije.
Vukadin odmah nađe posluživanje. Nameri se na nekog samca, od koga dobi i polovne ali čiste i lepe haljine. Odmah uze i uši lepo i vešto šest dukata u prsluk, i obuče se u nemačko odelo, da je izgledao kao bela lala. Onako izrastan, sa malim zaliscima, nausnicama i bradicom, izgledao je impozantan i svaki ga je precenjivao. To mu je odmah od prvih koraka u školu donelo neprijatnosti, jer kad prvoga časa uđe u svoj razred, poskakaše sva deca iz sviju skamija na noge, a jedan poče čak i molitvu čitati, misleći da je to profesor, i sedoše tek onda kad ih on zaobiđe i sede zastiđen, i zaglavi se onako dugačak u poslednju skamiju. Pa i sam profesor, kad uđe i sede za katedru, i on mu se pokloni lako klimnuv glavom, a posle se malo i zastide kad stade da proziva pa dođe na: Vukadina Vujadinovića, a ovaj se iz poslednje skamije ispravi u svoj dužini svojoj i odazva se jako: „Ovđen sam!“