Glava prva
u kojoj se biografskim načinom počinje baš od početka, to jest od rođenja samoga junaka ove priče. Preporučujemo je pažnji poštovanih čitalaca, moleći ih da je pročitaju i dobro zapamte, jer će se tek na kraju ove pripovetke videti da je imalo mesta i smisla ovoj prvoj glavi. A posle, još, iz nje će se najbolje videti kako su vrlo često prave budale ovi sadašnji bajagi učeni ljudi, — koji misle, ako su nešto od nauke pročitali i štrpnuli, da su svu mudrost kašikom popili, — pa ne veruju u Roždanike i u pričanja starih ljudi.
Davno je noć pala, i mrak davno i uveliko pao na breg i dô i svojim mračnim zagrljajem obavio i ćeramidom pokrivene kuće i krovinjare sela B* — kad iz jedne kuće ispade s nekim kremenjakom mali Janjo čobanin, poznatiji pod imenom Pušo (koji tek treća godina kako je prvi put u svom životu navukao pelengire i tu skoro počeo da svira u frulu, pa povazdan ćurliče u lugu na grdnu dosadu onog u blizini, tako da ga je stoga tukao ko ga je stigao). Ispade pred kuću pa stade. Isprsi se i podboči na levu ruku a desnu pruži s onim kremenjakom onamo ulici. Škljocnu kremenjak tri puta i tek četvrti put sastavi; kresnu kremen i dohvati barut i silno puče stari kremenjak, a mnoge ćurke i kokoške popadaše sa legala svojih kontuzirane od silna treska.
— Koja nevolja, o Vujadine? — viknu baba Đurisava iz komšiluka.
— Našlo se u kući. Ja dobi’ brata! — odgovori joj veselo Pušo.
— Nađe li se? — zapita baba.
— Muško, da je slava bogu! — reče Pušo, pa zadenu junački kremenjak za učkur i uđe u kuću.
— Zar opet?! Ej, grešni Vujadine! Zamalo pa se po svem selu znalo da je dugački Vujadin dobio i trinaesto. Svi su ga žalili, a neki ga bogme i krivili; neki krivili njega a neki njegovu Radojku, ali, na kraj kraja, sve je selo pomalo i žalilo i njega i nju. „Šta da radi grešni u boga Vujadin kod toliko čeljadi!“ govorahu po selu. „Sve jedno drugom do uveta!“ Ali kao dobri hrišćani pohitali su mu ipak sutra da mu čestitaju i da mu okrepe duh da ne klone, nego da se povinuje božjoj volji i njegovu naređenju.
Vujadin je bio u planini u to doba. Kad mu u zoru javiše, on se samo počeša, huknu i spomenu domaćicu Radojku, zaričući se da je neće više ni pogledati, pa se krenu kući. Kad stiže u selo, stadoše ga pozdravljati i goniše ga s pozdravima i čestitkama do kuće.
— Srećno, Vujadine! Aferim, Vujadine! Pa ti baš svake godine; a kupus u kacu a dete u kuću! — veli mu jedan.
— More, ide to kod njega kâ poreza! — veli drugi.
— Još malo, vala, — veli treći — kakvi su, i on i Radojka, pa će početi svakog polgođa po jedno da izvaljuju.
A Vujadin samo ćuti, osmeškuje se a ponekad i uzdahne; baš mu nije milo, ali šta će, rukuje se sa svima, blagodari im i poslužuje ih i on i Pušo rakijom.
— Aferim, aferim! — reknu mu, kako koji ispije rakije. — To je blagoslov božji!
— More, šta aferim!? Kakvo vas „aferim“ spopalo!? Davno su rekli ljudi: „Đe je tanko, onđen se i kida!“ A moje bruke i moga jada niđe nema, to ja samo znam! — veli Vujadin! — ako je i blagoslov, mnogo ga je, vala!
A tako je otprilike razgovarao i s porodiljom, kad joj je ušao u vajat.
— E, ovo, vala, baš nije moralo biti! — rekao joj Vujadin.
— Pa, vala, — veli mu domaćica — zar je meni lako!
— Ništa ovo ne valja!
— A kako će i da valja! Tek velim, ja ti nijesam kriva.
— A da ko je! — veli Vujadin.
— Ja, vala, nijesam! — veli ona.
— Ni ja, vala! — veli on.
I tako se prepirahu, bacajući jedno na drugo krivicu, dok se najzad ne složiše u tome da nije krivo ni jedno ni drugo, nego da su samo baksuz i on i ona.
Kao što vidite, ovaj skorašnji mališan i gost s nepoznatog sveta, da se izrazim rečima jednog našeg pesnika, i naš budući junak, nije baš bogzna kako dočekan. Dočekan je otprilike onako kao i svaki nezvan gost. Jedino bráta Janjo što ga je onako iskreno, bratinski dočekao i ispalio kremenjak; al’ mu je i preselo, čim je ušao u kuću! Pa nije ni čudo kad se samo pomisli koji je bio na redu! Roditeljima njegovim, ljudima tankog i sirotnog stanja, kako koja godina, činila im se sve čudnovatija i neverovatnija ona poslovica koja veli: „Deca su božji blagoslov!“ A to su počeli osećati naročito od šestog pa naviše. Kad se sedmo našlo u kući, Vujadin je samo uzdahnuo i rekao: „Ej, bogo moj, grešan li ti sam i baksuz! Da s neba kuskuni padnu, Vujadinu bi, vala, za vrat pali! No, dâko ne bude više!“ tešio je Vujadin sama sebe, sve dok nije osmo dobio. Tad je stao i kao zablenuo se, i tako je zablenut bio sve dok mu deveto nije stiglo, a tada je pao u pravo očajanje. „E, ovo je gore, vala, nego u staro vreme u Jug-Bogdana! Ama on bar bješe gospodin i carev tast, a šta ću ja jadnik, što povazdan kirijam od Starog Vlaha do Biograda!“ rekao je Vujadin, koji je, znajući gudeti uz gusle, znao i razabirao se pomalo i u carostavnim knjigama. Tako je u očajanju živeo jednako, ali se i blagoslov jednako izlivao na nj, dok mu nije ovim trinaestim prepunio kuću.
— E, to mu je! — reče Vujadin. — Šta mu je, tu mu je! A ko će k’ i bog! Nego javiste l’ kumu? Trebaće to dijete krstiti.
Posle tri-četiri dana javiše kumu i ugovoriše dan krštenja. Ugovorenoga dana dođe kum.
— A viđe li ti, kume, šta ovo od mene bi?! — zapita Vujadin, polazeći u susret kumu.
— E, a šta mu znaš, božja volja!
— A, vjere mi, stid me što te već toliko zamaram!
— E, jes vala, Vujadine; ja, što rekli, podbi’ noge krsteći kumiće.
— Jes, vala, baš dobro reče; ti spade, kume, s nogu; a baš te, vele, mnogo i trudimo! No, što ćeš, od starine smo kumovi.
Poslužiše kuma rakijom, a i prihvati se malo zalivajući jednako šljivovicom, pa se razvi jedan razgovor.
— Pa kako misliš, kume, kakvo ime da damo ovom magaretu? — pita Vujadin.
— More, kume, nek ti nije uroka, al’ ja izređa’ sva imena koja sam znao i pamtio. Ja bogme, izređa’ i moju i tvoju svu vamiliju, pa velim da bi dobro bilo znaš, iz knjige… u Kalendar da zagledamo, pa da mu damo jedno berićetno ime odande.
Poslaše odmah u Opštinski sud po Kalendar, i kad ga doneše, zapita kum kog se dana dete rodilo. Rekoše mu: 7. septembra.
— E, pa, — veli kum — koji sveti bude toga dana toga i ime da mu damo, vala! Ded, ćato, ogucni malo ove mučenice pa viđi u knjigu, prouči, pa nam kaži.
Uze ćata pljosku, mućnu je malo običaja radi i reče: „Spasajte se!“ pa povuče junački, a zatim uze Kalendar i nađe u njemu septembar i u njemu sedmi dan.
— Ovde, kume, piše: sveti Sozontije.
— A-u, zalogu mu! Zar mu baš tako piše?! Muči, bolan ne bio! Ma viđi bolje, ćato, da nijesi pofalio?
— Nijesam, — veli ćata — kako bih pofalio kad sam tri gimnazije i nešto jače svršio! Ne može ti, vala, bolje odavde ni sam ministar pročitati. Evo, vala, nema varancije!
— E, ne kudeći mu vjeru, — veli kum natežući pljosku s rakijom — nije mu se kum proslavio!
— Aman, kume, ne ako boga znaš, — moli ga Vujadin. — Daj drugo koje ime, daj makar tvoje.
— Pa ima već jedno, — veli mu kum.
— Tešto, ako će! — veli Vujadin. — Nek se i dva prezivaju na tvoje ime, samo nemoj, kumim te bogom, to ime! ’Oće da mi ostane grdan u selu pod tim imenom. A dosta mi je već, vala, i bez toga bruke i grdila!
Misliše i misliše, nalivaše pljosku i obređivaše s njom, dok im ćatine nauke ne pomogoše. Seti se ćata u neko doba da se kumove domaćice pokojni kum zvao Vukadin, pa predloži da to ime dadu detetu. A tako se zvao i neki Vujadinov ded, za koga se zapamtilo i pričalo kako je zimi lepo gudio uz gusle, a leti presretao putnike i trgovce na drumu.
Vujadinu čisto svanu. Bio je čovek razložit. Kum mu je pogodio žicu kad je predložio da se dete krsti na dedovo ime. Pristade s drage volje i Vujadinu dođe sad ovaj nezvani gost nešto miliji i on natoči pljosku rakije, napi se, pruži je prvom do sebe i priznade najzad svršen čin, to jest rođenje ovog trinaestog.
Ali ni to ga nije držalo dugo. Pa tako i o ručku, koji je posle krštenja kumu u čast davan, bi ga opet spopalo očajanje i on bi roptao kao onaj pravedan Jov u Bibliji.
— Ama, mnogo, brate! — veli Vujadin tresući glavom i pljoskom.
— E pa kume Vujadine nek si i ti i Radojka tvoja živi i zdravi, pa sve je lako.
— Vala da su komšijska, kume, pa bi ti se popela na vrat, kol’ko ih je, a ne ovo što su tvoja, na tvom komadu.
— More, kume, ja kâ velim, — teši ga kum — sve je to od boga, a što je od boga, slađe je od meda. Dobro je to! Spasaj se.
— More, kume, — odgovara mu Vujadin — daleko je to dobro od mene; a da je to ćelo nešto dobro biti, ne bi, kume, mene snašlo.
— Ne znaš ti, kume, a ko zna zašto sve to može dobro biti.
— A ja kâ velim — uplete se ćata, izvadiv dobar komad sebi u tanjir — da baš od ovoga, to jest gore rečenog Vukadina, može nešto da bude. Istorija svjetska nas uči da su od siromašnih roditelja i iz koliba, a ne iz sjajnih dvorova, baš najveći umovi i usrećitelji bijednoga roda čovječanskoga izlazili. Prelistajte Svjetsku istoriju i naći ćete na svakoj strani njenoj potvrde ovim mojim riječima. Sve što je slavno i valjasto, sve je to, brate si mi moj, iz opanaka i ispod ev’ ’vake krovinjare. ’Ajde, spasajte se — reče, nateže i ispi. — A ti, Vujadine, utubi što ti ja sad ovo reko’, pa ako misliš da ti lackam, a ti me zapitaj i opet, pa ćeš viđeti ’oću l’ ti to isto reći.
— Ama, kume, — veli mu kum — zna bog šta radi, pa tako i ovo sad s tobom.
— E, jes vala, iz usta si mi izvukao, preteče mi reč! — teši se Vujadin. — Ja kâ velim: Bože zdravlja i meni i mojoj Radojki, a za drugo ćemo lako!
— Đe se rani dvanaest, moći će, vala, i trinaesto, — veli mu kum. — I vjeruj da mu je ovo neko znamenije.
— Ama šta ja zborim, ono maločas — upade ćata. — More, još može eto taj mali, nek ti je napredan i živ i zdrav, da ti, velim, objeli obraz. More, veliki čovjek može još od njega biti.
— Mrka kapa! — veli Vujadin. — Biće dugačak, vjeruj, jer sva nam je vamilija takva; a što će velik čovjek biti, to — bože zdravlja! Da je ćelo to nešto dobro biti, ne bi se to, vala, u mojoj kući ni rodilo.
— E, nemoj da griješiš i ljutiš boga, — teši ga kum. — To je blagoslov božji.
— A je l’ pravo, pobogu brate, da mi je kuća od tog silnog blagoslova kâ neka kasarna. Pa, bolan, brate, treba li ovo ’raniti i ođevati?! Pa, vala, ja treba od danas svaki dan da koljem po jedno goveče samo za opanke! Nisu ovo bijeli zečevi, pa da ga pustim gotova ođevena u šumu da brsti čim iziđe na svijet!
— More, pa nijesi ti sam.
— Kako da nijesam, jadan ne bio! Kako to besjediš! — brani se Vujadin, koji opet pada u očajanje. — A pogledaj tolike kuće po selu, pa niđe te bruke i toga grdila kâ kod mene! Šta je ovo, pobogu, braćo!? Eno gledaj onog mog imenjaka Vujadina, ima sina i kćer; eno do njega Petronija, dva sina i kćer; a do njeg’ Milisav, sina i dvije kćeri. A to su sve bolji i plećatiji od mene kukavca sinja, što krpim liku na oputu, pa viđi kako je svuđe manje: jal’ dvoje, jal’ troje; jal’ petero, jal’ šestero, al’ trinaestoro niđe ni u selu ni u srezu ni u okrugu! Pa kud ću s njima, nema ni mjesta u kući, manj’ da im pogradim gnjezda lijepo u strehe kâ lastavica pilićima svojim. A ćata mi tu prisviruje još i veli da će me ogrijati sunce baš od ovog trinaestog!
— E, ja ti reko’!
— Besposlen si i bijesan, ćato; zna ti se dvaesšesti, pa se sprdaš s tuđom nevoljom, — veli mu Vujadin.
— Ama nema tu sprdanja, Vujadine brate slatki i rođeni, nego ja što ti kažem, to ti je kazano! — veli mu ćata.
— E, a otkud ti to sad znaš? Valjda si čitao neđe?
— Pa vala i jesam, — reče ćata. — Zar misliš da nema to već zapisano?
— E, jes ’oće neko da sjedne, pa da zapisuje Vujadinove tragove. More, mene je i bog zaboravio a nekmoli ljudi.
— E, vala, sad ćeš viđeti, i ti i kum i svi, da l’ ja govorim onako iz ćefa ili ja znam šta govorim. Daj mi Janju da otrči časkom.
Dođe Janjo i ćata ga posla kući po knjigu.
— Otrč’-der, dijete, do kuće — naručuje mu ćata — pa išti onu staru knjigu što visi na zidu ispod sv. Petke; uzmi je, pa je donesi brže ’vamo.
Još su malo razgovarali, a mali Janjo već stiže sav zaduvan i predade ćati traženu knjigu. To je to, Roždanik. Stara i debela knjiga, kakve se više i ne pišu i kakve više nećeš naći, pa da preturiš sve bakalnice po svima palankama našim i da daješ ne znam koje pare za nju! Nema više onih starih vremena i onih starih ljudi, pa ni onih starih knjiga! Vredna knjiga! A ćata najbolje zna šta mu vredi ta starinska knjiga, i on je ne bi dao ne znam za koje pare, jer mu je donosila prihoda dosta; a da vas ne slažem, donosila mu je, vala, više prihoda nego svi ostali sporedni prihodi njegovi, a to, bogami, (ko poznaje ćatu) nije malo rečeno. Naplaćivao bi se kad god bi otvorio, a ćata nije bio izbirač ili kicoš; primao je i u naturi kad ne bi u parama. Kakvo pile ili kokoš, ili kotaričicu s jaji ili prasence, a uz to što popije rakije pre i posle čitanja. Kad bi otvorio tako u nekoj kafanici knjigu, ne bi odmah iz nje čitao ono što treba, nego bi je dugo hvalio i preuznosio. Pričao bi o njenoj starini, da je ne znam pre koliko stotina godina napisana, al’ kad je baš, to nije znao ni on ni niko živi, jer se knjiga počinjala tek sa jedanaestom stranom. A sem toga, knjiga je bila i na hadžiluku; nosio ju je sa sobom neki hadži Aksentije voskar i prenoćila je jednu noć u crkvi u Jerusalimu pod časnom trpezom, i kad što u njoj pročitaš, sve ti se strefi. nema ni za dlaku jednu da slaže i pofali. To je obično ćata pričao uvek, iako su njegovo selo i sva sela unaokolo znala već napamet celu istoriju te knjige. I ćata otvori tu tajanstvenu i mudru knjigu, u kojoj je bio i Sanovnik i Trepetnik i Roždanik i Sedam petaka i Dvanaest petaka, dalje Lunik, Zvezdočatac, Tablica dana u kojima ne treba ništa ni počinjati ni svršavati, — a koje su dane naše vredne i pobožne domaćice kao Očenaš znale i kao sveto ispunjavale — dalje Zlatna domaća knjiga i još sila drugih pametnih stvari, u koje današnji bezverni i bezbožnički naraštaj i ne veruje i kojih, naravno, da danas i nema u današnjim obrezanim i na finoj satiniranoj hartiji štampanim knjigama koje ove današnje školovane i učene osice pišu.
— E, brate si mi moj i rode moj i prijatelju moj, i Vujadine moj, evo šta ti ovde piše! — reče ćata i pokaza prstom na septembar mesec u Roždaniku. — Evo, neću ja da čitam, da ne rekneš: ujdurisao to ćato sa svoje pravničko znanje i paragrave, nego čitaj ti sam, a meni nemoj verovati! Eto ti oči, a eno ti knjige, pa čitaj, vala! — reče ćata pouzdano kao čovek koji pouzdano zna da mu niko ništa ne može.
— Batali sprdnju, ćato, a ja da sam pismen, ne bi mi ni prvo kmeknulo u kući, a toli trinaesto! Nego čitaj, ne tvrdi tu pazar, — veli mu Vujadin.
— Čitaj bogati, ćato, Vujadinovu sreću, — graknuše sa sviju strana.
Ćata nateže pljosku, iskašlja se, i poče da čita: „Mladenac mužeskoga pola, rožden mesjeca sektemvrija“ — Slušaj, Vujadine, ovo se tvoga Vukadina tiče! — „ležati budet ot boljezni v tretom godišti života svojego.“
— Je l’ reko’ ja, ćato, da će se to na meni slomiti, — prekide ga Vujadin.
— Čekaj, — veli mu ćata — sad tek dolazi ono što valja.
— E, de de, de slave ti!
Ćata nastavlja čitanje: „Biće muž čestan, poln miloserdija kô bližnjemu svojemu. Persona veoma krasna, lika smeđa, krupan, čela zalizana i mala iza kojega će se, ništa manje, kriti zjelo velik um i pamet.“ — Vujadine, more, — dodade ćata — čuješ li što mu piše? Čudo od pameti!
— Nek se umetne na oca, — veli Vujadin — pa dosta mu je, vala! Samo sreće moje da ne bude!
— „Od vode zjelo mnogo prepatiće; na korablju — tj. na lađi vodom, — tumači ćata — proći će i videće sveta mnogo.“ — Veli, Vujadine, u knjizi: da će od vode prepatiti, a da će mnogo vodom putovati. Ču li, Vujadine, — tumači mu ćata.
— A vala, — veli Vujadin — imaće oči, pa nek se i čuva!
— „Od dreva belegu imaće; od drveta da se čuva.“
— A vala nek se i čuva; jer od vrljike ništa grđe ne bole!
— „U snu škripaće zubi.“
— E, jes vala, istinu veli, biće put na vamiliju! — reče ponosito Vujadin.
— „Knjigoljubiv biće. Ako knjigu izuči, zjelo pohvalan biće. U vladateljski dvor iliti palatu dospjeće i mnoge zemlje proći će.“
— A vala — veli Vujadin — i stari su mu se naputovali svojega vijeka ćerajući luč i katran tam’ u Biograd i doćerivali sô ovam’.
— „Zbog svoje misli zlo proći će, od supostati obidu ne malu podneće.“ Veli, Vujadine, ovđen u knjizi: da će mu dušmani mnogo o glavi raditi.
— To će mu biti talija baš kâ i meni. A pamtiš li kako me petljaše onomlane za pra’ boga!?
— „Biće bogat i ljubezan starešina, i laž o njemu neće se primati, a promučiće se malo zbog neke prevare.“
— Ama ima boga, velim ja! E taku mi rakiju peci, ćato! — veli Vujadin zadovoljan. — Isto kâ ja onomlani radi onoga deližanca, a bar da su bile neke pare; nego zar da grešim dušu za to malo. Pa ja, ’vala bogu i sudu, iziđo, prav zdrav!
— „Ležaće od bola u leći. Pseto će ga ujesti. Bolovaće u 48. i 50. godini; ako ovo preživi, živiće sto godina!“
— Aferim, Vujadine, — osu se sa sviju strana — dobro, vala, piše!
— Eto vidiš, — veli ćata — to mu piše. Što mu piše, ja sam, vala, sve pročitao. Iz svoje glave izmislio nisam, dodao ništa nisam, a preskočio nisam. Kako mu je pisalo, tako sam mu čitao.
— E, vala ti kâ bratu, — veli Vujadin — a baš me danas obeseli! Pa to baš, ćato, sve tako piše kâ što si pročitao?
— Sve, vala, baš! Ako ti je ev’ ovaj naš pop Jaćim slagao kad je čitao vanđelje, to sam i ja. A, boj se, on i ’oće po neki put i jeksig nešto da očita i otpeva, a ja ti,vala, neću, znaj zaista!
— Pa ono, sad reći… to dobro piše za moga Vukadina.
— Bolje, vala, ne bi ni ti zapisao, da si, kojom srećom, pismen, pa da pišeš Roždanike za svoga sina.
— Aja, — odobrava Vujadin — pismen pa i znaš! Pa ti sad veliš: dobro je što mi se našlo muško u kući?
— Pa, Vujadine brate i domaćine, knjiga ti veli, a ja ti ne velim ni bele ni crne. To su stari ljudi napisali boktepita kad, kad su još i sveci i ugodnici božji po zemlji ’odili kâ ovo mi danas; ostalo to od birzemana, pa dosad, vala, nije slagala knjiga, a ni posad se valjada neće prolagati.
— De, more, Vujadine, baš si kâ malo dijete! — graknuše ostali na njega. — Ta da je mače pa da ti se pribilo u kuću, na primi ga, „sreća je“ – a to li tvoja krv. Neće knjiga lagati!
– Ama i ja velim da neće! — tvrdi Vujadin.
— Pa veliš, ćato, ja mogu da nakrivim ves, kad mu ovako piše?
— Sasvim, Vujadine. Prosto naprosto: imaš računa što ti se rodilo muško. Ama, ču li ga šta piše y knjizi!? Proslaviće te, bolan brate, i tebe i vamiliju i sve ovo naše selo.
– Hoće! – graknuše svi.
– I hoće, vala! — tvrdi Vujadin.
— A, vala, i pravo je, – reče Ananije odbornik opštinski. –– Ne velim ovo što sam vlast, al’ baš, vala, pravo je i treba da i nas jadnike bog malo pogleda. Nije šala, braćo, ostasmo rezil. Što se god zala desi pod ovom božjom kapom, svemu smo mi krivi, kukavci sinji, pa velim: e da i nas jednom ogrije sunce! Otkud ko, pa jala na nas! Je l’ tako, braćo! Spasajte se!
— Tako je, pretječe nam riječ! – potvrdiše svi za sofrom.
— Nestane kakav trgovac, a oni nas za vrat; napane kô na deližanca, oni naše prve ljude u aps; oglase li nekog iz desetog sela za ’ajduka, naše će selo odma’, kad nemaju što grđe, za jatake oglasiti, ništa mu jevtinije nema tu.
– E, bog iz tebe progovorio! – potvrdiše opet svi.
– Vele: ajdučko gnjezdo za naše selo. Pa nemamo, vele, ni groblja y selu.
– A ja! Kako, čoveče, čak i mene kao jednu vlast sumnjiče i petljaju. Vlast vlasti ne veruje; guja guju jede, što rekli! – veli ćata. – Ne možeš međ svijet od bruke!
I svi priznadoše da je to selo (i oni u njemu) teške dane preživelo, i da je krajnje vreme da se okrene nabolje, a ni za koga dosad y Roždaniku nije tako lepo pisalo kao za Vukadina sina Vujadinova. Zato svi savetovahu Vujadinu da se strpi, pa da ne ropće na sudbinu.
— Pa, velim, — nastavlja ćata — pravo je da se okrene nabolje; a ko zna za šta je sve ovo dobro! Spasaj se, domaćine!
– Na spasenije, ćato! — veli mu Vujadin i piju oba.
— A kako mu ova knjiga piše, — veli ćata – počeće, boj se, baš od tvoje kuće, Vujadine!
–– I hoće, vala! — veli Vujadin potpuno uveren i umiren.
— I treba, vala! –– veli ćata i zaklokota pljoska s rakijom i pođe od ruke do ruke oko sofre.
— Aferši, Vujadine! — prihvatiše svi.
Tako je autoritetom te starodrevne knjige ćata umirio Vujadina, obnadeždio ga, i njega i sve seljake; i on je od tada stoički snosio sudbinu svoju i nadao se boljim danima. Međutim, da su danas ona stara sretna vremena, kad se verovalo česnim staricama kao i knjigama, i da je kojom srećom ćata vidovit bio kao što ga je bog pismena dao, čuli bi gosti kod domaćina još i druge neke stvari, koje je docnije baba Đurisava pričala, iako je sama priznavala da sve nije razumela, a njoj opet niko verovao nije. Te noći, kad se Vujadinu muško čedo našlo u kući, pričala je baba Đurisava mnogo docnije (kad je dete već poodraslo) da je lepo svojim rođenim ušima čula neki glas gde viče:
– „O, Usude! Usude! Rodilo se danas tri puta po sedam više no jučer što je. Podaj im, Usude, što ćeš da im daš. Izvedi ih zarana, – veli glas — na selamet!“
— A Usud — pričaše baba Đurisava – uzede neke silne listove hartije, knjige bez jazije, i opet silne listove c jazijom, i silna zarezana i nezarezana guščija pera, i još svrh toga silne svežnjeve hartije — pa stade sve to bacati i razbacivati na sve strane po dobrima svojim, a (veli baba Đurisava) jednako viče: „— Kako meni danas — tako njima dovijeka!“
A to što Usud bacaše, bili su nekakvi koncepti sa silnim ciframa, neka hartija za prepisivanje i nekakve fascikle!