Glava deseta
u kojoj je opisan Vukadin kakav je u zvanju, kafani i društvu, i kako je tekla dugogodišnja borba između pameti i srca Vukadinova.
Vukadin se odmah uselio u stan i razmestio „ono malo svoje sirotinjice“, kako se imao običaj izražavati. Soba je bila već i pre toga lepa i prostrana, i puna nameštaja. Tu minderluci, orman, sto, dve stolice, ogledalo sa vezenim peškirom nad njim. Po zidovima slike i fotografije rodbine i poznanika gospoja-Hristininih, a u sredini sviju fotografija jedna očevidno odlikovana i jače istaknuta od ostalih, jer oko nje beše venac opleten od trave, koja se o Duhovima posipa po crkvi. Na fotografiji jedna mala ženska u fesu, libadetu, i sa bajaderom oko pasa, a pored nje stoji jedan brkat čovek, u uniformi narodnog vojnika, u vojničkom stavu, isukanim golim tobdžijskim tesakom.
— A ko su vam ovi? — zapita Vukadin, pošto je namestio svoje stvari i stao razgleda ove zatečene u sobi.
— Ta, kažu da sam to nekad ja bila; a taj što stoji tu kraj mene, to je moj pokojni suprug, bog da mu dušu prosti!
— A, tako! A jeste l’ odavno udovica? — Bogme, odavno. Ima šest godina, a meni se čini da je čitav vek prošao… — Kako je meni bez svoga, što kažu, čoveka! He-he, ja samo znam šta meni oskuđeva!
— Razume se… nije lako…
— Jao, ja znam kako mi je —
— Svakako je gubitak! — teši je Vukadin.
— Kuku, kako da nije! Izgubi čovek šamiju, što može drugu kupiti, pa žali, a kamol’ da ne žalim muža! A ja znam da onakog nikad neću dobiti, pa da se, što kažu, još sto puti, bože me prosti, udam… A uzeli smo se, onako, vrlo lako,… slučajno… a dotle se slabo poznavali. Prošao on jedared kraj naše kuće, pa video mene kako sam se kraj bunara strefila, pa iz kofe polivala noge… pa mu se nešto dopala… Pa zapô čovek, pa mene, pa mene; ja l’ mene, ja l’ nijednu drugu! Ja sve kažem da je to sudbina, gospodin-Vukadine. A dotle, kad mi ko kaže: „To je sudbina, suđeno je!“ a ja kažem: „Batal’te to, to su bapske vradžbine.“ A sad i sama verujem.
— Vala, i ja kažem. Eto, znam tolike moje drugove, pa kudikamo gluplji od mene, pa oni lepo vandžiraju, pa se okitili kâ lipa u proleće, a ja ti, gospoja, ostado’ da „kljucam kâ žunja u suh panj“.
— Pa tako će, tek slučajno, i vama da se nešto dopadne! Pa nit’ ona vas zna, nit’ vi nju dotle videli, a ono tek se čuje po čaršiji: „A čuste li šta bi?! Isprosio gospodin Vukadin tu i tu; donosi mu pet stotina dukata.“
— Mučno, bogami!
– Eto već sinoć dotrčaše neke iz komšiluka, pa me pitaju: „A koga si to uzela u kvartilj, tetka-Hristina?“ pitaju me, a ja im kažem: „Videćete! Strpite se, nije daleko, velim, Sv. Hristina. Pa nek ćaća samo dosta spremi, zašto je, kažem im ja, gospodin Vukadin iz prestonice, tamo je imao na svaki prst i s mirazom, a de li bez miraza!“ A imaćete i ovde da birate; eto: gospodin-Aksentijeva Kaliopa, prija-Rumenina Dara, pa Mica, pa Persa, pa Tinka, pa Radojka Tiće špekulanta, otac joj je sa sela, ama je već odavno u varoši, i ne računamo ga u seljake; a ona zdrava kâ od brega odvaljena, kad korača sve se trese patos i porculan na šifonjerima, a korača kô artiljerist!… Ima, ima, gospodin-Vukadine, ne mogu sviju ni da se setim, a svaka donosi ponešto.
– A, mučno, mučno, bogami! Koja ima od ćaćka, ta neće za praktikanta. Ona traži činovnika ja l’ ovicira, ja l’ ukaz, ja l’ zvezdice; a koja ti se još zaljubila u „pretpis“!
–Ići će to već, ići, ne brinite se vi, to je moja stvar. Samo kažite hoćete l’, a za drugo je već moja briga! Ja kad zapnem, more, i kaluđera ću da oženim.
⁂
Od toga dana na jednako do dana sv. Hristine gazdarica je svakog dana našla priliku da Vukadinu spomene za ženidbu. I kad je zdrav bio i kad je poboleo malo; i kad je uveče docne došao, i kad je rano došao kući, i kad se lepo proveo i kad se tužio na dugo vreme, uvek bi mu gospođa Hristina spomenula da bi sve to drukčije i lepše bilo da je oženjen, pa da ima lepo „svoga, što kažu, druga“.
– Eto, – govorila mu je gospođa Hristina – kako ste zdrav kao dren, pa je l’ to bogu plakati da tako zdrav prosto venete bez supruge.
Ili kad bi se Vukadin samo malo potužio da mu nije najbolje, a ona bi opet došla na istu temu: — Eto, kako ste sad malo bolesni, šta bi vam vredilo da ste oženjeni, pa žena da vas dvori. Ono i ja dvorim, ama znate kako je; tuđa ruka ne previja, tuđa majka brdovito stere.
Kad Vukadin docne u noć dođe, ona mu sutra veli:
— Eto, idete po mehanama samo da utučete vreme, ne znate šta ćete da radite; a da ste lepo oženjeni, vi bi lepo znali šta treba raditi.
A kad Vukadin rano kući dođe, a ona opet ima razloga, pa veli: — Eto, a da ste kojom srećom oženjen, pa sad lepo da uzmete ženu pod ruku, pa da je izvedete malo u kafanu, nego ste se zabili u tu sobu kâ kaluđer.
Tako ga je kljuckala u glavu svakoga dana, sve do svoga imendana.
Dođe i imendan.
Celoga se dana uspropadale žene po varoši iz kuće u kuću na čestitanje. Sveta Hristina je ženski svetac, pa ljudi i ne idu nego samo žene, zato i jeste grdna razlika između slava i imendanova (preko dana, razume se). Na slavama je, istina, svečano i veličanstveno, ali nekako utegnuto, mrtvo, sa mnogim podužim pauzama; dok na imendanima ide to sve intimnije i življe i bez ikakvih pauza, na slavama svi ćute ili najviše da se po jedan osmeli da govori, a na imendanima nikad prekida i pauza, nego uvek po nekoliko njih u jedan mah govore; na slavama uvek ćute i slušaju jednoga, a na imendanima svi govore i niko nikoga i ne sluša; na slavama se obično o svakom dobro kaže, a na imendanima se ceo svet ogovori, — ukratko, slava je muški, a imendan ženski praznik.
I kod gospođe Hristine je sve lepo išlo toga dana. Posete puno, i to sve otmena sveta. I gospođa načelnikovica, predsednikovica okružnog suda, žena predsednika opštine, prve trgovačke žene, a da ostalu boraniju i ne spominjem, udostojile su posetom svojom gospođu Hristinu. Komšika njena, gospođa Polka, koja je sedela preko puta od gospođa-Hristinine kuće i koja se užasno mrzila s gospođom Hristinom, sedela je toga dana na prozoru iza zavese i brojala i nabrojala je dvadeset i sedam viših i trideset i pet nižih gospoja (sem dece njihove) samo do tri časa po podne, a posle već od jeda i grdne pakosti nije mogla da broji više, nego je kapitulirala i ona, obukla se i krenula se i ona preko puta, da se na ovako svečan dan pomiri s gospođom Hristinom. Kako je bilo gospođi Hristini kad je videla svoga višemesečnog neprijatelja gde savija vrat i snishodljivo dolazi da se pomiri. Gospođa Hristina nije bila žena pakosna, što joj je bilo na umu, to i na drumu; istinu nikad nije htela ni mogla da prećuti, pa ako nije baš bilo prilike da je može nekome u brk kazati, a ona je bar rekla iza leđa.
— Srećan imendan, tetka-Hristina! — veli gospođa Polka.
— Hvala, hvala, tetka-Polka! — odgovara gospođa Hristina.
Ona dočeka lepo gospođu Polku, i kako se lepo počelo, lepo bi se izvesno i svršilo, da se gospođa Polka ne maši ruke gospođa-Hristine da je poljubi. Gospođa Hristina trže ruku od usta i brzo okrete Polkinu ruku, da ona nju poljubi u ruku, a gospođa Polka ne da. I sada nastade jedan čudan prizor! Tetka Hristina i tetka Polka drže se čvrsto za ruke i jedna drugoj stade okretati ruku, prinositi ustima i otimati, a jednako viču i jedna i druga: „Ta, puštajte, tetka, nisam ja baba!“ dok tek gospođa Polka jauknu: „Kuku, izvinuste mi ruku!“ Ali je već bilo dockan: tetka Hristina poljubila je držeći čvrsto, kao okovima, ruku tetka-Polki.
I tako sad behu dve tetke, tetka Hristina i tetka Polka, opet onde gde su pre nekoliko meseci, pre svađe, bile. I onda su se zbog istog slučaja pozavadile, pa i sada bi, da nije tako svečan dan bio. Gospođa Polka oćuta, sede ponuđena i očekivaše onako ljuta posluženje. Bila je prosto kao otrovana, ali se savladala i otpočela sama razgovor. Pitala je je li bilo gostiju, i poslužila se slatkim, i usred svojih malera i svoje današnje nesreće utešila se bar time što je primetila da je „slatko“ malo ušećereno i da u kafi ima ječma ili cigurije (ili tako nešto), a primetila je i po politiranom ormanu dosta debelu prašinu.
Ali ta neprijatna scena zaglađena je bila i zaboravila se brzo uveče.
Uveče je bilo malo poselo kod gospođe Hristine. Skupilo se lepo društvance od momaka i devojaka i njihovih majki. Došla je između ostalih i Aksentijeva Kaliopa s majkom, i Dara sa majkom Rumenom, i Radojka, i ona s majkom, a od muških je bio tu Vukadin, i Ikica, i N. N. profesor.
S početka je išlo malo utegnuto. Muški su pušili i ćutali, i, puštajući guste dimove, razgledali album, a posle neke slike po zidu; a ženske su se zbile u drugi kraj i šaputale. Tek od vremena na vreme čulo bi se: „Što li to nema gospodina Mike?“ — „Di li je, bože, gospodin Mika; gluvo društvo bez njega!“ — „Da nije dežuran večeras?“ pitaju žene. „Nije. Upravo bio je, ali je platio četiri groša i kutiju duvana, da ga zameni jedan drug njegov“, odgovaraju muški.
Tako se razgovaraju i očekuju Miku telegrafistu.
— ’Ajte pevajte štogod! — veli gospođa Hristina. — Kakvo je to društvo, zaćutali, kâ da sedimo kod mrtvaca.
Ženske se stide i nukaju jedna drugu, a muški se izvinjavaju da su promukli. I tako potraja još neko vreme.
— Eh, nema ništa bez Mike! — veli domaćica poslužujući kafom, dok tek ujedared zaćutaše.
Iz avlije se ču armonika i pevanje:
Oj, devojko, što me moriš,
Što mi vrata ne otvoriš? —
— Evo ga! To je on! — viknuše devojke.
— Mi o kurjaku, a kurjak pa na vrata! — veli domaćica.
Ja bi’ vraj-vrata otvorila,
Kad bi maj-majka dozvolila —
ču se opet spolja. Devojke se stadoše gurkati i pogledati na Radojku, a ova u zemlju, porumenivši.
— Radojka, — šanu joj Dara Rumenika — to se na tebe odnosi. ’Ajde, otvori mu!
— ’Ajde ti, nesrećo. Misliš, ja sam kô ti, pa trčim za svakim muškarcem! — reče Radojka i isplazi se na nju.
U tom uđe i Mikica u belim pantalonama, crnom kaputu sa somotom produženim rukavima, isečenim prslukom, i kao žeravica crvenom svilenom mašnom oko vrata, a pod pazuhom nosi harmoniku.
Odmah se oseti veća živost, oslobodiše se i muški i ženski i izmešaše se. Donese se vino, a s njim otpoče i življi razgovor. Kaliopa sede do profesora N. N., Mikica do Radojke, Dara do Vukadina, a Ikica opet do neke koja je jednako ćutala; a posle, kao kafanski čovek, diže se i ode gazdarici u kujnu, pa je čas u sobi bio a čas u kujni, gde je pomagao gospođi Hristini.
U sobi se razvezao živ razgovor. Profesor N. N. je sa gospođicom Kaliopom govorio nešto o književnosti, o starom slovenskom jeziku i o dvojini, koja se kod nas već izgubila; a kad je gospođica počela zevati, on okrete razgovor na zanimljivije stvari. Pričao joj je koliko ima časova i koliko ima đačkih pismenih zadataka da popravi, a posle je pitao da li se i ona bavi čitanjem i, kad je ova rekla da je strasna čitateljka, zapitao ju je šta čita. Gospodinu se profesoru nije dopala ta lektira.
— Sažaljevam vas, gospojice, — reče joj. — Nego, i niste vi krivi; krivo je društvo u kome ste i čiji ste vi samo jedan, tako reći, proizvod. To je sve romantika, i to ona najgluplja romantika, koja je davno kritikom osuđena i sahranjena. Sad realni pravac vlada i u pesmi i u pripoveci. Što ne čitate Zolu, našeg Jašu, Černiševskog, kome se i sam Džon Stuart Milj poklonio i priznao: da ima jaku logiku.
— Pa ja čitam što mi dadu, — reče gospođica Kaliopa naivno.
— Pa to je, nemate izbora! Ako ste podobni da prekinete s romantikom, ja bih vas mogao poslužiti delima od grdnoga utecaja na današnji socijalni progres; mogu vam doneti Zolu u prevodu, Jašine Pesme, Černiševskoga jedinstveni roman Šta da se radi? Te stvari čitam i svojim đacima u gimnaziji. A ono ostalo samo zaglupljuje čitaoce i masu. Da, zaglupljuje. I ja ostajem pri tom čvrsto.
— Ju, gospodine, pa onda sam, valjda, i ja?…
— A, pardon! — popravlja se profesor. — Vama se još može pomoći. Niste vi sami koji ste rđavo upućeni. A nije ni laka stvar boriti se sa starim zaostavštinama, predrasudama, rđavim ukusom.
— A otkud ja znam!? Ja volem ono što je lepo i zanimljivo. Što dobijem, ja čitam —
— Pa lepo, — veli profesor — ali šta čitate!? Čitanje može i otrov da bude. Verujte, gospojice, moj je ukus sasvim drukčiji! Ja bar nikad te stvari ne bih čitao.
— E pa lepo, a vi me naučite šta da čitam.
— Ako dozvoljavate, ja ću vam probrati odabranu lektiru. Eksperimentalni je roman od Zole naovamo užasne uspehe učinio i silna utecaja imao na masu, koja je —
— Ta molim vas, gospodine N. N., zar smo se zato skupili večeras da držimo predavanja? upade Dara koja je, zabavljajući se s Vukadinom, primetila Kaliopu da se rđavo zabavlja. — ’Ajte, gospodin-Miko, zasvirajte štogod, a mi ćemo da vam pomažemo pevanjem. ’Ajte baš onu moju, onu: „U groblju se…“
Zasvira Mikica, a društvo ga pomaže. Ispevaše i prvu i drugu strofu te žalostive pesme, a kad ispevaše i poslednju i najžalosniju:
Tjelo moje sa’ranite,
U groblje ga sprovađajte;
Proklet da je svaki onaj momak
Koj’ je kladne ljubosti!
Dara pogleda značajno Vukadina, pa će tek posle kraće pauze polako zapitati:
— Gospodin-Vukadine, jeste l’ čuli ovu pesmu?
— Vala, slušô sam je kâ istu keruviku, — veli Vukadin.
— Pa jeste l’ primetili što? Znate l’ na koga sam mislila kad sam je pevala?
— A bogme ti hič ne znam! — veli Vukadin.
— Znate li koji je taj momak kladne ljubosti? Poznajete li ga?
— A đe ću da ga znam i poznajem, kad nijesam pjesmu sročio!
— Poznajete ga vi vrlo dobro! — veli Dara, pa ućuta, a posle male pauze dodade: — To ste vi, gospodin-Vukadine.
— Zar ja?! Ej, doboga! — veli Vukadin praveći cigaru.
— Jeste l’ dobijali neke pozdrave ovo dana preko tetka-Hristine od neke ličnosti?
— Jesam, — veli Vukadin.
— A je l’vam kazala od koga su?
— Nije.
— A da l’ je poznajete?
— Ja jok. Manj’ ako mi vi ne kažete.
— A što da vam kažem, kad ste je viđali i poznajete je, vrlo dobro je poznajete. Viđate je svaki dan.
— Zar i danas?
— I danas i juče i prekjuče… i večeras.
— Pa koja je, reci mi, kumim te ovijem ljebom —
— E, to ne mogu, ali toliko samo mogu reći da ćete je videti večeras. Uhvatiće se do vas s desne strane u prvoj igri.
— A, da’ko i mene kukavca jednom sunce ogrije.
— A, bajagi, vi osećate nešto! — veli Dara.
— A što? Zar ako nisam „ukazni“, da valjda ništa ne osjećam?!
— A, to ne mislim, — veli Dara — nego… tek onako… vi Beograđanin —
— A nijesam ja Beograđanin, i ne dô bog! Ja sam ti, ženska strano, odonud odozgo, Era tvrda vjera, ako ste počem čuli kadgod. ’Ajde more Miko, zagudi vjere ti, nešto da opružimo krake.
— ’Ajde da igramo! — graknuše svi.
— Dede onu! — viknu Ikica. — Onu novu.
I Mikica zasvira neku novu igru, koju dotle niko nije ni pročitao u redu igara a kamoli da ju je igrao. To je bilo novokomponovano Praktikantsko kolo, koje je komponovao sam Ikica praktikant u počast skoro osnovanog Praktikantskog udruženja. Odigralo se onda na sélu, koje je davano posle posvršavanih poslova, — onda pa, valjda, nikad više. Kolovođa je bio Ikica. On je otpočeo igrati i pozivati, zaturio besno glavu, pa desnom rukom tera kosu naviše, a levu pružio nudeći tako da se uhvati koja bila. Odmah poskakaše i pohvataše se. Nastade karamboliranje, gosti ne umeju da igraju, nego jedno drugo čepa i gura i bêdi za neuspeh, a Ikica samo viče: — „Pazite na mene, na mene gledajte! Gospođice Daro, ’ajte u kolo, pomozite mi, vi ste igračica.“ Uhvati se i Dara desno od Vukadina.
— Ej doboga, veli Vukadin, ja se upalih.
— Eh, vi to samo kažete! — veli Dara i steže ga za ruku. — A od čega to.
— Ne znam, vala, ama ti gorim kâ luč od crnoga bora.
— ’Ajte, pa pazite na mene! — veli Ikica.
— A ti, Vukadine, pravi malo sitnije korake; krakat si užasno!
Igranje se opet nastavi, ali još gore nego pre.
— Kako se igra? — graknuše svi.
— Tri koraka desno, dva levo, i jedan u mestu, — uči ih Ikica.
Opet se nastavlja igranje, ali gotovo još gore. Jedno je drugo krivilo i bedilo, a svi se složiše da je najviše kvario Vukadin sa svojim krupnim koracima.
— A džaba ti igranja, — veli Vukadin, koji i inače nije bio igrač, pa se pusti iz kola, a za njim odmah i Dara.
Dok su ostali igrali, Vukadin i Dara su se razgovarali.
— Vi slabo igrate? — zapita Dara.
— A jadno mi igranje, gospođice Daro, kad mi nije do igre. Veselo srce kuđelju prede.
— Vi možda, kao Beograđanin, radije igrate nemecke igre… E to je, bogami, ovđe ređa stvar.
— Ama jok, gospođice, duše mi, ne! Baš sam ti više merak na naše seljačke; pa kad uhvatim a zemlja kakvu snašu, pa klisnem s njom u stranu, a zemlja se sve utoleže pod nama. A ovđe po varoški, fino… uhvate se za nokte, a tamo za ruke. E, to da mi je, pa da mu ja onako mojski, starinski, povedem pa kad se zaletim da se čak u drugom sokaku zaustavim. Da su mi, vidiš, sve kâ Radojka ova, čini mi se, bi’ polećeo u oblak.
— A što, — veli Dara — zar vam se baš tako dopada Radojka?
— Kako čovječe! Kâ pečenica među pršutom.
— I-ju, gospodin-Vukadine! A nas, dakle, kô i da nema!… E, nisam se od vas tome nadala! Bar od vas Onda bolje da nisam ni došla! Pitajte tetka-Hristinu. Ja nisam ni mislila da dolazim, izvinila sam se kad me je pozvala, zbog glavobolje. A tetka kaže: „Da znaš samo ko će još biti! Biće gospodin Vukadin!…“ Baš tim reč’ma… E, onda, pomislim ja u sebi, moraš, pa ma mi kako bilo! A sad se kajem što sam za vašu ljubav došla! Jedino za vašu ljubav, — reče i okrete malo srdito glavu na stranu.
— Ej, doboga! Da grdan li sam ti grješnik! — veli Vukadin sav blažen.
— Naravno, — nastavlja Dara — Radojkin otac prvi gazda, Radojka prva miraždžika u varoši, a vi iz Beograda, pa… Mikica je, istina „hugista“ telegrafista, ali još nije ni prosio. Može još svašta da bude. Znam ja dobro sve muške! Uživaju kad mogu da unesreće slabu žensku.
— A što? Vi ste, bajagi, nesrećni?!
— Pa videćete i čućete kad sad ne verujete, — veli Dara glasom koji malo drhtaše.
— Nesrećan je, frajla-Daro, krpelj, što pukne kad se najede.
— E, vama je sve do šale. Uživate kad je meni teško! — reče Dara i ustade sa minderluka i ostavi Vukadina, koji se trudio da se pokaže hladan i ravnodušan, iako je u stvari bio kao onaj, da se poslužim tuđim upoređenjem, vulkan kome je na vrhu bio sneg i led, a unutra sam oganj i rastopljena lava.
Dok su se oni razgovarali, i oni su tamo igru svršili. Nastade odmor, a posle pesma, dok Mikica ne izađe s predlogom da odigraju koju društvenu igru.
— ’Ajde, — veli Mikica — da igramo nešto, da ne stoje usta zabadava.
Svi rado prihvatiše predlog. „Vrlo dobro!“ graknuše sve ženske zadovoljno, pa se stadoše gurkati i češati usta.
— Dobro te se setiste, — veli Dara — ja bi’ boga mi, i zaboravila.
— Slavno, — dere se Ikica i trlja ruke i vrišti zadovoljno. — Dede brže samo, nije život hiljadu godina. Hehe! „Usta svrbe, ’oće da se ljube!“
— Dede koju ćemo? — zapitaše.
— Čekajte, — veli Ikica, koji je u takim prilikama uvek uza se nosio štampanu Liru i Spisak i opis društvenih igara, svojom rukom prepisan. — Ja to uvek uza se nosim, nek se nađe, u zlu ne trebalo! (Pa im izređa nekoliko tih igara kao: „Ikone“, „Pošte“, „Cveća“, „Advokata“ i još neke).
Oni odigraše sve te igre. Pri igranju ovih igara Dara je igrala kao da toga Vukadina i nema na svetu. Njega u igri nikako nije spominjala, niti mu se obraćala. Štaviše, zamolila je profesora da on nju i ona njega jednako traži, i da je pozove da zajedno šetaju, a to sve u inat Vukadinu. I postigla je. Doista Vukadin nije mogao ostati ravnodušan. Prebacio je nogu preko noge, ćutao i puštao guste dimove; pljuckao sitan duvan, a cigara mu se svaki čas razvijala. I Dara je sa zadovoljstvom primetila kako je Vukadin malo-malo pa krišom ispod oka gleda.
Dođe red da se vraćaju fote. Odrediše se i sudije, Ika i Dara, da sude. Oni odoše u pobočnu sobu, a posle nekog vremena javiše se i stadoše izricati presude i vraćati fote. Profesori vratiše neku knjižicu („Uništenje estetike“), i on morade zaređati i stati pred svaku damu, ne izuzevši ni tetka-Hristinu i tetka-Rumenu, i reći: „Bože, bože, da prijatan li ti sam u ženskome društvu!“ Vukadinu vratiše ćilibarsku muštiklu od pet dukata (koju mu je, odmah prvih dana njihova poznanstva u T*, dao za spomen Atanas Liferant), i on je morao triput viknuti (udarivši se svaki put u grudi): „A joj, kukavac sinji; oženio bih se, ama neće nijedna!“ — „Čija je ova fota?“ zapitaše opet sudije i pokazaše jedan šlajpik od crvena somota, u kome je bio dinar i nešto bakra. — „Moj“, veli Mikica. Njemu odrediše da stane pred Radojku, pa da otvori pred njom šlajpik, pa da kaže triput: „Ja bih vas uzeo, gospođice, iz čiste ljubavi.“
Svi osuđeni izvršiše uz zadovoljan smeh ostalih ono na što su osuđeni. Društvo se živo raspoloži. Jedini profesor poče se spremati da odlazi.
— Kuda, kuda? — reče neko iz društva.
— Moram, — veli ovaj i ustade. — Već je dvanaest časova, a sutra imam u osam čas, pa moram. Sad je dvanaest, a suvremena ’igijena veli da je sedam časova nužno, a i dovoljno, da se popravi istrošeni organizam. Moram. Izvin’te što kvarim društvo, — reče klanjajući se svima, sem Dare, na koju beše ljut radi onakve osude.
A da je pričekao još malo, video bi da ima, što kažu, i nad popom popa, i dobio bi satisfakciju. Jer kad u drugoj igri druge sudije zapitaše čija je fota, i Dara reče da je njena, osudi je Mikica da padne u bunar dvadeset i osam hvati, taman veli, koliko joj je godina, ali da se, pošto su sada nove mere usvojene, pretvori u metre, i da joj se to u novim merama računa dakle otprilike: pedeset i šest metara.
— A neću, neću — viče Dara. — Neću nove mere.
— Ne može, ne može, gospođice Daro, — veli Mikica — samo starci i babe računaju na stare mere, a mlađi na nove.
— Pa dobro, — popušta Dara — vi to kô činovnik bolje znate.
— I da je — produži Mikica presudu — g. Vukadin kao dugačak i krakat vadi iz bunara.
— Nikako! — otima se Dara.
— Jok ja! — viče Vukadin. — Ne kvasim ja ni za koga moje tozluke.
— E, pa mora neko! — veli Mikica i pogleda po svima, pa se zaustavi na Ikici, koji je iza jedne babe stao, sklopio ruke, pa kradom molio Mikicu da njega odredi.
— Pa dobro, onda Ikica, — veli Mikica.
— Vrlo dobro — raduje se Ikica trljajući zadovoljno ruke — ako se udavim, nije ni šteta, mali sam, bolje ranije.
— Dakle, gospođica Dara će pasti u bunar dubok pedeset i pet metara.
— Kuku mene! — veli Darina majka i pogleda brižno po društvu.
— Ništa se ne brin’te — umiruje je Ikica — hehe, to je samo kô bajagi. Ja ću je vaditi. Samo, gospojice Daro, molim vas, nemojte kao davljenik da me ščepate jako, pa da me odvučete.
— O deco, deco, baš svašta od vas! — veli Darina majka, jedna mirna starica, koja je slabo izlazila u društva, a samo jedared bila u Beogradu kod Pašone na Bulevaru, odakle joj je samo jedna slika živo ostala u pameti, a ta je kako je neki Švabo posuo i zapalio neko jelo pa jeo kao neku vatru. Cele večeri je samo njega gledala, a sutra — seća se — da je bolela šija od čestog kretanja na onu stranu. I sad počeše babe razgovor o negdašnjim davno prošlim vremenima, kad su one bile devojke, kako je onda sve drukčije bilo.
U tome se već desila nesreća: Dara je „pala u bunar“, a Ikica je počeo revnosno vaditi. Poljupci su tako pljuštali po nesrećnoj udavljenici, da je čak patroldžija na sokaku čuo i pomislio da se ovde unutra šamaraju. A Vukadinu se nešto steglo, pa mu se oteglo bestraga dugo to vađenje.
— ’Ajde, more, svršite to već jednom! — reče Vukadin ne mogavši više trpiti, pa se okrete Darinoj majci. — Ne znam kako tebi, gospoja, ama ja ti baš ne kabulim ovo. Za moj račun nije ovo nikakvo veselje. Da se nešto dignu naši prađedovi, pa da dohvate jedan oplavak, pa da zarede ovako po nama, pa đe koga dohvate.
— O, bog te poživio dete, — veli mu baba — iz usta mi izvadi.
— E, nema ti toga u mome selu, gospoja, — ja sam ti, znaš, seljačko dijete. Drukše je to kod nas. Zapjevaju uz gusle pa sve ćuti i sluša pjesmu, a nema to, da kažeš, da se gledaju no svaki preda se gleda kâ da je stoparac izgubio pa ga traži. A da ti žensko čeljade pogledaš, ja l’ poljubiš, kâ ovo noćas ovđena, e ne bi ga čitav izašô majci, pa da si kâ Mučanj velik!
— Pravo veliš, dete, — veli Darina majka. — I ja ti ne begenišem to, tek šta mu znaš, takav mu sad adet… ne može drukše da se uda.
Svrši se i fota. Posedaše opet svi. Dara sede kao slučajno do Vukadina, pa se, onako sva zajapurena, hladi maramicom, a gleda u Ikicu.
Vukadin pušta guste dimove i ćuti.
Tetka Kristina poslužuje.
Nastade živ razgovor, zadžakaše svi, samo Vukadin ne zna šta da otpočne, dok naposletku i on guknu i oslovi Daru.
— A vama, sestro, kâ malo odviše vrućina?
— Vrlo, — veli Dara pa se hladi dalje.
— A od čega li to, slave ti?
— Bože moj, gospodin-Vukadine, kako to pitate? Pa od poljubaca, — veli mu Dara tiho.
— Ej doboga, zar može i od toga?!
— Kako da ne može, kad je bilo.
— Ja grdno li vas izljubi, — produžuje Vukadin malo jetko i pakosno. — Dobro te ostaste živi!
— A što, — veli Dara — pa to je samo šala.
— Ama, znaš kako kažu, svaka šala pola istine!
— Pa ništa, — veli Dara — baš da je sve istina, pa šta onda?! Valjda sam već prstenovana, pa da mi to ubije sreću?! A kao šta fali gospodin-Iki?
— Fali mu malo ukaza, — veli Vukadin.
— Pa kô i vama. Al’ on je barem svetski čovek… nije hladan kô vi.
— E, što mi nakaziva! — veli Vukadin posle kraće pauze. — Dakle, ja hladan… pa ja, onako, veliš, kâ kamen stanac. —
— Jeste, pa bolji je od vas.
— „Ćud je ženska smiješna rabota! Hiljadu će promijenit vjera, da ugodi što joj srce žudi“, citira Vukadin.
— E, ako ćemo u stihovima da se razgovaramo, gospodin-Vukadine, onda umem i ja. Gospodin-Miko, ’ajte pomažite me. ’Ajte onu, vi je već znate, — reče Dara koja je dotle sa satanskim zadovoljstvom uživala u Vukadinovim mukama, pa zapeva onu staru pesmu: Ah, proći će t’ mlada leta iz sredine:
Setićeš se tuge moje,
Kajanja će doći čas,
Poželićeš: bog oboje
Da sastavi opet nas.
I usamljen u ponoći,
Ti ćeš slati nebu vzor:
Ali ćeš se bez pomoći
U svoj tužni vraćat dvor.
Vukadin se odobrovolji, razli mu se neko blaženstvo po telu, jer oseti da je pesma njemu govorila, kao i svaki zaljubljeni predade zaboravu sve. I on oseti da mu je Dara milija nego igda, te postade ljubazniji, ukoliko je on to, naravno, mogao.
— E, baš lijepo pjevate, kâ slavlja sa dubove grane. A đe naučiste to, duše vi?
— E, pa ja sam član pevačke družine, — veli Dara. — Pevam ženski sopran. A jeste l’ vi?
— Bio sam neko vreme, pa čim počeše učiti onu Marseljezu, a ja batalim, kao neukaznom škodila bi mi. A pevao sam bas.
— Ju, bas! Ja čudo volim basiste. Ti mi nekako izgledaju pravo muško.
— ’Oćemo l’, deco! — viknuše mame.
— Ta ostan’te! — zaustavlja ih domaćica.
— E, vreme je, bogme, — veli Rumena. — Eno momci Trajka furundžije poustajali već, pa se umivaju iz džezve.
— Da se ide, da se ide! — viknuše opet mame i stadoše se opremati i kretati omladinu.
— Ama tek prošô jedan sat! — veli domaćica.
— A, laže vaš sat.
— Nije, bogami. Sat je vrlo dobar, iako je duvarski. Nikad nije bio na opravci, — brani se domaćica. — Kad se malo pokvari, ja ga protresem kâ Era lonac s kupusom, pa on opet radi.
Ali ne pomaže ništa. Moradoše prekinuti svoje najprijatnije razgovore, i Kaliopa s Ikicom, i Radojka s Mikicom, i Dara s Vukadinom.
Nastade praštanje i izvinjavanje (ako je ko koga, to jest, uvredio).
— Čuje se samo: „Zbogom, laku noć, pa prošćavajte“, vele babe, „šalu je bog ostavio.“
— Laku noć, — veli Dara Vukadinu, koji je dopratio do njenih vrata, stežući mu ruku. — Prijatno spavanje! Pa ako što lepše snevate, gospodine Vukadine, a vi ne budite sebični nego prevrnite jastuk, pa da i ja isto to snevam.
— ’Oću, vala prevrnuću i guber i cio krevet, — veli Vukadin.
— Laku noć — reče Dara i istrže ruku i zalupi avlijska vrata, pa ode pevuckajući.
Odoše.
Vukadin još ostade. Iz Darine avlije se čulo pevanje. Poslednja strofa one pesme koju je pre jednog časa pevala:
Još smo blizu jedno drugom,
Dok je vreme preći prud;
Prevoli se mojom tugom
Još te vole moja grud!
⁂
Posle četvrt časa našao se Vukadin s Ikicom i Mikicom i ispričao im sve ovo. Bio je sav blažen, uši su mu gorele od silne ljubavi.
Ikica mu odmah učini predlog.
— Ti sad trebaš da joj vratiš to, — veli mu Ikica.
— Pa kako? — pita Vukadin.
— Da odemo da joj pevamo pod prozorom jednu finu pesmu, što će da se odnosi na nju. Muzika polako, a mi tiho uz nju da pevušimo.
— Ama neće valjati, — veli Vukadin. ’Oće da iskoči reziluk đevojci.
— Neće, neće! Znam ja Daru, dobra je ona! — veli. — Ti ostavi samo meni! Ona te neće ni videti. Ako bude reziluka, nek ide na mene, a ako bude fajde, neka je tvoja. Ti samo mene slušaj! Dakle!
— Vrlo dobro! — veli Vukadin — a đe ćemo naći svirače… ja plaćam! — reče ushićeno Vukadin lupajući se po ćemeru.
— Stoj! — viknu Mikica. — Ne može to tako. Kad god sam lumpovô s Ikicom, davao sam sutra izjašnjenja, a jedanput sam i petodnevnom platom bio kažnjen.
— E, već čudo, „hutista“ pa ne može sa zvaničnicima da se veselij!
— Nije to zato, nego što si ti, brajko, lud kad se veseliš! Lupaš fenjere, kucaš na prozorima, izmenjaš ljudima firme.
— Ko, ja? — brani se Ikica. — Nije istina! — Ti, da! — tvrdi Mikica. — Sećaš li se kad su te vijali one furundžije sa lopatama, i onaj šuster sa dikišom da ti oseče nos?
— Jok, ne sećam se! — brani se Ikica.
— Pa naravno, valj’da ti je to sefte bilo.
— Pa nema bubnjara! — veli Ikica.
I doista, Mikica je imao pravo. Tako je sve to bilo. Bila je grdna razlika između Mikice i Ikice. Mikica je bio pitomiji i ispravniji. Ideal mu je bio da bude premešten u Beograd (ma samo na tri dana), a odande posle da se vrati u palanku sa cilindrom. Jer kad bi ga ovde poneo, povikala bi mu sva čaršija: „u-a!“ a iz Beograda se to prima. „Hugista“ u cilindru a iz Beograda, — ima sasvim smisla. Iako prisni njegov drug, Ikica je sasvim drukčiji bio. Njemu je, opet, ideal bio, i o tome je najčešće i najradije govorio, da dobije masu i još nekih ludih novaca od nekuda, pa da otvori jedan hotel sa mnogim sobama, melanšem, kasirkama i orfeumom kakvog nema u Beogradu. Za svoju službu se nije oduševljavao. Voleo je veselja, a u veselju — što reče maločas Mikica — bio je lud i imao jednu čudnu strast koja se retko nalazi i kod mladih ljudi. Čim se razveseli, pa mu Cigani zasviraju, a on skače na onaj veliki bubanj. Silne je bubnjeve tako provalio i jednako mu leži na plati zabrana radi provaljenih bubnjeva. Taman mu jedan Ciganin skine zabranu sa plate, a druga već stiže; nekad se skupe i po dve i tri zabrane.
— Ako mi obeća Ikica — veli Mikica — da neće praviti škandale, — pristajem. Ja ću da sviram, a svi da pevamo.
Ikica dade časnu reč i krenuše se.
Divno jutro. Poslednja četvrt se ukaza baš kad stadoše pred Darinu kuću i, praćeni harmonikom, zapevaše tiho ovu prikladnu pesmu koju je oklevetani i zloglasni Ikica preko svoga ukusa predložio:
Slatka tugo srca moga,
O presilna ljubavi,
Spješi, spješi miloj mojoj,
Tog suštestva boginji!
Pri razvitku rujne zore
Kao angel počiva,
Predstavi joj lice moje,
Obajanje njenog sna.
Predstavi ah, mojoj miloj
Kako za njom tugujem,
Kako za njom, jadan, bijedan,
Danju noću čuvstvujem.
Ti učini da na mene
U snu mila s’ sažali;
Da me s toplim ljubve čuvstvom
U mečtanju zagrli!
A kad krasne oči njene
Rujna zora otvori,
Ti učini da se sanak
U istinu pretvori!
Kad su svršili pesmu, otišli su zadovoljni, jer su iza zavese videli Daru i dva svetla oka njena i videli kako im glavom blagodari. Ushićeni odoše, i Vukadin nije drugo ništa ni video ni čuo, bio je za sve ostalo i slep i gluv, nije čuo ni kako gazda Nastas sapundžija grdi za narušeni noćni mir i spokojstvo, sve, i pangaloze i patroldžiju, i kmeta i ceo odbor opštinski.
— Nema od spavanja ništa, — veli Ikica, koji je obično takim predlozima počešće sablažnjavao društvo.
— A da lijepe pjesme, — veli Vukadin — đe je nauči, zdravlja ti?
— To je starinska pesma, — veli Ika. — Vrlo žalostiva. Naučio sam je od moje tetke, a ona je ispreka. Kad god se peva ta pesma, ona mora da plače.
— Ljepše no uz gusle! — veli Vukadin. — ’Ajd da hodamo malo, meni se razbi san.
Zora već uveliko. Ulice sve duže i duže, a firme sve razgovetnije. Sretaju tek po nekoga.
— Ho-o-o, — viknu Ikica — pazi još jedne tice! Ovamo u društvo koji smo noćašnji! — i pokaza na jednog.
— A, nisam ja noćašnji, ja sam jutrošnji, — veli im blago jedan slabunjav i blaga lica čovek. — Prošlo je to mene. To me je dovde i doteralo.
— A otkud, gospodin-Slavo? — zapitaće Ika.
— Pravo od kuće. Idem u vrbak. Propisô mi lekar kako da živim. Ustajem rano. Nigde zore a ja već na nogama, — veli ovaj kašljucajući i prekidajući. — Idem u vrbak. Tamo se šetam na svježem zraku, ili sedim i pijem ovu vodu — i pokaza flašu neke mineralne vode, u džepu od iberciga. — Rano ležem, rano ustajem, — pa jedna divota! Osećam se kao kad mi je bilo osamnaest godina.
— A, pa vi vrlo dobro izgledate! — veli Ikica.
— Jeste, jedem pa ne znam šta je dosta. Zinula neka ’ala iz mene! ’Ajde, zbogom! — veli gospodin Slava. — Dede zasvirajte jednu, davno se nisam. —
Mikica zasvira i svi zapevaše.
Još ću noćas proterati kera.
— Eh, — puknu gospodin Slava prstima. — Ah, samo dok popijem ova dva sanduka, u svakom po četrdeset flaša! Sve će to drukčije biti! — i ode pogureno dalje.
Oni odoše na jednu stranu pevajući, a on na drugu kašljucajući i okrećući se za njima, i prateći ih svojim pitomim očima blago i s čežnjom.
⁂
Vukadin je već uveliko ušao u posao. Pridat je bio blagajniku i pomagao mu. Dopao mu se priležnošću svojom, te ga je ovaj hvalio gde je stao. I gospodin okružni načelnik je čuo kakvu je snagu dobila okružna blagajna. A već i sam Vukadin je sve činio da padne što više u oči svakome. Odmah mu je prvih dana po dolasku stigla kačica kajmaka, koju mu poslaše rođaci, zahtevajući od njega jednu pozamašniju sumu novaca koju im Vukadin, naravno, nije poslao. Onaj kajmak odmah raspodeli lepo Vukadin, jedan tanjir pošlje g. načelniku, jedan blagajniku, a neke trgovce i sitnije činovnike je sam lično poslužio, kad su došli na pivo u kafanu. Tako je docnije u zimu radio i kad mu je stigla užička pršuta. I onda je najbolji komad pečenice poslao najglavnijima, a sam s nožem i komadom zaređao po stolovima i s ponosom pokazivao prema prozoru crvenu kao krv pršutu, hvalio je, grdeći u isto vreme, kao dobar patriota, salamu, švajcerkez i druge švapske podvale.
Tako je Vukadin sticao sebi prijatelje i pokrovitelje, pa mu je to i pomoglo. Jer malo-malo, pa je određivan bio u kakvu komisiju sa masnom dijurnom i još masnijim ručkovima. A ručkovi su slavni bili; i oni koje je spremao kakav liferant, i oni koje su seljaci u počast komisije davali. Peče se debelo jagnje na vinovoj lozi, okreće ga seljak na ražnju i jednako okreće šiju i glavu od vatre, pa tek ponekad pogleda na jagnje, a ono se sve raskokalo od silne debljine. Ali ta debljina ništa ne škodi stomaku, jer je odmah tu kod česme staro župsko vino, a ovo je utuk svakoj pretilini pa i jagnjećoj. Vukadin je, kao seljački sin, sedao uvek među seljake, i jeo za dvojicu, i svaki čas nazdravljao i šale zametao. Ali je umeo biti i ozbiljan kad treba, i ozbiljno shvatiti svoj položaj, i starati se za budućnost. Umeo je javiti liferantima, koji imaju da primaju što od države, kad će biti u kasi novaca, i onda mu nije falio bakšiš, manji, naravno, od onoga samome blagajniku, ali tek bakšiš s kojim je Vukadin, kao skroman čovek, mogao biti zadovoljan.
A lepo je živeo i s kafedžijom kod koga se hranio. Uvek mu je javljao kad ima lepe ribe ili druge kakve retkosti i novine na pijaci. Rado se s njim šetao predveče i nedeljom po podne; razgovarao se i savetovao o radnji njegovoj, o rasporedu u kafani; o tome kako bi se mogla još proširiti kafana, pa od kujne napraviti trapezarija, a od šupe, koja je do kujne, kujna; a i o tome su se dugo savetovali: da l’ da dovede neke švapske pevačice koje mu se nude iz Beograda, i tu je kafedžija obećao da će učiniti po savetu Vukadinovu i pokazati svetu da i u T* ima evropejskih hotelijera, punih savremena ukusa i preduzimljiva duha. Prijateljstvo to između Vukadina i kafedžije toliko je intimno bilo, da Vukadin ni o ručku ni o večeri nije sedao međ svoje društvo, nego uvek pričekao malo pa s kafedžijom sedao.
— ’Oćete l’ da poručim? — zapitao bi Janaćko „špajzetreger“ Vukadina.
— Neka, — veli Vukadin — ja ću još malo da očeknem gazda-Sotira, — pa što je bog dao podelićemo kâ braća.
A tek kad bi gazda Sotir došao i seo do Vukadina, otpočeo bi ručak ili večera. Pri jelu paze jedan drugog. Izvadi Vukadin karabatak pa ga preseče, pola zadrži a pola metne Sotiru u tanjir.
— Ded’, gazda-Sotire, nije pravo da ja sam agujem i blagujem, kad znam da si širak na karabatak!
A gazda Sotir mu blagodari i prvom prilikom revanžira.
— E, gospodin-Vukadine, izvol’te trticu; fina stvar, delikates jedan! — veli Sotir pa je meće Vukadinu u tanjir.
Kad stigne vino (ono što ga sam gazda toči i pije), Sotir naliva Vukadinu a Vukadin Sotiru.
Ponekad, kad ugrabi od posla, sedne do njih i gazdarica, gospoja Cana. Ona se obično (i naročito) ugreje kod šporheta, la onako zajapurena u licu dođe i sedne do svoga supruga (gde je, uostalom, jednoj punomernoj i poštenoj domaćici i mesto), i onda ona poslužuje i supruga i gosta.
— Gospodin-Vukadine, izvol’te kuglofa! — veli mu domaćica. — Ja sam ga sama mesila!
— A, fala ti, gospoja. Ja, vala, sit kâ krpelj… ne bih ti mogô nijedno česno bijela luka više—
— Kuku, pa zar korpu da dobijem?!… A znam, da volite kuglof?
— A, to jes’, vala! Grdne sam ti batine još đetetom na selu izio, gospoja, dok me je naja naćerala i naučila na kuglov. Nego za tvoju ljubav, gospoja, izešću ga kâ Ero sapun, pa vala, klapio mu se ne klapio, — platio sam ga, ješću ga!
— E, pa sad šta ćete mu! Da ga je mesila gospođica (nakašlja se), znam da se ne bi dali toliko nuditi.
— E, jes vala, gospoja, ta ti valja! — veli Vukadin; a sinulo mu lice. — Smotô bi ga, vala, svega, kâ Vla’ pitu. Samo bi’ tevsiju ostavio.
— Pa šta je, šta je? — pita kafedžika. — Mi već svaki dan slušamo i već bogzna koliko… Pa ’oće l’ biti već što? Ja se jednako spremam da poigram malo?
— Pa… moja gazdarica Hristina zapela iz sve snage, pa mi veli: „Ne znam, veli, ’oću l’ se ja udati, ali ti ćeš se, gospodin-Vukadine, zaista oženiti, veli.“
— Pa šta čekate… il’ valj’da se još nije ni rodila ta srećna.
— Ama, gospoja, nije to ni laka stvar! Znaš šta vele. Ženidba, to je prosto jedna sreća. Imaš, kažu, punu vreću zmija i među njima jedna jegulja; turiš ruku u vreću, pa biraš! E, pa ’ajd ti sad potrefi baš onu jednu jedinu jegulju… Mučna stvar, gazdarice, pa se pribojava čovjek.
— Kuku, gospodin-Vukadine, kako to govorite! Pa šta je moj Sotir izvukô iz vreće?! Zar zmiju, kuku mene?!
— A, jegulju, gospoja! — veli Vukadin.
— Hehe, — smeje se Sotir — malko i zmija, ama vodena zmija, nije opasno kad ujede.
— A poslije, gospoja, baš da me i potera sreća pa da izvučem jegulju, tek onda nastaje druga muka i nevolja; ja kukavac, ona kukavica — pa od jednog slijepca da napravim najmanje dva!
— Ama znam, gospodin-Vukadine, — veli kafedžika — oteže se stvar, pa devojka izlazi na glas.
— Jes’, vala, već druga godina. U grad kad hoćeš, a iz grada kad te puste, vele stari ljudi; pa nije ni lako u ćelavi tevter!