Poglavlje 11: Bolest i smrt kralja Milutina
Pošto znađaše da brzo ima da ide na put od ovoga sujetnoga sveta u večne obitelji, zato nije od sebe ništa štedeo, ne samo bogatstvo i slavu zemlje carstva svoga, no i dušu svoju beše dao u ruke ovome preosvećenomu, govoreći mu: „Uzmi moje imanje i podaj ništima, ne bih li kako god ja grešnik postigao neki oproštaj grehova.“ A milosrdni Bog, uvek brinući se o ovome svome (sluzi), previsokom kralju, od njegove mladosti pa do sada, i hoteći ga uzeti od ovog zemaljskog carstva na večni pokoj, pošto je prošlo četiri godine ovom preosvećenom arhiepiskopu Nikodimu, i još neko vreme, pade ovaj previsoki gospodin kralj u ljutu bolest, i poče bolovati u svome carskom dvoru, zvanom Nerodimlje, i unapred razume ovaj blaženi i previsoki kralj da neće izbeći smrti u toj bolesti. Ova bolest njegova iznenada mu dođe, i vazljubi sve koji su tu, i otvorivši svoja bogoljubazna usta, slabim slatkim glasom sa umiljenjem progovori, govoreći: „Evo razumite, čeda moja ljubima, dođe vreme moga odlaska od vas, i evo se delimo. No uzveličajte Gospoda sa mnom, jer odlazim u njegovo nasledstvo.“ I u to vreme prestavljenja ovoga blaženoga, beše došao k njemu sveosvećeni episkop Danilo koji nekada življaše u rukotvorenom mu manastiru crkve svetoga mučenika i apostola Hristova Stefana, koga je veoma voleo u svome životu, jer se prilježno brinuo svakim bogougodnim delima za ovoga blaženog i previsokog kralja, što je bilo na korist njegove duše. Kada je ovaj bio sa malom decom nekih vlasteličića srpske zemlje, i otvorivši usta svoja, poče govoriti ka blaženom i previsokom gospodinu kralju: „Gospodaru, zašto nam ništa ne govoriš?“ I ne beše glasa ni slušanja od njega, jer se beše svezao jezik njegov. I kada vide sveosvećeni episkop da se luči duša njegova od tela, i zapovedi da počnu nadgrobna pjenija. I kada su počeli pojati: „Prežde slnca slnce zašadšeje va grob inogda“, i pošto je bio veliki metež i ne mala uzbuna i smetenost u vreme prestavljenja blaženoga, i pošto su bile borbe i velike pljačke od sujemudrih vojnika, kao da su se među sobom sukobili pukovi, hoteći da jedni od drugih uzmu bogatstvo njihovo, ovaj blaženi i blagočastivi kralj ležao je tu kao mnogosvetlo sunce koje prosvećuje razume i misli sviju koji ga gledaju. A u vreme kada se razlučavaše njegova duša od tela, beše videti lice njegovo kao lice anđela1 božja, jer se prosveti više od drevnoga Mojsija.
A kada su se svršavala pjenija i nadgrobne pesme, kako pripada ovom blaženom, pošto je mnogi plač i vapaj bio od onih koji su tu stojali, i ovaj sveosvećeni episkop Danilo zaplakavši iz dobrog srca, i tako bacivši se na telo ovoga blaženoga, žalosno plačući govoraše: „O, jaoj meni, slatki moj gospodaru, zašto se brzo razluči od nas, pastiru dobri i čuvaru naš. Smatram blaženim mnogo presvetlo lice tvoje koje se ozarilo od presvetoga Duha, kojim i mnogorazumna svetlost zasija nama i imenom sile kreposti tvoje razoriše se prevara i uzbune i lukave sile bezbožnih poganika. Smatram blaženim tvoj dobrogovorni jezik, na koji se izli sladost Duha svetoga; smatram blaženima tvoje zlatozarne oči koje su sa milošću gledale na nište i uboge; smatram blaženima tvoje prečiste ruke koje si imao uvek pružene, dajući neoskudne darove Bogu i u božastvene crkve i neiskazane milostinje ka ništima; smatram blaženima tvoje noge koje su hodile nezabludnim putevima bogougodnih dela ništima i malomoćnima; smatram blaženim, o, preblaženim i bogoizabranim dan tvoga pokoja; vaistinu smatram blaženim i prečisti hram, u koji se izvoli položiti bogoljubazno telo tvoje.“2
Kada je ovo izgovorio sveosvećeni episkop Danilo, zapovediše da se spreme kola sa izabranim krotkim konjima, da položivši na njih telo blaženoga i previsokoga kralja, i prenesu ga ka spremljenom mu grobu u crkvu sv. apostola Hristova Stefana, u rukotvoreni mu manastir. I kada je ovo zapoveđeno, položiše njegovo telo na kola, i pođoše noseći telo blaženoga. Na mnogim mestima javljali su se pukovi vojnika, misleći da postignu neku svoju volju i da ugrabe nešto od onih koji nose telo blaženoga, jer u to vreme, kao što rekosmo, beše veliki metež; a videći da se nosi telo ovoga blaženoga i kao od neke ognjene jarosti paljeni, bežahu opaki pokrivši lice svoje. Prenevši ga u manastir sv. apostola Hristova Stefana, i tu učinivši sve obično što je po zakonskom ustavu sa sveosvećenim episkopom Danilom koji je preneo njegovo sveto telo, i sa igumanom Savom koji je tada bio u tom manastiru, i sa celim crkvenim klirom, i sve učinivši po zakonskom ustavu, i tako predadoše grobu sveto i časno i blaženo telo ovoga blagočastivoga i hristoljubivoga i previsokoga kralja Stefana Uroša. I raziđoše se svaki svojoj kući.
A mi, vazljubljeni, vođeni našim dobrim krmiteljem3 Hristom, preplovivši zlu buru na valima i sve što je nestrojno u ovom pogubnom životu, došli smo u tiho pristanište mira, naslađujući se božastvenim spisima, i ovima hraneći sastave duša i tela naših, kao i mednim saćem, jer prorok reče: „Slatke su grlu mome tvoje reči, bolje su od meda ustima mojima.“4 Jer kažem da nam trebaju mnogi trudovi i podvizi, da se brinemo za bogougodne stvari, jer kroz njih možemo doći u carstvo nebesno. Kao što smo sada progovorili o bivšem životu ovoga hristoljubivoga, čiji je život blažen, i smrt časna pred Gospodom; jer ovaj blagočastivi, kropljen rosom duhovne blagodati, kao neki dobromirisni cvet preloži se na slatki i blaženi san; vaistinu, ljubimci, dobro nam je vreme da progovorimo i posle ovoga pohvalno slovo ovoga blagočastivoga gospodina moga.
Napomene
- Dela apostolska (6, 15).
- Cela ova tužbalica arhiepiskopa Danila nad telom Milutinovim predstavlja opšte mesto u besedničkoj literaturi srednjega veka.
- Krmitelj, hranilac.
- Psalam (119, 103).